autograf.hr

novinarstvo s potpisom

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

Previše drag za ljubav kojom ćemo te voljeti

AUTOR: Boris Dežulović / 13.01.2018.

Boris Dežulović

Nazvali bismo te najboljim prijateljem, ali ti nisi samo više od toga. Ti si naprosto nešto drugo.

Nazvali bismo te rođenim bratom, ali ti nisi samo više od toga. Ti si, jednostavno, nešto drugo.

Nazvali bismo te još kojekako drugačije, ali nije za ovu priliku da te kojekako drugačije nazivamo niti da te nazivamo kako smo te nazivati običavali.

Ti nisi tek više od svega toga, ti si nešto neizrecivo drugo.

U jeziku u kojemu živimo nema riječi ni imenice za našega tebe, a siromašan je jezik koji za tebe nema riječi.

Ti si jeziku, eto, jedna riječ previše, svaki put za njega prevelik, vazda preko njegove sitne mjere. Prevelik, prejak, preglasan, predobar, predrag.

Previše velik za jezik kojim ćeš pisati, previše jak za gomilu nasuprot kojoj ćeš stati, previše glasan za tišinu koja će te slušati, previše dobar za vrijeme u kojemu ćemo se naći, previše drag za ljubav kojom ćemo te voljeti.

Ti si jeziku, eto, jedna riječ previše, svaki put za njega prevelik, vazda preko njegove sitne mjere. Prevelik, prejak, preglasan, predobar, predrag. Previše velik za jezik kojim ćeš pisati, previše jak za gomilu nasuprot kojoj ćeš stati, previše glasan za tišinu koja će te slušati, previše dobar za vrijeme u kojemu ćemo se naći, previše drag za ljubav kojom ćemo te voljeti

Bit će valjda da si zato, zato što si prevelik i predrag za jedan ljudski život, otišao ranije nego što je red.

Ti, uostalom, za takav red nikada nisi mario.

Samo tako u jednom trenutku si postao pregolem za svoj život. Kažu prerano, kažu premlad.

Tako se, kažu, kaže tankim rječnikom ljudske mjere, tako se računa po sitnoj mjeri ljudskog reda u kojemu postoje i mjera za život i red za odlazak.

A ne postoji u tome redu mjera niti postoji u tom rječniku riječ za našega tebe koji bi prerano i premlad otišao kad god da ti je otići bilo.

Jednostavno, tako prevelik navikao si nas na svoju veličinu pa te je i takvog na kraju bilo malo.

Htjeli smo te još toliko, previše smo te toliko našega htjeli, pa onda bilo koliko, pa onda još samo malo, još kratko, makar premalo i prekratko.

O tome sam ti zapravo htio pričati jer drugo već sve znaš.

Mjesec dana da je još do ovog podnevnog zvona, godinu dana da traje još noć u kojoj smo pili naša sjećanja ne bismo ih se do jutra svih sjetili.

Pričaju o tome, uostalom, i pričat će, bit će do podneva mjeseci i do jutra godina da se sjeti sve što je bilo i dosjeti sve što je biti moglo.

Ja ti ovdje želim ispričati samo ono što ispričati nismo stigli.

O tome, eto, kako smo te htjeli još samo malo, još kratko, makar premalo i prekratko, pa si nam se na koncu toliko na kraju i dao.

Toga i takvoga, samo našega tebe, eto, imali smo posljednjih zajedničkih mjeseci, onih što ljudski jezik i red računaju bolest, vremena između prije i posla, tihog međuvremena kojega si posvetio samo nama i ostavio samo za nas.

Želim da samo znaš, prije nego što odeš, da nikakva druga na to vrijeme nećemo ponijeti nego sjećanja lijepa i sretna.

Imali smo mi mnogo vremena. Nisi ti mogao otići tako rano da nam ih za tobom ostane tako malo i svako je od tih vremena bilo posebno, ali nijedno kao ovo.

Okupio si nas i stisnuo oko sebe i voljeli smo se oko tebe naš ti i tvoji mi i koliko god to vrijeme bilo premalo i prekratko, a svako je vrijeme s tobom premalo i prekratko, ti si na kraju opet ispao nekako predrag za nas

Samo ti, prevelik i predrag, to možeš da ti odlazak pamtimo sretnim i lijepim, da ti od odlaska pamtimo smijeh, i pjesmu, i radost, i ljubav.

Okupio si nas i stisnuo oko sebe i voljeli smo se oko tebe naš ti i tvoji mi i koliko god to vrijeme bilo premalo i prekratko, a svako je vrijeme s tobom premalo i prekratko, ti si na kraju opet ispao nekako predrag za nas.

Mjesecima si nas pripremao za ovaj trenutak, kao da nisi htio ići dok ne budeš siguran da ćemo moći, pa ipak nije lako.

S tobom ni teško bez tebe ne može biti, nego preteško.

Jer zapamti, i pamti tamo gdje si krenuo, nećeš ti dalje sam, već ćemo sami dalje mi.

Tim si, eto, životima vazda preko njihove sitne mjere, za te si živote uvijek jednog prevelikog čovjeka premal.

Prevelik, prehrabar, prejak, prevoljen, predivan, predobar. Predrag.

(Govor Borisa Dežulovića na groblju Lovrinac u Splitu nad otvorenim grobom Predraga Lucića, petak 12. siječnja 2018.).

Još tekstova ovog autora: