Saga o kenijskoj ekološkoj junakinji (II)

Što će se roditi iz programa ”Sačuvajmo zemlju – Učinimo to zajedno!” sada smještenom u okrilju NCWK-a, još nitko nije slutio. Zapravo, nakon raspada obitelji, Maathai se našla pred uznemirujućim pitanjem o tome što u biti želi učiniti od svoga života.

Naravno, do spoznaje o svojoj životnoj zadaći Maathai nije došla preko noći, ali su je do nje, korak po korak, dovela dva iskustva: pozorno slušanje svjedočanstava afričkih žena, posebice seljanki, o njihovoj sve nesnosnijoj svakodnevnici i povratak drevnim duhovno-kulturnim vrijednostima zavičaja.

Štoviše, otvorenost za iskustva ”običnih” ljudi i duhovno-kulturne vrijednosti zavičaja postat će za Maathai pouzdan smjerokaz i neiscrpan izvor nadahnuća za djelovanje!

U drami traganja za životnom zadaćom, prema mišljenju same Maathai, posebno mjesto zauzima prva Konferencija za žene Ujedinjenih naroda, održana u Meksiku 1975., iako na njoj sama nije sudjelovala. No Maathai je pažljivo slušala pripovijesti članica NCWK-a koje su bile na toj konferenciji, a koje su se odnosile na nesnosne uvjete svakodnevnog života afričkih žena na selu.

Sučeljena sa živopisno prepričanim iskustvima tih žena – ”kako svaki dan, nerijetko riskirajući svoj život, moraju sve dalje pješačiti u potrazi za ogrjevom, hranom za stoku, ali i za svoju obitelj, za čistom i pitkom vodom, za svim onim što su im nekoć u izobilju pružale bogate šume na dohvat ruke, koje su preko noći nestajale pred njihovim očima…” – Maathai je doživjela duboko i potresno iskustvo koje je nazvala ”prvim padanjem ljuski s očiju”.

Progledavši tada prvi put, Maathai je naslutila ono što je sve bolo u oči: neporecivu povezanost između razaranja prirode i sve nesnosnije socijalno-gospodarske situacije, posebice za seosko afričko stanovništvo, još pobliže, afričke žene na selu.

Doista, neograničeno i plansko uništavanje afričkih šuma u bitnome je narušilo prirodni ekološki sustav. To je za posljedicu imalo niz negativnih, međusobno povezanih, prirodno-društvenih posljedica: eroziju plodnog tla, oskudicu vode, nestašicu hrane za stoku i ljude, manjak ogrjeva, izumiranje brojnih domaćih vrsta vegetacije i životinja.

Sve to je u nekim krajevima Afrike, posebice južno od Sahare, poprimilo čak razmjere kronične neuhranjenosti djece ili za sve smrtonosne pošasti gladi.

Dakako, od iskrčenih šumskih površina pretvorenih u plantaže komercijalnih monokultura, kao što su, primjerice, kava ili čaj, korist imaju isključivo veleposjedničke elite bliske režimu, zainteresirane isključivo za profit, bez trunka svijesti o nužnosti održivog razvoja.

Da bi svoju slutnju provjerila i u zbiljskom životu, Maathai je krenula na putovanje u svoj zavičaj. Opustošena priroda u rodnom kraju i pripovijesti afričkih seljanki iz njezina rodnog kraja o sve mučnijoj svakodnevnoj borbi za život bili su više nego dostatna potvrda.

Tugujući za uništenom smokvom u obiteljskom dvorištu pored koje je provela predivne trenutke u djetinjstvu, Maathai se iznenada raskrilo koliko je mudrosti bilo položeno u drevne duhovno-kulturne vrijednosti njezina zavičaja, kojima su je poučavale baka i majka, jer su imale funkciju zaštite okoliša, a time, posredno, i kvalitete ljudskog života.

Neprijeporan simbol te mudrosti bilo je baš smokvino stablo (mūgumo), kojim je Maathai još u djetinjstvu bila fascinirana. Prema lokalnoj duhovno-kulturnoj tradiciji smokva je smatrana Božjim stablom, pa je stoga bila zaštićena od ljudskog korištenja, i sječe i paljenja.

Zapravo, povezanost mreže smokvinog korijenja i podzemnih rezervoara vode činila je srž prirodnog ekološkog sustava, koji je na sebe preuzeo ulogu prirodne zapreke eroziji plodnog tla i suši, pogubnoj jednako i za ljude i za vegetaciju i za životinje.

