Spomenici faraonima: promašenost Tuđmanova kipa u Zagrebu

Jugoslavija je pripadala ”istočnom djelu polutke” i socrealizmu u umjetnosti – no Krleža je već 1929. kritizirao ždanizam i inzistirao na pravu umjetnosti i kulturnjaka na individualne i vlastite puteve, na regionalne i lokalno divergentne tradicije i eksperimente sa stvarnošću.

Oni su smjeli ostaviti prošlost za sobom, oslobađati se od okova građanskih natruha i pružati vizije budućnosti.

Da umjetnički izraz zato ne mora ostati unutar tradicionalnih masivnih spomenika socrealizma pokazuje niz spomenika na mjestima partizanske borbe, na lokacijama izvan mjesta za tradicionalne reprezentativne monumentalne spomenike, već nastalih u krajoliku stvorivši simbolička mjesta gdje se priroda stopila s arhitekturom i skulpturom.

Spomenici partizanskoj borbi i njezinu simbolu, maršalu Titu – oštećeni ili uništeni 90-ih godina – danas govore o nepotpunom oslobođenju potlačenih i zaustavljenoj modernizaciji Jugoslavije, dok kipovi postkomunističkih dobitnika obrata, sa svoji antikomunističkim i nacionalističkim spomenicima, predstavljaju narativ novih tlačitelja i novih poraženih, njihove potisnute povijesti. Skopje je danas sinonim za tu rekonstruiranu povijest

Takvi ”krajolički spomenici”, uvijek apstraktnih i surealističkih oblika, bili su, gdje koji, rijetko kad samo dopadljivi, dekorativni, u stilu esteticizma moderne.

Iako nisu bili (nisu mogli ili smjeli biti) otvoreno izazovni i kontroverzni – o partizanskoj borbi nije moglo (nije smjelo) biti kontroverzi – izazivali su i izazivaju kritičko propitivanje službenih interpretacija povijesti i potiču nove ideje.

Kao primjere navest ću Bogdana Bogdanovića i njegov spomenik u Jasenovcu, Vojina Bakića na Petrovoj Gori, ”Sutjesku” Miodraga Živkovića, ”Kozmaju” Vojina Stojića i Gradimira Vedakovića i drugih diljem bivše Jugoslavije.

U isto vrijeme odvijale su se inovacije u vizurama socijalističkih gradova. Socijalna stanogradnja izazvana bijegom sa sela u industrijalizirane periferije također je razbila tradicionalnu urbanu estetiku. Grad u socijalističkoj estetici predstavlja napredak – selo pak znači tradiciju i zaostalost. Logika funkcionalnosti oblikovala je socijalističke vizije budućnosti, ciljeve napretka oličenog u industriji, te jednakosti ostvarene u stanogradnji.

Spomenici komuniciraju razne univerzalne ciljeve komunizma: jednakost spolova, globalnu jednakost i besklasnu međunarodnu zajednicu, pravednu raspodjelu dobara, infrastukturalnu i socijalnu modernizaciju i obrazovanje, antifašizam i zajednički multietnički prostor.

Formalna izražajnost i privlačnost, poticajnost tih ciljeva uzdižu te spomenike iznad vremena i povijesnih okolnosti, potiču na dijalog između umjetnosti i specifičnih povijesnih iskustava. Oni su ”skamenjena” povijest revolucije – contradictio in adiecto, jer je revolucija suprotiva skamenjenu sjećanja: revolucija cilja na razbijanje, ako ne shvačamo povijest kao ”otvoren” i revolucionaran proces, put transformacija.

Spomenici partizanskoj borbi i njezinu simbolu, maršalu Titu – oštećeni ili uništeni 90-ih godina – danas govore o nepotpunom oslobođenju potlačenih i zaustavljenoj modernizaciji Jugoslavije, dok kipovi postkomunističkih dobitnika obrata, sa svoji antikomunističkim i nacionalističkim spomenicima, predstavljaju narativ novih tlačitelja i novih poraženih, njihove potisnute povijesti. Skopje je danas sinonim za tu rekonstruiranu povijest.

Iako nisu bili (nisu mogli ili smjeli biti) otvoreno izazovni i kontroverzni – o partizanskoj borbi nije moglo (nije smjelo) biti kontroverzi – izazivali su i izazivaju kritičko propitivanje službenih interpretacija povijesti i potiču nove ideje

Zagreb kao da se ugleda u centre u kojima narod podiže spomenike kultu ličnosti i kao da je u tu svrhu oblikovan prostor duž osi Ulice hrvatske bratske zajednice i Mosta slobode i dalje prema Novom Zagrebu.

Naspram toj galeriji velikana je Titov kip u Kumrovcu, maršal koji je zakorači generalskim stilom, ispred zelenila upravo je decentan i suzdržan. On je i jedan od rijetkih javnih kipova, iako je partijski propagandni stroj ustrajno radio na kultu ličnosti. No, Tito je imao dovoljno osobne karizme da se mogao zadovoljiti rijetkom nazočnošću u javnosti.

Kad uvodničar Glasa Koncila tvrdi da podizanje spomenika prvom predsjedniku Republike Hrvatske osporavaju samo oni koji ”ne vole Hrvatsku”, koji ”mrze sve Hrvatsko” (kad će taj argument biti dovoljno ofucan da ga se okane njegovi ljubitelji?) načelno osporava kritičarima spomenika pravo na kritičko ocjenjivanje estetske kvalitete; većina oštrih kritičara uzela je na nišan – s pravom – taj aspekt spomenika.

