Pobratimstvo mistike i politike u životu Daga Hammarskjölda

Ponajveće zlo većine domaćih, regionalnih i globalnih vjersko-političkih uglednika, ogrezlih u pobožnoj bezbožnosti, ogleda se u tome što su u ljudima ubili vjeru u mogućnost čestitog bavljenja politikom. Ali na sve mračnijem obzorju 21. stoljeća kao zvijezda nade ukazuje se primjer Daga Hammarskjölda.

Kad je 1963. posmrtno objavljen njegov dnevnik Znakovi na putu, svjetska se javnost našla u čudu: Dag nije bio samo vrstan političar, već i moderan mistik. Vjera je prožimala politički angažman tog mirotvorca – dva mjeseca nakon pogibije 1961. dodijeljena mu je Nobelova nagrada za mir – u kojemu je osobna vjera išla ruku pod ruku s tolerancijom, sposobnost dijaloga s jasnim etičkim načelima.

Roditeljska baština

Rođen 29. srpnja 1905., od oca Hjalmara i majke Agnese, Dag je u svijet politike zakoračio preko oca, a u svijet vjere preko majke. Premda je oca doživljavao krutim i dalekim – zbog državničkih dužnosti često je bio odsutan – Dag je naslijedio očevo zanimanje za filozofiju, književnost i politiku. Kao i otac, obnašao je visoke političke dužnosti, posvetivši se miru i razvoju međunarodnog pravnog poretka. Zauzeo je i očevo mjesto u švedskoj akademiji.

Agnese je pak, odveć oslonjena na sinove, napose miljenika Daga, oblikovala Dagov religiozni razvoj, ali ne u duhu muževljeva konzervativnog kršćanstva zakona i morala, već u duhu kršćanstva usmjerenog ljubavi prema bližnjemu.

Snažila je Dagovo temeljeno povjerenje u život, učila ga molitvi, posredujući mu dar suosjećanja što će mu, za razliku od oca, priskrbiti upućenost u socijalna pitanja. Agneze je posjedovala ono što je Dag nadasve cijenio: hrabrost i dobrotu.

Lik oca zapriječio je Dagu da se raspline u osjećajima, a lik majke da se ukruti pod teretom dužnosti; osobnost su mu prožele, postavši jedno, nježnost i snaga.

Duh Uppsale

Djetinjstvo i mladost Dag je proveo u Uppsali u dvorcu Gustav Wasa, nekoć rezidenciji švedskih kraljeva jer mu je otac bio predsjednik pokrajinske vlade Upplanda. Samo će od 1914. do 1916. Dagova obitelj boraviti u Stockholmu; Hjalmar je bio predsjednik švedske vlade.

Na mladog će Daga dubok trag ostaviti nadbiskup N. Söderblom. Teološka dubina i retorička snaga njegovih propovijedi potaknut će mladca čak na misao o teološkom studiju. Probudit će u njemu zanimanje za kršćansku mistiku i simbolički svijet svjetskih religija. Ali i svijest o nužnosti dijaloga vjere sa životom – književnošću, umjetnošću i znanošću – potrebi samokritičkog duha kršćana.

Na osnovi aktivnosti Söderbloma Uppsala postaje središte kulturnog dijaloga i crkvene obnove. Dag će 1925. preuzeti organizacijske zadaće konferencije Praktično kršćanstvo, koju je osmislio Söderblom, a iz koje će se poroditi Svjetsko vijeće crkava. Zdušno je prigrlio ekumenizam i poštivanje svjetskih religija.

Kao povučen student, uspješno okončava studij prava i gospodarstva. Slijedi vrtoglava politička karijera zasnovana na njegovim intelektualnim darovima, stvaralačkoj snazi i osobnom integritetu.

Wonderboy švedske politike

Iako se osjećao izoliran, Daga su u svim ministarstvima cijenili zbog nečuvene posvećenosti radu, iza koje se krio redovnički stil života, suzdržanog prijateljstva, šarma, sposobnosti pridobivanja ljudi i pomirenja suprotnosti.

Uvjeren da državni službenik ne smije služiti niti jednoj skupini (politička neovisnost), a politiku treba oblikovati na osnovi stručnog znanja, nije bio član niti jedne političke stranke. Razvio je svojevrsnu etiku državnog službenika u čijem će duhu vršiti i dužnost Generalnog tajnika UN-a.

Na poštivanje povijesnih datosti kao ploda napora ranijih generacija pri rješavanju problema (konzervativna crta) nadovezivalo se poštivanje pojedinca kojemu treba osigurati što je moguće veću slobodu pri oblikovanju osobnog života (liberalni ideal) i socijalna pravda kao jednakost prava i mogućnosti za sve (socijalni ideal).

