autograf.hr

novinarstvo s potpisom

 
Ukrajina zastava

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

EU zastava

SDP: potresi i incidenti – Istina o hrvatskoj socijaldemokraciji

AUTOR: Josip Kregar / 24.11.2016.

AUTOGRAF Josip Kregar BBOtrežnjenje je bolan proces. U doslovnom smislu kada se slušaju savjeti o pivu koje sadrži vitamine za triježnjenje, o salamuri koja pomaže, ispijanju oceana kava i tableta. Zapravo ne pomaže ništa od toga. Pomaže vrijeme i zaborav da se u trenutku opijenosti pretjeralo. Treba izaći na zrak.

Tako je i s SDP-om.

U dugom razdoblju izborne demokracije SDP je hibernirao zapravo i ne vjerujući da može doći na vlast. Mnogi ambiciozni i perspektivni otišli su u druge stranke, više na silu, a manje dobrovoljno, mnogi su se rano povukli u privatnost.

Iz ta dva razloga došlo je do negativne selekcije na vrhu, a sve se prenosilo dalje. Ustručavanje od grubih metoda političke borbe dovelo je do zadovoljstva ležernim položajem salonske opozicije. Stati u obranu novinara, izvaranih radnika i seljaka nije izgledalo sigurno, jer što ako probudimo zmaja antikomunizma i reakcije?

Treba odati priznanje Zoranu Milanoviću za to što nije sasvim prihvatio takvu kukavičku politiku. Suprotno, u početku, podržao je mlade i dao im priliku da se dokažu u forumima mladih, pojave u javnosti. Sam imidž tih ljudi stvorio je dojam o promjeni politike. No volja za promjenom vremenom je nestala.

Šteta.

Što se manje brinuo o stranci u cjelini, to više se brinuo o svojoj osobnoj moći, eliminirajući svakog tko mu je bio ili bi tek mogao biti suparnik. Kao u šekspirijanskoj drami broj sumnjivih se povećavao, a metode su postajale grublje, otpor članstva veći, no prigušen tradicionalnom epidemijom oportunizma koja povremene zahvati stranke.

No Zoran Milanović, činilo se, davao je poleta i određivao ciljeve. Ali razdoblja letargije postajala su se dulja, vodstvo se zatvaralo, inicijative su bile površne i neusmjerene ka nekom cilju.

Ustručavanje od grubih metoda političke borbe dovelo je do zadovoljstva ležernim položajem salonske opozicije. Stati u obranu novinara, izvaranih radnika i seljaka nije izgledalo sigurno, jer što ako probudimo zmaja antikomunizma i reakcije?

Nakon izvrsnog nastupnog govora, dobro postavljenog izvješća o stanju nacije, nestalo je poleta. Na scenu su se probijali njegovi neugledni adlatusi.

Pobijedila je teza da je HDZ nemoćan i loše vođen. Labuđi pjev bila je izborna kampanja 2015. Kad je nekim čudom suspregnuo arogantnost, dignuo je stranku toliko da nije izgubio izbore glasovanjem već nespretnim pregovorima. Možda i bolje u tim okolnostima, ali u oporbi je borbenost ugasnula i pretvorila se u svadljivost; okupljanje ljevice je postalo fraza.

Ovo se sve moglo izbjeći i nadvladati: boljim stilom vođenja, izborom ljudi, jednostavno većim angažmanom i brigom o stranci. No nesreća se dogodila i sva je krivnja pala na njega, što nije sasvim pravedno, ali mu je olakšalo da možda iz sjene utječe na proces.

Mogu li Ostojić ili Bernardić ispraviti te pogreške? Lako su se riječima distancirali od prethodnika, neće ponavljati njegove pogreške u nastupu, stilu i javnoj slici. Počinju iznova. No na njima nije zadatak spriječiti osipanje vojske bez maršala, već prepoznati nove znakove vremena i izazova. Uz manje teškoće lako će ponovo primiti izbačene, no potrebno je daleko više od toga – obnoviti motive i zanos. Moraju se nositi s jačim silama.

Treba razlikovati potrese i nezgode. Potresi su izazvani dubokim tektonskim silama koje se ne mogu predvidjeti, koje se ne da spriječiti i kontrolirati. Uzalud su molitve i apeli, često ne pomažu ni građevinski standardi ni vježbe spašavanja.