Naturalistički monumentalan negira ne samo apstrakciju koja je formalni izražaj za socijalne, političke, ideološke vrijednosti nego i pravo svakom promatraču na njegovu individualnu interpretaciju, asocijacije, stav prema dotičnom liku.

Monumentalnost je potreba svih diktatora, svih totalitarizama: pred njima je svaki čovjek manji od mrava, zastrašen, gubi se u prostoru.

Pokojni predsjednik Tuđman za života nije bio lišen diktatorske ambicije, no zašto njegovi štovatelji još i posthumno veličaju upravo to zbog čega je sjećanje na pokojnog predsjednika ambivalentno.

Može se čak vjerovati da današnji promatrači brončanom liku krešu u lice da je upravo on kriv za sve stranputice kojima je zemlja morala hodati i još hoda. Ponajprije mu se može zamjeriti da kult ličnosti njemu samome pripisuje zasluge za koje je cijeli narod morao prinositi žrtve, a mnogi riskirati život i tjelesnu cjelovitost u ratu.

Kad uvodničar Glasa Koncila tvrdi da podizanje spomenika prvom predsjedniku Republike Hrvatske osporavaju samo oni koji ”ne vole Hrvatsku”, koji ”mrze sve Hrvatsko” (kad će taj argument biti dovoljno ofucan da ga se okane njegovi ljubitelji?) načelno osporava kritičarima spomenika pravo na kritičko ocjenjivanje estetske kvalitete; većina oštrih kritičara uzela je na nišan – s pravom – taj aspekt spomenika

Spomenik na neizravan način raskrinkava što su njegovi zagovornici i današnji ”odvjetnici” i branitelji sve do predsjednikove smrti nastojali prikrivati: ne služi zato da povijesnu ličnost prikazuje onoliko vjerno i slojevitu koliko to kipar uspijeva, ne pomaže rasvjetljavati povijesnu istinu, iako se ona ne da sasvim prekriti.

Sam spomenik izdaje i svoje stvoritelje i planere, i one koji su zauzeli, svojatali javni prostor za nj, za muzealizaciju trga kojem je po svom položaju i okolini namijenjena funkcija živahnog komunikacijskog prostora između starijih i novijih predgrađa, a predgrađa s centrom, grada s ove i one strane željezničke pruge, te grada između rijeke.

Prostor južno od željezničke pruge i naselja nastao je u vrijeme izgradnje zemlje i planiran je bez više-manje umjetnički uspjelih povijesnih junaka. Popunjavanje tog prostora pripada urbanistima postsocijalističke ere, njihovoj arhitektonskoj i urbanističkoj paradi neukusa.

Potpuri kipova političara, književnika, mislilaca, crkvenih dostojanstvenika svjedoči o određenom horror vacui državnih umjetnika u službi javnih dužnosnika: Čini mi se da umjesto ostvarenja na dobrobit građanstva budućim pokoljenjima žele podariti po jednog Alojzija Stepinca, Marulića, Holjevca, Tuđmana… u bronci ili mramoru, na trgovima koji su do sada i bez njih služili kao omiljene oaze u gradskoj vrevi.

Osobe koje znaju uživati u njima nemaju potrebe za kipovima koji kao drevna ”Biblia pauperum” ljude gura u povijesno značenje. Oni to znaju i bez pedagoškog impetusa iz redova političara.

Grafiti kojima nepoznati ”uljepšavaju” zgrade oko najljepših trgova čini mi se da su i prosvjed protiv svojatanja javnih prostora od strane nekolicine, koja svojom ”estetikom” uzurpira javni prostor, oduzima ga stanovništvu i samouvjereno harači po njemu.

Grafiti su rijetko kad lijepi, uspjeli, vrlo često opsceni, vulgarni – no gotovo da imam razumijevanja za tihi, a rječit protest crtača.

Pokojni predsjednik Tuđman za života nije bio lišen diktatorske ambicije, no zašto njegovi štovatelji još i posthumno veličaju upravo to zbog čega je sjećanje na pokojnog predsjednika ambivalentno

Urbanistica i povjesničarka umjetnosti Snješka Knežević se u nizu kritičkih eseja i knjiga osvrtala na ljepote zagrebačkih trgova i njihovih okruženja, razočarana i ona kao i niz mladih i starijih nezadovoljnika.

Moderni faraoni, naravno, ne čitaju, ne slušaju, ne zanima ih puk (ili ”Psi laju, karavane prolaze”). Svejedno: nezadovoljstvo ne treba nagomilati u sebi, nego artikulirati.

Zato – sve što je kritički rečeno o spomeničkoj (ne)kulturi u Zagrebu, ne zatire ni zasluge, ni hrabrost i odlučnost prvoga hrvatskoga predsjednika; postavlja ga u svoj vremenski, povijesni ”okvir”, ali govori mnogo protiv estetskog koncepta iz kojeg se njegov kip ”rodio”.

Takav ipak nije zaslužio.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Pokušaj da shvatimo papu Pija XII. sine ira et studio
    •  Tko je svet? Kanonizacije su problematične
    •  Svjetska biskupska sinoda – proces samorefleksije
    •  Nihil obstatili kako vjernike voditi žedne preko vode
    •  Papa na strani migranata – no treba čuti i drugu stranu
    •  Nimalo blagdanske misli o svetkovini Marijinog uznesenja
    •  Otvorenje OI u znaku povrijeđenih osjećaja vjernika
    •  Slavimo one koji su dio ljudi kojim je Antigona prva heroina
    •  Socijalni tjedan, Trst: Oduševljenje i iritacije
    •  Novi dokument o rimskom biskupu: ni revolucija ni evolucija

> Svi tekstovi ovog autora