autograf.hr

novinarstvo s potpisom

 
Ukrajina zastava

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

EU zastava

Sajdžija Kemo

AUTOR: Entoni Šeperić / 07.02.2021.
Vučko Foto: Imrana Kapetanović

Vučko
Foto: Imrana Kapetanović

Vrijeme nikoga ne čeka, a sve ostalo je laž i varka.

Ali nije to moja misao, već sajdžije Keme, a njega se sjetim uvijek kada razmišljam o vremenu, ili kada pomislim da u životu zacijelo mora postojati nešto daleko veće i daleko važnije i od samoga – ”vremena”.

A sajdžija Kemo ti je bio čudan insan. Imao je radnju tamo prema Hrasnom, malo niže od ”Šopinga”. Po pričanju jednih, nije imao ni dana škole, nekmoli sajdžijske, ali je onomad šegrtovao u Švici kod nekog majstora fine mehanike, koji je u slobodno vrijeme i iz hobija opravljao satove.

Po pričanju drugih, nije Kemo vidio Švicu ni na razglednici, već ga je i sajdžijski zanat dopao usput i nekako sam od sebe, baš kao što u nečiju avliju zaluta lijepo pašče, pa ga čovjek brže-bolje sveže lancem, da mu ne utekne.

Sajdžija Kemo razumio ti se pomalo u svaki posao, ali ipak najviše u vrijeme, u njegove satove, vijke i zupčanike.

”Sva ti je zbrka u ovome svijetu, moj Tonči, samo od loših satova i fušarli sajdžija. Nego, slušaj ti amo svoga čika Kemu, i neka ti ovo bude jasno k’o abuzenze: nije se takav rodio, koji je vrijeme zajeb’o, pa ga nećeš, vala, ni ti zajebati! Vrijeme ti nikoga ne čeka, a sve drugo ti je belesi laž i varka.

I znaj da nije insan zbog vremena, nego vrijeme zbog insana, pa kad jednom ne budne insana, bezbeli ni vremena više neće biti. Eto, iz toga ti ja vidim, moj Tonči, da na onome svijetu nema za mene posla, jer nema ni vremena, nego samo ovdje – šta uradim, uradio sam… A, što si mi, bolan, doš’o? I gdje ti je onaj tvoj dedo Hasan?”

Djed je otvorio ulazna vrata, a čika Kemo mu je samo hladno pružio onu plastičnu, ”upijevu” kesu s dijelovima, s nevjericom pogledavajući prema meni i pravdajući se djedu: ”Jeb’o mu je znanje, moj Hasane! Neka ti ga on opravi, kad ga je i razjeb’o! Taj ti je firaun i vrijeme ubio.”

”Sad će on, čika Kemo”, odgovaram pomalo tugaljivo, ”evo me poslao ovdje kod vas na toplo, jer vani se uhvatio mraz, a on otišao kod Junuza po dva-tri đevreka. Nisam ništa doručkovao, jer je baba bila nešto ljuta na Hasana. Rekao mi je dedo da uniđem ovdje kod vas, da ništa ne zapitkujem i da vas, da prostite, ne zajebavam…”

I vidim ja čika Kemu kako se smijulji, njemu je već sve jasno, i to što je baba ljuta, i to što me Hasan naokolo vȏdā po ovakvoj zimi i kijametu, a meni, opet, niti je išta jasno, niti išta od toga razabirem, već samo gledam da ne bih štogod u radnji oborio ili, nedajbože, da ne bih došao u napast i maznuo kakav zlaćani zupčanik ili oprugu, da đoram za petoperca ili porculanca.

A baš sam volio tu čika Keminu sajdžinicu. Jer bilo je ondje svakojakih hvataljki i pinceta, posve minijaturnih alata i šrafcigera, uredno i po veličini složenih vijaka, polugica i posve majušnih, najsitnijih opruga, a u ono doba, dok sam bio još posve mali, činilo mi se kao da od čika Keme i nema pametnijega stvora na čitavom svijetu, jer koliko čovjek doista mora biti pametan, da zna i umije opraviti – ”vrijeme”?