Sve je to natkriljivao imperativ podvrgavanja pojedinačnih interesa cjelini: moralno motiviranu lojalnost spram države i osjećaj povezanosti s cijelim svijetom.

Pridonijevši oblikovanju Švedske u socijalnu državu i postavši 1933. doktor državnih znanosti, Dag je od 1952. voditelj švedske delegacije pri UN-u. Prije tog vrhunca političke karijere bio je državni tajnik ministarstva financija, predsjednik ravnateljstva švedske kraljevske banke i tajnik kabineta ministarstva vanjskih poslova.

Ali unatoč izvanjskom uspjehu, potresala ga je duboka kriza smisla, njegov suputnik od studentskih dana: Kako opstati pred Bogom? Kako iskoračiti iz đavoljeg kruga usamljenosti? Nadasve: Kako životu priskrbiti smisao?

Sveti nemir

Od mraka besmisla Daga oslobađa mistika. O duhovnom hrvanju svjedoče dnevnički zapisi, bijela knjiga pregovora sa samim sobom i s Bogom, koju započinje pisati još kao 20-godišnjak. Što je grčevitije tragao za vlastitim smislom, to je više zapadao u očaj. A onda se najedanput dogodio prolom smisla.

Dok se divio noćnom zvjezdanom nebu i gajio u sebi poniznost pred cvijećem, darovan mu je mistični doživljaj prirode i sebe: nove oči za svijet. Osjetio se povezanim s Bogom i svijetom, djelićem simfonije svega stvorenog i sveobuhvatnog smisla. Boga je susretao u svemu, sve postojeće ukazalo mu se prozračnim i nutarnje povezanim. Kao i iz književnosti i umjetnosti, Dag će životnu radost crpiti iz doživljaja ljepote prirode.

Na putu mistike sazrijevao je uz velike kršćanske mistike – Ivan od Križa, M. Eckhart i T. Kempenac – ali i velike židovske i islamske mistike. Raskrit će mu se da je zbiljska vjera osobni susret i iskustvo Boga, a ne naučene formule vjere, da Bog nije puka ideja nego životodajna snaga koja zaštitnički nosi čovjeka.

Spoznat će da uz mistiku uvijek mora ići etika: nutarnja mistična iskustva moraju se pretočiti u djelovanje jer se spasenje ozbiljuje preko djelovanja. Nema mjesta bijegu iz svijeta!

Spoznaja zajednička svim misticima – korijen zla robovanje je svome Ja – usmjerit će ga na put do smisla: Samopredanje predstavlja samosnalaženje.

Do gledanja Boga i prevladavanja mraka smisla čovjek dolazi oslobođenjem od Ja kroz služenje drugima u ozračju opuštenosti i radosti. Moj život ima vrijednost po svom sadržaju – za druge. Moj život bez vrijednosti za druge gori je od smrti! – zapisat će Dag 1953.

Mir će pronalaziti u tišini kao mjestu otkrića da Bog djeluje kroz ljudske planove i djela. Dokučit će, u dosluhu s H. Bergsonom, da humanističko-racionalna etika treba svjedočanstvo vjere. Mistika se ne protivi razumu, ali ga nadilazi, osposobljavajući ga za nesebično služenje i budeći u njemu snažan osjećaj nutarnje slobode.

Isus životni uzor

Razmatrajući Nasljeduj Krista T. Kempenca, Dag zaključuje da se nasljedovanje Isusa mora zbivati usred svijeta i da u sebe uključuje predanje iz ljubavi za sve što je posljedica jedinstva sa svime živim.

Radosno će prihvatiti pisanje A. Schweitzera o povijesnom Isusu, ponovno otkriće Isusova čovještva i nužnost aktualizacije Isusove poruke. Pozvani smo u Isusovu duhu rješavati suvremene probleme!

Brat Isus je Dagov životni uzor. Svoju životnu zadaću razumijeva u skladu s tajnom utjelovljenja kao puta poniženja, a ne slave i tajnom križa kao konačnog čina slobodnog predanja za druge. Ali smisao žrtve nije mučno odricanje nego stupanje u odnos s Bogom: zahvalnost zbog oslobođenja od sunovraćenosti u sebe i radost služenja drugima, mogućnosti da se bude oruđe božanske dobrote u svijetu.

Smisao se daruje onome tko se odvaži reći Da Bogu, Da svijetu i Da sebi unatoč provalama besmisla. Tek iz prihvaćanja svijeta i sebe, onakvima kakvi jesu, što je Bog učinio u Isusu, čovjek zadobiva snagu mijenjati sebe i svijet.

Dagu je konkretno mjesto samopredanja za druge bio njegov politički angažman. Kršćansko pozvanje i poziv političara postali su jedno, a vrhunski cilj mir.

