autograf.hr

novinarstvo s potpisom

 
Ukrajina zastava

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

EU zastava

Plavi cvijetak (avet nacizma) prijeti Europi

AUTOR: Miljenko Jergović / 05.06.2016.
Miljenko Jergović Foto: Damjan Tadić  - CROPIX

Miljenko Jergović
Foto: Damjan Tadić – CROPIX

Austrija, godina je 1934. Teška vremena za članove i simpatizere Njemačke nacionalsocijalističke radničke stranke. Kancelar Engelbert Dollfuss je aktom od 1. svibnja proglasio jednostranačku državu, na čelu s Domovinskom frontom (Vaterländische Front). Ukinuti su u biti slobodni izbori, a Dollfuss je u najužoj sprezi s Katoličkom crkvom propisao državnu ideologiju, temeljenu na Svetom pismu, antisemitizmu ligerovskog, tradicionalno-bečkog tipa, radikalnom populizmu, korporativizmu i simboličkoj likvidaciji svih manjina.

Tako je nastao austrofašizam, kojim se tradicionalna Austrija, opustošena raspadom Habsburškog imperija, pokušala zaštititi od Hitlerove agresivne pangermanske politike i masama neusporedivo privlačnijeg nacionalsocijalizma.

U biti, austrofašisti igrali su na nostalgiji i vjeri u Boga među zatucanim, u pojam ubijenim građanstvom. Uveden je Ständestaat, kojim je, zapravo, suspendiran kapitalistički sustav, a država se postavila između vlasnika sredstava za proizvodnju i radnika. Time su pokušali otići korak dalje od onoga što je učinio Hitler, i učiniti svoju državu privlačnom potlačenoj radničkoj klasi…

I još nešto: Dollfuss je uspostavio bratske veze s Benitom Mussolinijem, koji mu je garantirao neku vrstu savezništva u diplomatskim nadgornjavanjima s Nijemcima.

Tako to sa simbolima biva: neki veliki događaj ih prekodira i poništi njihova prethodna značenja. Pa kao što svastika više nije bila staroindijski simbol vječnog kretanja sunca, tako ni različak više nije mogao simbolizirati nešto drugo ili nekog drugog. Nemoguće je, naime, nositi u zapučku plavi različak, a ne referirati se na progonjene austrijske naciste, i njihovu veliku pobjedu iz 1938, kada je u koordinaciji s njemačkom invazijom poražen austrofašizam, Austrija postala Ostmark, njemačka pokrajina iz koje su dohodili neki od najistaknutijih nacista, esesovaca i zločinaca u Drugome svjetskom ratu

Tri mjeseca kasnije nacisti organiziraju vojni puč, 25. srpnja ubijen je kancelar Dollfuss, ali prevrat propada. Na mjesto kancelara dolazi Kurt Schuschnigg, koji donekle redefinira Dollfussovu politiku, pokušava se povezati sa Zapadom, ali nastavlja represiju protiv simpatizera zabranjene nacionalsocijalističke partije, kojih ima na sve strane. Schuschnigg će, vjerojatno i bez dobrog razloga, u povijesti biti upamćen kao tragično-pozitivna ličnost, iako je, kao i Dollfuss, pogledom na svijet, političkim nazorima i omrazama bio blizak Hitleru, od kojeg ga je dijelio samo austrijski patriotizam i čvrsta povezanost s Katoličkom crkvom.

Iako progonjeni, austrijski nacisti nastojali su sve te četiri godine, od zabrane partije do Anschlussa, biti jako vidljivi. Tako su u zapučku počeli nositi značke sa znakom plavog različka (kornblume, centaurea cyanus).

Taj je mili cvijetak prethodno, u devetnaestom stoljeću, bio jedan od frekventnijih simbola pangermanskih nacionalista, a onda i omiljeni cvijet kajzera Wilhelma, onoga šašavog čovca koji će se čim dođe na vlast posvađati s Bismarckom, poslije će biti zaslužan za izbijanje Velikog rata, koji će glatko izgubiti, i kojega će Hitler držati u nizozemskom progonstvu, imajući za njega neke čudne simpatije, ispunjene gotovo sinovljevskom nježnošću i istovremenom okrutnošću…

U četiri godine austrofašističkog terora nad nacistima i nacističkim simpatizerima, zagovornicima prisajedinjenja Austrije Trećemu Reichu, plavi je različak postao vrlo upečatljiv, jednoznačan simbol.