Elem, sjećam se jedne epizode s čika Kemom, koju ću vam sada natenane ispripovjediti.

Naime, u našoj grbavičkoj kuhinji – evo, kao da i sad gledam – bila ti je jedna velika i trodijelna, furnirana komoda s visokim sjajem. Krajnje lijevo, odmah do balkonskih prozora, bili su u njoj uredno poredani i složeni svi babini tanjuri – plitki na jednoj, a duboki na drugoj strani, a između njih još i crna, električna pegla marke ”Omega”, koja se rijetko vadila iz njezine kartonske kutije, osim kada bi se djedu morala ispeglati jedna od njegove dvije ili tri paradne košulje, koliko ih je po sjećanju imao, da na nju zakači i prošeta partizansku spomenicu – onu istu zbog koje me je baba ćušnula iza uha, jer sam rekao da je na njoj prikazan Sandokan s isukanim mačem, a ne partizan.

U srednjem dijelu te komode, iza staklenih kliznih vrata s pozlaćenom tankom rubnom letvicom, smjestio se obiteljski kristal i otmjenije porculansko posuđe, koje je prema bakinoj priči – uz veliku singericu u spavaćoj sobi – bilo jedino što je kao dotu bila donijela sa sobom iz Dalmacije, kad su je njezini raskućili u korist starije braće, Vjere i Tončija, i to samo zato jer je pošla za baliju.

Iz tih se finih zdjela i tanjura, koliko se ja mogu sjetiti, nikada nije ništa jelo, niti se u njima išta posluživalo, jer je djed govorio da mu od tih dalmatinskih pizdarija izbija jaka kiselina i žgaravica, pa su zato ostali trajno zarobljeni iza stakla vitrine, baš kao nekakva kletva ili opomena, koja te uvijek prati i koje se nikako ne možeš riješiti.

Na strani komode koja je bila najbliže kuhinjskim vratima, bila su još i nemala, preklopna vrata s jednom ključanicom i dvama sjajnim šarkama koje su se otvarale nadolje, skrivajući od znatiželjnih pogleda dvije omanje police na kojima su bile poredane rijetke djedove stvari i imovina: jedan mali tranzistor ”Ei-Niš”, kojega još i danas imam i kojega je djed bio prepravio tako da može primati one velike plosnate baterije od 9V (čije sam bakrene polove, jedan duži i jedan kraći, uvijek lickao jezikom, kako bi me stresla struja i kako bih provjerio ima li u njima još imalo života), jedna lijepa čakija varcarka, partizanska spomenica i kutijica s ordenom prvoborca, nekoliko audio-kaseta starogradskih pjesama, neki djedovi papiri i jedna mala, kartonska kutija sa satovima.

Od svih djedovih satova, a po prilici ih je bilo desetak, meni je za oko zapeo onaj veliki džepni s rimskim brojevima i napuklim pokrovnim staklom.

Po pričanju drugih, nije Kemo vidio Švicu ni na razglednici, već ga je i sajdžijski zanat dopao usput i nekako sam od sebe, baš kao što u nečiju avliju zaluta lijepo pašče, pa ga čovjek brže-bolje sveže lancem, da mu ne utekne

Djed je ipak najviše cijenio ruske ”Rakete”, kojih je imao nekoliko i koje je trebalo svakoga jutra brižno i bez pretezanja navijati, a za onaj je džepni govorio da je to buržujsko, gospodsko smeće, nedostojno da se njime mjeri vrijeme i napredak slavnih tekovina Revolucije, i da se s tim satom slobodno mogu igrati i raditi što mi je volja.

Ja sam tako i učinio, jer se kod nas dobro znalo: ako je Hasan za nešto bio rekao da može, onda i nije moglo drugačije, jer njegova je riječ u našoj kući uvijek bila zadnja i – amin.

Prvo što sam sa sata skinuo bio je onaj golemi vijak za navijanje, koji je bio spojen i iz jednoga dijela s lijepom, ovalnom i pozlaćenom halkom s lančićem i iglom za pričvršćivanje na odjeću. Kazaljka sekundarka trajala je aman toliko koliko i vrijeme koje bilježi, ali stoga su kazaljke za sate i minute pružile značajan otpor. (Da nisam kojim slučajem pri ruci imao babinu šnalu, tko zna koliko bih se još mučio da i njih izvalim iz njihova ležišta.)

Caklina porculanskog brojčanika – evo, kao da je još i sada imam pred očima – bila je već od ranije okrnjena, ali se uslijed mojega naleta još i više oštetila, pa je dio cakline s rimskom brojkom tri otišao u nepovrat. To mi je kasnije u životu bilo posebno zanimljivo i smiješno, jer sam se i ja, naime, bio rodio o trećemu satu.

Ispod tog porculanskog brojčanika sakrila se čarobna utroba vremena sa svojih stotinu malenih, zlaćanih zupčanika, sijaset vijaka i posve malenih, majušnih opruga. Zupčanici i vijci bili su toliko sitni, da mi je načas izgledalo kao da su djelo onih tintilinića iz babinih priča, ili makar ljudi s neobično malim i tankim prstima. Pomislio sam da satove i vrijeme sigurno izrađuju djeca, jer je samo djeci moguće imati tako malene i tanke prste.

I što sam bio dublje kopao po toj duši od vremena, ispod svakog njezinog izbijenog i izvađenog zupčanika uslijedio je čitav sloj novih, još sitnijih i otpornijih.

Shvatio sam tada da je vrijeme nešto više od zbroja svojih mehaničkih dijelova, koji se odreda lako rasipaju i gube, i da rastavljanjem sata vrijeme nikako ne zastaje, čak naprotiv, kada bi čovjeku ikako bilo moguće rastaviti ama baš sve satove ovoga svijeta, sa svim njihovim zlaćanim zupčanicima i oprugama, ne bi vrijeme stalo ni za tren, ma ni za tili, najmanji čas.

Kada sam razočaran napokon dovršio odvijanje, izbijanje i uništavanje kuće od vremena, ostala je na našem kuhinjskom stolu samo prazna ljuštura i nekoliko nerastavljivih, metalnih okvira i malih, zlaćanih zipki u kojima su se skrivali sitni, najsitniji dijelovi satnog mehanizma, pa mi se činilo kao da je upravo negdje među njima, dobro skrivena od moje vještine rastavljanja i razaranja, bila i sama duša vremena, tako neuhvatljiva i neraskidiva.

Na srebrnoj poleđini sata bilo je kitnjastim slovima ugravirano: ”Pavo, Buenos Aires” i još neki datum, kojega se ni uz najbolju volju više ne mogu prisjetiti.

Vidjevši što sam učinio, baba Marija zabeštimala je na mene nešto na brzo i po dalmatinski, nešto što ni sada ne znam i ne mogu ponoviti, ali znam da mi je tada zvučalo ujedno i neobično prijeteće i bezobrazno – da nek’ me nosi đavo, i tko mi je to dao, i da mu, da oprostite, jebe majku, i njemu i meni, a ja sam je samo gledao s onim karakterističnim dječjim tupilom, znajući da danas više nema čokolade i da sam svojski zaribao.

”Sad će on, čika Kemo”, odgovaram pomalo tugaljivo, ”evo me poslao ovdje kod vas na toplo, jer vani se uhvatio mraz, a on otišao kod Junuza po dva-tri đevreka. Nisam ništa doručkovao, jer je baba bila nešto ljuta na Hasana. Rekao mi je dedo da uniđem ovdje kod vas, da ništa ne zapitkujem i da vas, da prostite, ne zajebavam…”

Djed je dobio još i gore od toga, da će mu sakriti onu pljosku lozovače sa žutom etiketom ”Dalmacijavino” – jedino što je djed iz Dalmacije bio istinski prigrlio i zavolio, dodavši još i to, da joj je taj sat bio od oca, ”dok je naviga u Jamerike”, i tako dalje, i tome slično.

