Sablasni nokturno izbjeglice

Mjesec listopad prošao je u znaku Chopina, najvećeg na svijetu natjecanja za pijaniste u dobi od 17 do 30 godina koje se svakih pet godina, dakle rjeđe nego Olimpijske igre, održava u Varšavi. Naravno, ne odnosi se to na Hrvatsku koja je zaokupljena predizbornom kampanjom kroz koju se prelama sve, pa i rijeke ljudi koje kroz našu zemlju prolaze u velikom bijegu od ratova i bijede Istoka prema sigurnosti i blagostanju Zapada.

Propuštena je prilika da se zanimanje za jedan kulturni, umjetnički i glazbeni događaj natjecateljskog karaktera u hrvatskoj javnosti barem malo približi, ako već ne izjednači s uzbuđenjem koje se stvara oko utakmica u sportskoj i političkoj areni.

Naime, prvi put u povijesti za tako nešto je postojao savršen povod. Veliko pijanističko natjecanje počelo je još u travnju, kada je 160 pijanista iz čitavog svijeta, probranih na temelju više od osam stotina prijava sa snimkama, bilo pozvano na kvalifikacije u Varšavu. Polovica se kvalificirala u završnicu natjecanja koja je trajala tri listopadska tjedna u Poljskoj.

Nazivajući ih izbjeglicama i migrantima prelako zaboravljamo da je riječ o ljudima koji nisu ništa manje nego i svi mi ostali otporni na hladnoću i vlagu. Čovjek ne gazi u hladnoj oktobarskoj noći kroz vodu do vrata, pa još s djetetom u naručju, bez velike nevolje

Odazvalo se 78 pijanista. Njih četrdeset prošlo je u drugi krug, potom dvadeset u treći. Svaki natjecateljski nastup pratio je žiri od 17 članova u kojem je sjedilo i nekoliko dosadašnjih pobjednika prethodnih natjecanja, uključujući i legendardnu argentinsku pijanisticu Marthu Argerich. Ona se u zlatnu knjigu pobjednika Chopina upisala još 1965. godine, a drugi se put u Varšavi proslavila 1980. godine kada je u znak neslaganja i protesta napustila žiri koji Ivu Pogoreliću nije propustio u završnicu natjecanja.

No, osim pred žirijem, pijanisti su Chopinove mazurke, etide, poloneze, preludije, nokturna, valcere i sonate svirali i pred punom dvoranom, a iz kruga u krug sve je veći bio i globalni auditorij koji je natjecanje pratio putem interneta. Desetero najboljih ušlo je u veliko finale. Tri večeri zaredom, počevši od prošle nedjelje do utorka, svirali su uz orkestar Varšavske filharmonije Chopinove koncerte za klavir i orkestar. Odnosno, njih devetero odabralo je Koncert u e-molu, a samo jedan natjecatelj odlučio se za drugi Chopinov koncert u f-molu.

Sasvim neprilično i bez svijesti o velikom kulturnom značenju ovog natjecanja glavni je Dnevnik Hrvatske televizije prije tjedan dana, pri kraju emisije, posvetio četrdesetak sekundi svoje dragocjene minutaže vijesti da se u to veliko finale, prvi put u povijesti, plasirao i jedan hrvatski pijanist. U isto vrijeme u Varšavu su pristizale, ako već nisu bile tamo, televizijske i novinarske ekipe sa svih strana svijeta, osobito iz zemalja čiji su se predstavnici plasirali u finale. SAD je imao dvoje, Kanada dvojicu pijanista, a uz njih su se natjecali Japanka, Korejac, Letonac, Rus, Poljak i Hrvat.

Naš pijanistički junak je Aljoša Jurinić koji je varšavsko sito i rešeto prošao po drugi put. U jesensku završnicu plasirao se i prije pet godina, kada je odsvirao samo prvi krug. Sada je išao do kraja i tako dokazao veliki napredak koji je u međuvremenu ostvario vježbajući i usavršavajući se kod uglednih profesora u Italiji, Austriji i Njemačkoj.

Mjesec listopad prošao je u znaku Chopina, najvećeg na svijetu natjecanja za pijaniste u dobi od 17 do 30 godina koje se svakih pet godina, dakle rjeđe nego Olimpijske igre, održava u Varšavi. Naravno, ne odnosi se to na Hrvatsku koja je zaokupljena predizbornom kampanjom kroz koju se prelama sve, pa i rijeke ljudi koje kroz našu zemlju prolaze u velikom bijegu od ratova i bijede Istoka prema sigurnosti i blagostanju Zapada

Premda uspjeh na natjecanjima nije presudan u nastajanju velikih umjetnika, onoliko koliko je važan za početak velikih karijera kao prilika da ih svijet čuje i na njih obrati pažnju, za samopouzdanje mladog Zagrepčanina bila je važna pobjeda na velikom njemačkom natjecanju koje nosi ime Roberta Schumanna, drugog velikog romantičarskog skladatelja i pijanista.

Kolika je Jurinićeva samosvijest i umjetnička drskost, za klavirom vrlo poželjna, vidjelo se prošle godine i na Međunarodnom pijanističkom natjecanju Svetislav Stančić koje se održava u Zagrebu. Aljoši Juriniću žiri tog natjecanja udijelio je treću nagradu, a on ju je, bez komentara, odbio primiti.

Hrvatska je javnost, dakle, uglavnom zanemarila veliki uspjeh svog mladog umjetnika i propustila barem jedne večeri dati prednost klaviru, Chopinu i Aljoši Juriniću ispred Zorana Milanovića i Tomislava Karamarka. No, zato su Jurinićevi kolege i poklonici takve glazbe s uzbuđenjem bdjeli u noći s utorka na srijedu i preko interneta, nakon odgledanog trećeg koncerta velikog finala, čekali rezultate koji su objavljeni skoro sat vremena iza ponoći.

Mogli smo vidjeti u taj kasni sat prepuno predvorje varšavske koncertne dvorane i svu silu televizijskih snimatelja, fotoreportera i novinara koji su čekali završetak iznimno dugog vijećanja međunarodnog žirija. Jedan kanal poljske državne televizije imao je čitavu večer poseban program, također čekajući proglašenje pobjednika, a u programu koji se iz posebnog studija natjecanja emitirao preko interneta mogli smo slušati razgovore s gostima koji su se odreda divili tomu kako Poljska diše u ritmu glazbe skladatelja čije ime nosi i varšavska zračna luka i koji redovito u anketama biva proglašavan najvećim i najvažnijim Poljakom u povijesti.

Propuštena je prilika da se zanimanje za jedan kulturni, umjetnički i glazbeni događaj natjecateljskog karaktera u hrvatskoj javnosti barem malo približi, ako već ne izjednači s uzbuđenjem koje se stvara oko utakmica u sportskoj i političkoj areni

Jedini dan predaha natjecatelji su imali 17. listopada, na godišnjicu Chopinove smrti, kada ih je primio poljski predsjednik i kada su navečer bili u prepunoj varšavskoj crkvi sv. Križa gdje se, uzidano u jedan od stupova, poput relikvije sveca čuva Chopinovo srce i gdje je te večeri izveden Mozartov Requiem.

Aljoša Jurinić na kraju nije dobio nijednu od šest glavnih nagrada, ali već i njegov ulazak među desetero najboljih ostaje upisan u povijest hrvatskog pijanizma. Vratio se u Zagreb gdje će već u srijedu, 28. listopada, zahvaljujući brzoj reakciji Jurinićevog kolege Danijela Gašparovića i njegove umjetničke agencije Cristoforium, nazvane po talijanskom izumitelju preteče modernog klavira, održati koncert u velikoj dvorani Hrvatskoga glazbenog zavoda. Neka se zna.

Međutim, uz odjeke Chopinove glazbe iz Varšave, mene proganja jedna druga slika snimljena ovdje, u Chopinovoj Europi, ali sasvim blizu nas, u toj istoj noći u kojoj smo čekali rezultate iz Poljske. Ljudi, a ne zečevi – koji bi možda izazvali više sažaljenja, u toj istoj noći gazili su kroz hladnu, mutnu i nabujalu vodu rijeke Sutle prelazeći iz Hrvatske u Sloveniju.

Nazivajući ih izbjeglicama i migrantima prelako zaboravljamo da je riječ o ljudima koji nisu ništa manje nego i svi mi ostali otporni na hladnoću i vlagu. Čovjek ne gazi u hladnoj oktobarskoj noći kroz vodu do vrata, pa još s djetetom u naručju, bez velike nevolje.

Ne vrijedi nam ništa ta otmjena, plemenita i virtuozna glazba, ako iz dana u dan raste prag naše neosjetljivosti na patnje ljudi koji izbezumljeno hodaju i trče preko naših blatnih polja i livada. Uzalud nam Chopin ako ne čujemo u njegovim notama uglazbljeni jad izbjeglica u hladnoj vodi lijepe naše i mutne Mihanovićeve Sutle. Uzalud, ako simbol Europe umjesto žica klavira postane bodljikava žica logora

Ne vrijede ništa ni note Fryderyka Chopina, poljskog izbjeglice u Parizu, čije se samo mrtvo srce vratilo u domovinu, ako služe tomu da lakše okrenemo glavu i pravimo se da ne vidimo taj jad i patnju ispred našeg praga, ispod naših prozora.

Ne vrijedi nam ništa ta otmjena, plemenita i virtuozna glazba, ako iz dana u dan raste prag naše neosjetljivosti na patnje ljudi koji izbezumljeno hodaju i trče preko naših blatnih polja i livada. Uzalud nam Chopin ako ne čujemo u njegovim notama uglazbljeni jad izbjeglica u hladnoj vodi lijepe naše i mutne Mihanovićeve Sutle.

Uzalud, ako simbol Europe umjesto žica klavira postane bodljikava žica logora.

(Prenosimo iz Večernjeg lista).

    •  Večer u kojoj je Leipzig bio hrvatska kulturna prijestolnica
    •  Je li Miroslav Krleža još uvijek hrvatski pisac?
    •  Andrej Plenković i HNK Zagreb
    •  Debakl u Afganistanu: sve je služilo nezasitnom profitu
    •  Pogorelić protiv pandemije zaborava umjetnosti i ljudskosti
    •  "Misa Mediterana" je blasfemija i dekadencija. Ali ne škodi
    •  Oplakati sve mrtve je ljudski, a biti radostan božanski
    •  Good Fest u Drnišu: prilika da (opet) budemo ljudi
    •  Utrka milijardera u svemiru
    •  Nigdje se publiku i umjetnike ne maltretira kao u Hrvatskoj

> Svi tekstovi ovog autora