Tako to sa simbolima biva: neki veliki događaj ih prekodira i poništi njihova prethodna značenja. Pa kao što svastika više nije bila staroindijski simbol vječnog kretanja sunca, tako ni različak više nije mogao simbolizirati nešto drugo ili nekog drugog. Nemoguće je, naime, nositi u zapučku plavi različak, a ne referirati se na progonjene austrijske naciste, i njihovu veliku pobjedu iz 1938, kada je u koordinaciji s njemačkom invazijom poražen austrofašizam, Austrija postala Ostmark, njemačka pokrajina iz koje su dohodili neki od najistaknutijih nacista, esesovaca i zločinaca u Drugome svjetskom ratu.

Kada govore i pišu o Norbertu Hoferu i njegovome stranačkom vođi, još uvijek da ne kažemo führeru, dvije godine starijem zubarskom tehničaru Heinz-Christianu Stracheu, njih i njihovu stranku opisuju riječima krajnja, radikalna, ekstremna desnica. Demonstranti po austrijskim gradovima zovu ih jednostavnije i jezgrovitije – nacistima

Jedan od takvih, nepokajanih austrijskih esesovaca, zvao se Anton Reinthaller. Od 1933. dužnosnik NSDAP, ministar poljoprivrede i šumarstva u marionetskoj vladi Seyss-Inquarta, od 1938. član, a zatim časnik i dužnosnik SS-a (od 1941. SS-Brigadeführer), više puta odlikovan i nagrađen kao jedan od veterana pokreta.

Poslije rata mu je suđeno, fasovao je dvije i pol godine zatvora i konfiskaciju imovine, ali se nastavio baviti politikom, pa je 1955. s dvojicom istomišljenika, također bivših nacista, osnovao Slobodarsku stranku, koju će desetljećima kasnije slavnom učiniti koruški probisvijet i bukač Jörg Haider. Simbol slobodarske stranke, najprije kriptični, samo za zatvorena stranačka sijela, a onda sve više i javni postao je – plavi različak.

Kada je proglašavao svoju kandidaturu za predsjednika Austrije, Norbert Hofer, četrdesetpetogodišnji inžinjer zrakoplovstva, pred televizijskim kamerama pojavio se s istaknutim plavim različkom u zapučku. To će biti znak njegove kampanje. Nakon što Hofer izgubi izbore, jedan će pokrajinski čelnik Slobodarske partije najaviti održavanje prvoga Kornblumen bala, koji će po zamisli partijskoga vrha zatim postati tradicionalan, i održavat će se širom Austrije. Orkestar će svirati muziku za ples, rekao je Dieter Dorner, “a ja najviše volim spori valcer”.

Kada govore i pišu o Norbertu Hoferu i njegovome stranačkom vođi, još uvijek da ne kažemo führeru, dvije godine starijem zubarskom tehničaru Heinz-Christianu Stracheu, njih i njihovu stranku opisuju riječima krajnja, radikalna, ekstremna desnica. Demonstranti po austrijskim gradovima zovu ih jednostavnije i jezgrovitije – nacistima.

Ako je suditi po plavom različku, čelnici i članovi Slobodarske stranke su kriptonacisti, kao što se i za pedesetak posto izašlih na protekle predsjedničke izbore u Austriji s dobrim razlogom može reći da su glasali za kriptonaciste, a ne za nekakve radikalne ili krajnje desničare. Jesu li to učinili svjesno? Vjerojatno jesu. Nisu glasali u nesvjesnom stanju.

Što kriptonaciste dijeli od nacista. Katkad samo jedna riječ. Recimo, Stracheov je slogan na prošlim parlamentarnim izborima bio: “Meht Mut für Unser Wiener Blut”. To bi, valjda, trebalo značiti: Više pouzdanja u našu bečku krv.

Razlika između kriptonacista i nacista je u pridjevu: umjesto bečke krvi u slučaju drugih stajala bi njemačka (eventualno još uvijek austrijska krv, budući da u današnoj Njemačkoj i pored AfD-a nema onih koji bi prihvatili svenjemačku ponudu iz Austrije). Ali čim se progovori o krvi (bečkoj) i tlu (bečkom), govori se o nacizmu

Razlika između kriptonacista i nacista je u pridjevu: umjesto bečke krvi u slučaju drugih stajala bi njemačka (eventualno još uvijek austrijska krv, budući da u današnoj Njemačkoj i pored AfD-a nema onih koji bi prihvatili svenjemačku ponudu iz Austrije). Ali čim se progovori o krvi (bečkoj) i tlu (bečkom), govori se o nacizmu.

Pred drugi krug izbora Norbert Hofer je, barem ako je suditi po međumrežju i međumrežnim iskazima anonimnih i manje anonimnih komentatora, ali i po septičkim jamama s komentarima ispod članaka o austrijskim izborima na web portalima, imao goleme simpatije ovdašnje, recimo to tako – desnice.

U onih dvadeset četiri sata koliko je trajalo prebrojavanje glasova odaslanih poštom, internet je bio preplavljen hrvatskim teorijama zavjere, sve sa Sorosem, židovskim lobijem, masonima i tko zna kime još udruženim u velikoj izbornoj prevari, čiji je cilj srušiti austrijskog domoljuba za račun protukandidata o kojemu su, također, izgovorene i napisane sve same birane riječi, baš kao da je gospodin Alexander van der Bellen odlučio pobijediti Hofera s isključivom namjerom da obnovi Jugoslaviju i svjetski komunizam.

Zanimljivo je bilo analizirati prebivališta naših anonimnih komentatora: uglavnom se radilo o austrijskim rezidentima, Hrvatima na privremenom radu u inozemstvu, iseljenicima ili ratnim izbjeglicama. Što ih je privuklo Hoferu koji je izjavio da nosi pištolj da bi se mogao obraniti od useljenika?

Hrvata je u Austriji neusporedivo manje nego Srba. To i jest prvenstveni razlog zašto je Slobodarska stranka poradila ne samo među austrijskim Srbima, nego je u svome vanjskopolitičkom djelovanju neobično prisutna i živa zamislite gdje – u Republici Srpskoj.

Nakon prvog kruga predsjedničkih izbora, 28. travnja ove godine Milorad Dodik uputio je čestitku Norbertu Hoferu, riječima koje vrijedi citirati od početka do kraja: “Sa velikom radošću primio sam informaciju da ste osvojili najveći broj glasova u prvom krugu predsjedničkih izbora u Austriji. U ime Republike Srpske i u moje lično ime primite iskrene čestitke na pobjedi, sa željom da 22. maja ubjedljivo trijumfujete i u drugom krugu trke za najvažniju funkciju u Austriji i postanete njen predsjednik, što Vi i Vaša Slobodarska partija zaslužujete”

U svojim protumuslimanskim i protuislamskim istupima HC Strache (voli da ga upravo tako zovu: HC Strache) narativ je bazirao upravo na Bosni i Hercegovini, govoreći kako Republici Srpskoj valja omogućiti osamostaljenje, jer europskome čovjeku s muslimanima nema suživota, a zatim će se, lako je pretpostaviti kojim metodima, riješiti muslimansko pitanje u ostatku Bosne.

Hofer je, pak, 21. rujna prošle godine, u ulozi potpredsjednika austrijskog parlamenta, službeno primio predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika, založivši se za podjelu Bosne i Hercegovine (“Nešto što ne pripada zajedno, ne može rasti zajedno”). Hofer je tada podržao referendum u RS-u te izjavio da Slobodarska stranka “sto posto podržava Republiku Srpsku u svim aktivnostima”.

Zauzvrat, nakon prvog kruga predsjedničkih izbora, 28. travnja ove godine Milorad Dodik uputio je čestitku Norbertu Hoferu, riječima koje vrijedi citirati od početka do kraja: “Sa velikom radošću primio sam informaciju da ste osvojili najveći broj glasova u prvom krugu predsjedničkih izbora u Austriji. U ime Republike Srpske i u moje lično ime primite iskrene čestitke na pobjedi, sa željom da 22. maja ubjedljivo trijumfujete i u drugom krugu trke za najvažniju funkciju u Austriji i postanete njen predsjednik, što Vi i Vaša Slobodarska partija zaslužujete.”

Na kraju se Austrija ujedinila, ujedinila se protiv Hofera i “bečka krv”, ali je avet plavog različka ostala da lebdi nad Srednjom Europom. Nevin tajni cvijetak, pod suncem koje se vječno kreće.

(Prenosimo s autorova portala).

Još tekstova ovog autora:

     Je li moguće samospaljivanje na Markovu trgu bez političke pozadine
     Kako nejunačnom svijetu ispričati priču o tragičnom junaku
     Židovski heretik, nezakonito dijete, buntovnik Isus Krist
     Žena, muškarac i nebinarno čeljade
     Baby Lasagna čita Pismo lijevom krilu jedne nogometne momčadi
     Pravda za Palestinu i Artsakh, pravda za Eden Golan!
     Na što je Plenković bio ponosan pa je čestitao Baby Lasagni
     Razlika između borbenog zrakoplova i elegije
     Danka Ilić, daleka ugasla zvjezdica na tamnome nebu izbora
     Pojesti govno ozbiljna je i sudbonosna stvar

> Svi tekstovi ovog autora
  • DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

  • MOLIMO VAS DA PODRŽITE AUTOGRAF UPLATOM PREKO PAYPAL-A:
  • ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    VRIJEME SUODGOVORNOSTI – ostale emisije

     

  • vrijeme i suodgovornosti

  • Facebook

  • Donacije

  • Cigle

  • ekumena

  • javni servis

  • prometej

  • povratak adolfa pilsela

  • u što vijerujemo

  • fraktura 1