Tektonska promjena je nestanak društvenog sloja na koji se SDP oslanjao. Nestala je srednja klasa obrazovanih, mirnih i razumnih ljudi. SDP je propustio štititi obrazovne profesije naklonjene progresivnom programu. Radnička klasa ih je sama napustila, deindustrijalizacijom je nestala, a grupe marginaliziranog proletarijata tretiraju se kao sirotinja, a ne ”prezreni na svijetu” koji drže ključeve napretka. Radnici doista ne mogu danas izgubiti ništa osim svojih okova.

Intelektualci i mladi preziru SDP.

Za njih općenite riječi o vraćanju socijaldemokratskim vrijednostima ne znače ništa. No ne radi se o lošim imitacijama, nego o prepoznavanju tko su danas nositelji ideje avangarde, modernosti i napretka.

U vrhu stranke više nema tko napisati program, knjigu ili sudjelovati u razgovoru s nekim tko misli različito. Marx i Engels su mrtvi i ne sudjeluju u pisanju neke nove platforme. Manifest se i ne piše u zadimljenom kabinetu profesionalnih lijevih intelektualaca (i sam spadam u tu grupu), već u razgovoru s onima koji su otišli iz besperspektivne zemlje, sa žrtvama privatizacije ili pravosuđa, sa seljacima kojima ne daju zemlju.

Treba razlikovati potrese i nezgode. Potresi su izazvani dubokim tektonskim silama koje se ne mogu predvidjeti, koje se ne da spriječiti i kontrolirati. Uzalud su molitve i apeli, često ne pomažu ni građevinski standardi ni vježbe spašavanja

Vraćanje izvorima socijaldemokracije ne znači vraćanje u prošlost. Socijaldemokracija je uspješna pragmatična obrana od nostalgije prema izmaklim šansama za revoluciju s jedne i bešćutnog antisocijalnog novog liberalizma (sami su se tako nazvali, iako su bliži socijaldarvinizmu!) s druge strane. Prije pola stoljeća socijaldemokracija je bila ofenzivna, atraktivna i reformatorska. Danas nije.

Površna kritika liberalizma ne smije se tumačiti kao reinvencija socijalne države, ali popravljanje modela izbora, decentralizacija, radikalna društvena odgovornost sudaca, podržavanje demokratskih institucija zaštite ljudskih i manjinskih prava, borba protiv korupcije vratile bi, ako ne povjerenje, onda bar dostojanstvo SDP-u.

Program: umjesto uskogrudnosti treba nuditi poštivanje drugih, pomaganje nesretnima; dijeljenje sudbine s prevarenima je vraćanje misiji. Prezir prema strahu, otvorenost i iskrenost ne priliče svakoj politici, ali pristaju SDP-u.

Populizam i nacionalizam, ksenofobija nisu samo bezazlena obrana identiteta, već negacija kolanja ideja, ljudi i vrijednosti već smrtni grijehovi modernog društva.

Globalizaciju se ne da zaustaviti, već ju treba usmjeravati, a ne sve prepustiti slučaju globalnog (osobito financijskog) tržišta. Globalizacija se ne tiče samo tržišta, već kolanja ideja, shvaćanja i ljudi.

I još kad bi to radili mladi ljudi neopterećeni stranačkom prošlošću. Samo takvi mogu odgovoriti na falsificiranje prošlosti, stigmatizaciju samoupravljanja ili podcjenjivanje industrijalizacije i modernizacije. Problem je u tome što takvih nema u politici, nema u strankama i nema u SDP-u. Da se to ipak može postići, svjedoče dobri rezultati u sjevernoj Hrvatskoj.

Nestala je srednja klasa obrazovanih, mirnih i razumnih ljudi. SDP je propustio štititi obrazovne profesije naklonjene progresivnom programu. Radnička klasa ih je sama napustila, deindustrijalizacijom je nestala, a grupe marginaliziranog proletarijata tretiraju se kao sirotinja, a ne ”prezreni na svijetu” koji drže ključeve napretka. Radnici doista ne mogu danas izgubiti ništa osim svojih okova

Živjeti u svijetu u kojem vlada prevara i uskogrudnost, a ne poštenje i ljudskost, u kojem su ljudi siromašni zbog gramzivih elita, u kojem se riječ elita koristi za grupe ljudi intelektualno prosječnih, no gramzivih, glasnih i napasnih.

Zvati domovinom zemlju u kojoj je pravda spora, u kojoj se zloporaba smatra plemenitim sportom, u kojoj se pljačka državno i otima javno dobro, u kojoj vlada rat svih protiv sviju, a nema dobre volje da se kuje budućnost, već se stalno prepričava prošlost. Zar nije program biti protiv toga i znati kako to mijenjati?