New York

9.travnja 1953. postat će generalni tajnik UN-a. Nastupni je govor, istaknuvši da rad UN-a mora služiti pomirenju naroda, okončao stihom švedske pjesme: Vrhunska čovjekova molitva ne prosi pobjedu nego mir.

Svjestan nedovoljnog ozbiljenja potencijala UN-a, započinje preoblikovanje UN-a u zbiljsku mirotvornu silu. Vođen vizijom pobratimljenih naroda, mirovnu politiku zasniva na miru putem pravednosti i vladavini prava.

Dužnost vrši ponizno: Položaj ti ne daje pravo na zapovijedanje, već te obvezuje da živiš tako da drugi mogu prihvatiti tvoja naređenja, a da ne budu poniženi.

Iako mu je prvi mandat, okončan u rujnu 1957, hvaljen sa svih strana zbog nepristranosti, moralnog integriteta i sposobnosti ispravnih političkih procjena, Dag si neprijatelje priskrbljuje zalaganjem oko prevladavanja blokovske podjele svijeta. Uvjeren da je nepovjerenje temeljno zlo međunarodne politike, prakticirao je tihu diplomaciju rušenja zidova nepovjerenja, oslonjen na dijalošku filozofiju M. Bubera kojega je susreo 1958.

U SAD-u će ga optužiti za komunizam, a predsjednik sovjetske vlade Hruščov će 1960, udarajući desnom cipelom za govornicom Generalne skupštini UN-a, zahtijevati čak njegovu ostavku. Nutarnje neovisan i slobodan, Dag će uzvratiti:

”Ne treba Sovjetski Savez ili neka druga velika sila UN zarad svoje zaštite; to su drugi. Lako je poviti se pred željama velikih sila. No posve je druga kvaliteta suprotstaviti se… Za vrijeme moje službe ja ću ostati na svome mjestu kao službenik organizacije.”

Na osnovi načela mirotvorne tihe diplomacije – poznavanje vlastitih pobuda, poštovanje sugovornika u sukobu, uživljavanje u položaj drugoga, beskompromisno poštenje, spremnost priznanja vlastitih pogreški, hrabrost jasnog imenovanja problema, strpljenje, gipkost i pomoć sugovorniku u sukobu da sačuva obraz – isposlovao je da Kina pusti 15 zatočenih pilota SAD-a; zbilo se to na Dagov 50. rođendan, ne zbog rezolucije UN-a, već prijateljstva s Dagom. Ali on, bez trijumfalizma, zahvalno piše da slava pripada Bogu.

Iz krize oko Sueskog kanala u srpnju 1956, suprotstavivši se otvoreno u lice velikim silama zbog kršenja načela UN-a i po prvi puta angažiravši za taj slučaj tek oformljene Plave kacige, Dag je s UN-om izašao politički još više ojačan.

Upravo to je razlog sumnje – dokaza je sve više – da je avionska nesreća u kojoj je Dag poginuo 17. rujna 1961. u Kongu tijekom mirovne misije zapravo bila atentat, moguće zapadnjačkih tajnih službi. Za neovisne i snažne UN, Generalnog tajnika Dagova formata, u hladnoratovskom svijetu nije bilo mjesta.

Spomen-govor Dagu u čast u Generalnoj skupštini UN-a 1961. održao je američki predsjednik Kennedy, možda već sluteći da će se odustajanjem od Dagove vizije UN-a, ta organizacija srozati na ono što je danas:

”Dag Hammarskjöld je mrtav. Ali UN žive. Problem ne predstavlja smrt jednog jedinog čovjeka, nego preživljavanje te organizacije. Ona će dorasti zadaći da ovlada izazovima našeg doba ili će je, bez utjecaja, bez snage i bez poštovanja, pomesti vjetar. Čovječanstvo mora okončati ratove ili će ratovi dokrajčiti čovječanstvo. Zavjetujemo se okončanju ratova da Dag Hammarskjöld nije uzalud umro.”

 

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Aristides de Sousa Mendes na putu građanske hrabrosti
    •  Zaokret prema miru u sjeni nuklearne katastrofe
    •  Čitati ga valja i danas: testamentarne misli Amosa Oza
    •  Pokajanjem do pomirenja po uzoru na Franka Buchmana
    •  Estetika kršćanskog u stvaralačkom opusu Navida Kermanija
    •  Stijenj Evanđelja zapaljen u rudarskoj jami
    •  Mirovno revolucioniranje religija i Abdul Ghaffar Khan
    •  Potraga za novim obličjem Crkve i Dorothy Day
    •  Brodolom civilizacije i mudrost Simone Weil
    •  Dorothee Sölle: Vjera i politika

> Svi tekstovi ovog autora