Što je smokva na lokalnoj razini bila za Maathain zavičaj, to su šumska prostranstva na globalnoj razini bila za Keniju.

Nažalost, mudrost koju su posjedovale drevne duhovno-kulturne tradicije, štiteći smokve i šume od izumiranja, a time i ljude, zajedno s vegetacijom i životinjama, postala je sasvim strana suvremenim ljudima, opijenim žudnjom za profitom.

Suočena sa spoznajom o neporecivoj povezanosti između razaranja prirode i sve nesnosnije socijalno-gospodarske situacije u čijem središtu su se nalazila gotovo dokrajčena šumska prostranstva u Keniji, Maathai nije mogla ostati nijema i pasivna.

Koristeći svoju nadarenost da pruži jednostavna i pragmatična rješenja, Maathai je relativno brzo došla na ideju što treba poduzeti: Saditi drveće!

To ne samo da je bilo primjereno i jednostavno rješenje već i genijalno s obzirom na to da je u njemu mogao s jednakom učinkovitošću sudjelovati svaki Kenijac i Kenijka, i to neovisno o svom socijalnom statusu ili stupnju obrazovanosti.

Osim toga, takva ideja mogla bi svima, posebice seoskim ženama, posredovati jedinstveno iskustvo preuzimanja odgovornosti za svoj život putem konkretnog djelovanja, ali i uživanje u ljepoti rasta i cvjetanja stabala.

Naprosto, projekt ”Sačuvajmo zemlju – Učinimo to zajedno!”, mišljen izvorno za sirotinjske četvrti Nairobija, trebalo je prenijeti na cijelu Keniju.

Drveće se pred Maathainim očima najednom počelo pomaljati ne samo kao rješenje već i kao simbol nade, u koju je, kao partner a ne neprijatelj, sada bila uključena i priroda, zajedno s biljkama i životinjama. Drveće je trebalo i moglo ozdraviti kenijsku prirodu i društvo, bila je uvjerena Maathai, ali je za to trebalo i ljudsku pomoć.

Maathaina ideja je, nakon uvjerljivog obrazloženja, zdušno prihvaćena u NCWK-u. Njezinom brzom ozbiljenju pridonijela je konferencija Ujedinjenih naroda o desertifikaciji (širenju pustinja) u Nairobiju 1977.

Potaknuta tom konferencijom, kenijska podružnica ”Mobil Oila” je, zajedno s još nekoliko donatora, darovala novac za Maathain projekt. Novac je iskorišten za razvoj šumskih rasadnika. Pažnju i podršku javnosti projektu priskrbili su mediji.

U projekt ”Harambee!” među prvima su uključena djeca što je potvrdilo genijalnost ideje na kojoj je projekt počivao.

Maathai je, posjećujući škole, djeci dijelila sadnice. Oduševljena idejom da nešto mogu učiniti i sami, djeca su sadnice, zasađene doma, pažljivo uzgajali. Dok bi djeca završila školsku godinu, drveće bi dovoljno stasalo da više nije trebalo pomnu pažnju. Diljem Afrike i danas je na tisuće školske djece uključeno u isti projekt.

No trajnu i presudnu snagu, na kojoj je projekt u biti počivao, dale su seoske žene, koje je Maathai s ponosom nazivala ”šumarkama bez diplome”.

Iako su šumari seoske žene i Maathai poticali da sade drveće koje brzo raste, poput zimzelenog drveća i eukaliptusa, ipak su one pretežno sadile starosjedilačko drveće (baobab, akaciju i cedar), da bi očuvale monokulturama uvelike narušenu vegetacijsku raznolikost Kenije (biodiverzitet), i, dakako, drveće koje im je neposredno olakšavalo svakodnevni život: drveće pogodno da bude korišteno za ogrjev (bodljikavo drveće) i drveće čiji se plodovi mogu koristiti kao hrana (papaja, smokva i limun).

Da bi javnosti skrenuli pažnju na pogubnost mentaliteta neobuzdanog krčenja šuma, i za prirodu i za ljude, drveće su nerijetko sadili oko javnih ustanova poput škola, policijskih stanica ili klinika.

Novi poticaj za širenje kampanje sađenja drveća došao je od Razvojnog fonda Ujedinjenih naroda za žene (UNIFEM).

Zanimljivo je da je ideja o osnivanju UNIFEM-a rođena na onoj istoj konferenciji Ujedinjenih naroda za žene, održanoj u Meksiku 1975. godine, s koje su do Maathai doprla svjedočanstva o tragičnoj svakodnevnici afričkih žena na selu.