Svejedno, to možemo zvati i povratkom izvornoj socijaldemokraciji. Bitno je biti na strani razuma i napretka, znanja, na strani pravde za prezrene na svijetu.

Stranke lijevo od centra, iako povremeno u koaliciji, postale su slabe, neutjecajne i neprepoznatljive. Treba ih ujediniti ne u nestabilne koalicije, već u jedinstvenu stranku. One imaju daleko manje članova nego što dobivaju glasova, a prava je sramota kako izgledaju u velikim gradovima.

Ne privlače simpatizere, radnike, mlade ni inteligenciju. Usput, kako se mirno otrpjelo da Srbi glasaju za nacionalnu stranku, a ne za SDP? Iz straha ili zbog loše savjesti?

Kao rješenje krize ne vidim površnu stabilizaciju na ovoj niskoj razini postojanja, već su mi na umu dvije, naizgled ideološke i programatske, a stvarno sasvim pragmatične promjene: pomlađivanje i okupljanje.

Pomlađivanje ne znači samo generacijsku smjenu, izbor mladog vođe, već privlačenje u aktivnu politiku novih lica. Možda bi trebalo koristiti izraz osvježenje da se izbjegne asocijacija na mlade oportuniste koji nose crvene kravate, ulizuju se moćnicima i politiku shvaćaju kao put ubrzanja karijere.

Dobro je da priđu novi. Logika razmišljanja članova zatvorene sekte temelji se na pripisanoj lojalnosti, a ne na postignuću. Jadna je stranka u kojoj tek polovica aktivnog članstva izlazi na izbore.

Okupljanje nije sastanak Hobita koji pjevaju, piju pivo i jedu kobase. Okupljanje je početak političkog puta prema zajedničkom cilju: pravednom društvu slobode, snošljivosti i pristojnosti.

Pravi neprijatelji nisu suptilne razlike u ideologiji i programima (pa nije stranka zbor dječaka koji vježbaju harmoniju), već primitivizam, poza i moda razdraženosti, kritika svega, nevjerica u sposobnost napretka.

Intelektualci i mladi preziru SDP. Za njih općenite riječi o vraćanju socijaldemokratskim vrijednostima ne znače ništa. No ne radi se o lošim imitacijama, nego o prepoznavanju tko su danas nositelji ideje avangarde, modernosti i napretka. U vrhu stranke više nema tko napisati program, knjigu ili sudjelovati u razgovoru s nekim tko misli različito

Može li to Bero, zna li i hoće li? Pa zar nije logično da se prevladaju osobne ambicije, samozaljubljenost i čuvanje položaja.

McDonald’s nije koalicija restorana na odličnim lokacijama, već tehnologija upravljanja velikim sistemom. Shopping mall atraktivniji je od izdvojenih uličnih dućana.

Tržište, pa i političko tržište, okrutno će umiroviti nesposobne za natjecanje.

Sada kad se ne mogu sakriti iza titula ministara, ravnatelja i načelnika, vidi se da u vrhu stranaka ima premalo izuzetnih, a previše pretencioznih ljudi.

Tek okupljanjem stječe se kvantiteta, tek u velikim brojevima nalaze se rijetkosti. Small is beautfull but big is powerful.

Još tekstova ovog autora:

     Jesu li političari niža vrsta, nedostojna poštovanja?
     Politički događaj u Kninu je odmicanje od populizma
     Često osjetim trulež kad se nešto proglasi svetinjom
     Pitanje što da se radi je zapravo pitanje kako da se radi
     Hrvatska je talac crnih bilježnica
     Hrvatska boluje od viška egoizma. Tako je i u strankama
     SDP-u trebaju nova lica i ideje, ali i ostavke zbog poraza
     SDP je bio film bez glavnog glumca, jasnog scenarija i promidžbe
     Politička alkemija sastavljanja vlade
     Žene nisu nasmiješeni ukras, one biraju i odlučit će izbore

> Svi tekstovi ovog autora
  • DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

  • MOLIMO VAS DA PODRŽITE AUTOGRAF UPLATOM PREKO PAYPAL-A:
  • ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    VRIJEME SUODGOVORNOSTI – ostale emisije

     

  • vrijeme i suodgovornosti

  • Facebook

  • Donacije

  • Cigle

  • ekumena

  • javni servis

  • prometej

  • povratak adolfa pilsela

  • u što vijerujemo

  • fraktura 1