Jasno, ako je itko mogao spasiti situaciju s izgubljenim i polomljenim vremenom, bio je to čika Kemo. Hasan je pažljivo skupio sve one sitne dijelove u plastičnu ”upijevu” kesu, potegao me ljutito za ruku, te se zajedno sa mnom otputio tamo u Hrasno, kod sajdžije Keme.

Kad smo se oko podneva vratili kući, baba je sjedila na kauču u dnevnoj sobi ispod Ivekovićeve reprodukcije ”Dolazak Hrvata na Jadran”, za koju moj djed nikada nije znao što prikazuje, jer da je znao – baba mu je, naime, rekla da su to neki hrabri vitezovi koji se odmaraju kraj mora – letjeli bi iz stana i ona, i singerica joj i tanjuri, i sve ostalo iz njezinoga kraja.

Baba je prvo s prijekorom pogledala mene, a onda nešto blaže i djeda, tek kratko upitavši: ”Šta kaže Kemo? Hoću li nam pristavljati džezvu?”

Nešto kasnije toga poslijepodneva – a mogla je biti i večer, ne mogu se više točno prisjetiti – netko je zazvonio na našim kućnim vratima. Baka je pohitala proviriti kroz onaj prozor u špajzi, jer na našim ulaznim vratima nije bilo ”špijunke”, i jer se jedino iz špajze uvijek moglo vidjeti tko je stajao pred ulaznim vratima, a da promatrač od promatranog ostane neprimijećen i skriven.

Brecnula se baka na Hasana: ”Kemo je, Hasane, jest duše mi… eno, nosi i kesu. Hajd’ vidi jel’ ga opravio!”

Djed je otvorio ulazna vrata, a čika Kemo mu je samo hladno pružio onu plastičnu, ”upijevu” kesu s dijelovima, s nevjericom pogledavajući prema meni i pravdajući se djedu: ”Jeb’o mu je znanje, moj Hasane! Neka ti ga on opravi, kad ga je i razjeb’o! Taj ti je firaun i vrijeme ubio.”

Znao sam da iz toga sigurno neće ništa dobro, pa sam brže-bolje trknuo u spavaću sobu, dobacivši djedu onako usput i kao razočarano: ”Ma, jesam li ti ja rekao, dedo, da nije čika Kemo vidio Švicu, ama ni na razglednici!”

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora:

     Savezništvo teologa u papru
     Braćo i sestre Bosanci: Srdite se, ali ne griješite!
     Noć gučogorskog Božića u kojoj se za mene rodio Isus
     Opet ćemo zajedno gledati sunce
     Sram kao tajna razdvojenog čovjeka
     Jesmo li postali besramni? Osobne crtice i zapisi o sramu
     Blokada crne singerice i ustaški feder u madracu
     Svjedočimo fanatizam istinoljubivosti
     Isuse iz Nazareta, jesi li za ili protiv COVID potvrda?
     Krist na dopunskoj nastavi kod kršćanskih fundamentalista

> Svi tekstovi ovog autora
  • DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

  • MOLIMO VAS DA PODRŽITE AUTOGRAF UPLATOM PREKO PAYPAL-A:
  • ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    VRIJEME SUODGOVORNOSTI – ostale emisije

     

  • vrijeme i suodgovornosti

  • Facebook

  • Donacije

  • Cigle

  • ekumena

  • javni servis

  • prometej

  • povratak adolfa pilsela

  • u što vijerujemo

  • fraktura 1

  • fraktura 2

  • fraktura 3

  • superknjizara

  • vbz 1

  • vbz 2

  • vbz 3

  • vbz 4

  • ljevak 1

  • ljevak 2

  • ljevak 3

  • ljevak 4

  • ljevak 5

  • oceanmore 1

  • oceanmore 2

  • oceanmore 3

  • oceanmore 4

  • golden marketing 1

  • sandorf 1

  • sandorf 2

  • planetopija 1

  • planetopija 2

  • srednja europa 1

  • srednja europa 2

  • srednja europa 3

  • srednja europa 4

  • durieux 1

  • disput 1

  • ks 1

  • ks 2

  • ks 3

  • meandar 1

  • meandar 2

  • meandar 3

  • biblija