Za tu ideju zaslužna je bila Margaret Snyder, regionalna savjetnica Ekonomskog povjerenstva Ujedinjenih naroda za Afriku (ECA), kasnija Maathaina vjerna prijateljica.

Zapravo, tek je UNIFEM svojom donacijom stvorio u pravom smislu riječi ”početni kapital” za projekt ”Harambee!”, koji je omogućio podizanje stotine rasadnika, pretežno u seoskim sredinama. Rasadnici su na tisuće žena opskrbljivali milionima sadnica različitog drveća.

Već početkom 1980-ih projekt ”Harambee!” je postao najveći projekt NCWK-a čije je predsjedanje Maathai preuzela 1981.

U trenutku kad su u njegovom okviru počela pošumljavati područja s tisuću ili više stabala, projekt ”Harambee!” prerastao je u pučki pokret nazvan ”Green Belt Movement / Pokret zelenog pojasa” (GBM).

Zadivljujuću prijemčivost pokreta u narodu uvelike objašnjava pažljivo osmišljen koncept šumskih rasadnika: Članovi GBM-a prvo su osposobljavali seljake i seljanke da izgrade šumske rasadnike i iz sjemena uzgoje sadnice.

Potom bi sadnice predavali zainteresiranima – u početku su to pretežno bile žene – čija je zadaća bila da se u narednih šest mjeseci pobrinu za napredak sadnica.

Nakon šest mjeseci, GBM bi otkupljivao preživjele sadnice za neveliku, ali privlačnu sumu, od seljanki i seljaka – pretežno bez posla i prihoda – koji su pri tome, dugoročno gledano, na značajan način doprinosili zaštiti okoliša, pošumljavanju i poboljšanju vlastitih životnih uvjeta. Koncept je u toj mjeri bio učinkovit da je više od 80 posto sadnica postajalo zrelo drveće.

Mreža suradnika i aktivista GBM-a postala je toliko brojna i šarolika tijekom 1980-ih da je Maathai postavila cilj da zasade 15 milijuna stabala, točno onoliko koliko je tada iznosio broj stanovnika Kenije.

Nakon što joj 1982. nije uspjelo da postane članica parlamenta, Maathai se isključivo posvetila GBM-u. Naime, nije joj bilo dopušteno da se vrati na mjesto na Univerzitetu koje je morala napustiti da bi se mogla uključiti u izbornu kampanju.

Zadivljujući napredak GBM-a privukao je svjetsku pozornost tako da je Maathai već 1984. dobila jedno od prvih velikih međunarodnih priznanja, ”Right Livelihood Award”, tzv. alternativnu Nobelovu nagradu. Pokret je tada iza sebe imao već 20 milijuna zasađenih stabala u Keniji.

Osnivanjem ”Pan African Green Belt Network-a” 1986., GBM je postao međunarodni pokret. Žene iz više od trideset afričkih zemalja – isprva iz Keniji susjednih zemalja Tanzanije, Ugande, Etiopije, Lesota, Malavija… – započele su suradnju s kenijskim GBM-om na pošumljavanju svojih zemalja, nerijetko i same osnivajući GBM-u slične organizacije. Na taj način je u Africi do sada zasađeno više od 30 milijuna drveća.

Dajući seoskom afričkom stanovništvu, prije svega ženama, samopouzdanje, zaposlenje, pouku u raznim vještinama i mogućnost da javno pokažu svoje sposobnosti, GBM je 1980-ih jasno profilirao svoju misiju: očuvanje okoliša, polazeći od sađenja drveća.

No neće trebati proći dugo da se pokaže kako je ta misija u sebi nužno zahtijevala i nešto mnogo dalekosežnije za cjelokupno kenijsko društvo: preobrazbu cjelokupnog političkog sustava.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

    •  Mistika zemlje u životu Alfreda Delpa
    •  Aristides de Sousa Mendes na putu građanske hrabrosti
    •  Pobratimstvo mistike i politike u životu Daga Hammarskjölda
    •  Zaokret prema miru u sjeni nuklearne katastrofe
    •  Čitati ga valja i danas: testamentarne misli Amosa Oza
    •  Pokajanjem do pomirenja po uzoru na Franka Buchmana
    •  Estetika kršćanskog u stvaralačkom opusu Navida Kermanija
    •  Stijenj Evanđelja zapaljen u rudarskoj jami
    •  Mirovno revolucioniranje religija i Abdul Ghaffar Khan
    •  Potraga za novim obličjem Crkve i Dorothy Day

> Svi tekstovi ovog autora