novinarstvo s potpisom
Vratio bih se optužbama (biskup Košić i drugi) da Srbi mrze Alojzija Stepinca i da je na djelu velika zavjera protiv njegove kanonizacije. Vraćam se temi zato jer se približavamo važnoj obljetnici – četvrt stoljeća od prve posjete Ivana Pavla II. Hrvatskoj kada je rekao svoje povijesno ”Mir braći i sestrama na Balkanu”! Zato jer (nad)biskupi ne pokazuju namjeru da analiziraju poruke s tog važnog zborovanja katolika u RH. Poruke za našu zemlju i za Balkan, koje sveti papa, nikako slučajno, tom prilikom spominje desetak puta. O Velikoj Gospi nisu ni zucnuli o pomirenju i ekumenizmu.
Mitropolit zagrebačko-ljubljanski Porfirije Perić izjavio je netom nakon histeričnih izjava nekih biskupa (Bogović je čak izjavio da papa Franjo ”baca bombe na Hrvate”) kako Srpska pravoslavna crkva (SPC) ni na koji način ne sudjeluje u odluci o kanonizaciji Alojzija Stepinca i da je SPC ”pogrešna adresa” za ljutnju onih koji su nezadovoljni Papinom izjavom da treba razjasniti sve nejasne povijesne točke vezane uz Stepinca, a pri čemu je zatražio i pomoć patrijarha Irineja.
”Po svoj prilici je riječ o ljutnji uperenoj protiv Vatikana, a to nije jednostavno reći. Jednostavnije je zamjenom teza upirati prstom na drugoga”, rekao je Porfirije Hini. Pojasnio je zapravo ono što je papa Franjo rekao novinaru Večernjeg lista i HTV-a Silviju Tomaševiću na letu iz Skopja u Rim: da su se odazvali ljubaznom pozivu Pape. ”Bratski smo, u duhu međusobnog poštovanja i iskreno razgovarali s braćom biskupima. Rekli smo što mislimo”, kazao je mitropolit.
S druge pak strane članovi hrvatskog episkopata i mnogi svećenici dizali su paniku i zaista pokazali da su ljuti na Papu. Predsjednik Hrvatske biskupske konferencije (HBK) zadarski nadbiskup Želimir Puljić izjavio je da je Papina izjava ”uzburkala javnost i izazvala vjernike”. U intervjuu za Hrvatsku katoličku mrežu, čije je dijelove prenijela IKA, Puljić je vjernike pozvao da ”budu strpljivi i ostanu mirni”. Nadbiskup Puljić odluku Pape da se SPC konzultira u slučaju Stepinca naziva presedanom. ”To nije samo protiv Stepinca, to je dalje. To je već politika. I to mi se ne sviđa”, kazao je Puljić.
Čini se da treba opet objasniti ekumenski kontekst cijele ”afere Stepinac” jer ga hrvatski katolici, predvođeni svojim (nad)biskupima, ne razumiju.
Kao prvo, kada je Papa kolegi Tomaševiću u zrakoplovu govorio o patrijarsima kao o ”Božjim ljudima”, on to nije činio zato jer kalkulira, jer se dodvorava ili jer ”omalovažava Hrvate i njihova blaženika”. On to čini iz jednostavnog razloga jer je jedna od njegovih glavnih zadaća kao rimskog biskupa promovirati jedinstvo svih kršćana. A oni su pak sablasno podijeljeni i ponašaju se kao da svaka njihova grupacija ima pravo fundamentalistički sebi pripisivati zadaću tumačenja Krista.
Isus, Sin Božji, sam sebe tumači u evanđeljima, a onda i preko svjedočanstava apostola i prvotne Crkve, i to tako da zapovijeda da njegovi sljedbenici ”budu jedno” kao što su On i Bog Otac jedno.
Papi Franji nije važno koliko će Hrvati, sada baš jako nervozno, zagovarati jednu problematičnu kanonizaciju (a smatram da je i sama beatifikacija bila sporna zbog nategnute priče oko Stepinčeva ”mučeništva”, s obzirom na to da je zagrebački nadbiskup bio progonjen, ali mučenik nije bio; pogotovo su lažne konstrukcije Jurja Batelje i drugih da je Stepinac bio trovan i zračen).
Njemu je važno da se ispoštuje istina, da se ona dogodi, i to ne samo istina o Stepincu, istina koju moraju zajednički izgovoriti i Srbi i Hrvati, već i istina o našim narušenim ekumenskim, međuetničkim i međunacionalnim odnosima.
Jer, ako netko zaista želi nasljedovati Isusa Krista, što može biti važnije: jedinstvo i sloga među onima koji se pozivaju na Njega ili jedan uistinu sporni dio povijesti naroda koji su, svaki na svoj način, zakrvavili ruke i izdali evanđelje?
Ako su pokojni Franjo Kuharić i članovi tadašnjeg hrvatskog episkopata 1995. godine u povodu 50. obljetnice završetka Drugog svjetskog rata kazali da nije najpreča stvar žaliti žrtve vlastite zajednice i kriviti tuđu zajednicu, već suprotno – žaliti žrtve u drugim zajednicama i tražiti krivicu u vlastitoj zajednici – ne znači li to da bi hrvatskim katolicima trebalo biti najvažnije žaliti za ubijenim Srbima, Židovima, Romima i drugima za trajanja zloglasnog ustaškog režima, a tek onda propitivati tko je među Hrvatima bio krepostan i koliko?
I u ovome ja vidim sav problem: u tome što se ne uspijevamo poistovjetiti s patnjama drugih, već sebe smatramo najvećim žrtvama i najvećim junacima.
Problem nije samo u slijepoj navadi ovdašnjih biskupa da forsiraju jednu zaista spornu kauzu koliko je problem zaista u tomu da im nije stalo do živih ljudi, ni do Hrvata siromaha, ni do Srba prognanika.
Problem je u nedostatku jedne cjelovite kulture suočavanja s prošlošću, u nedostatku istine o nama samima, u nedostatku kulture sebedarja, sućuti i solidarnosti.
Problem leži u nepostojanju volje da Želimir Puljić i subraća ispravno tumače papu Franju.
Podsjetit ću na pismo koje je u Vatikanu 8. travnja 2015. potpisao državni tajnik Svete Stolice kardinal Pietro Parolin (broj: 3342/14/RS), a upućeno je u ime pape Franje predsjedniku HBK. Donijeli smo ga svojedobno u tjedniku Nacional.
Kardinal Parolin pojašnjava nadbiskupu Puljiću da će suradnja hrvatskih katolika u mješovitoj Komisiji o Stepincu ”biti znak dobre volje koja će doprinijeti budućim koracima na ekumenskome putu”.
Kardinal Parolin, naravno, potvrđuje da će jednoga dana (nitko zaista ne zna kada će to biti niti u kojem pontifikatu) doći do kanonizacije blaženog nadbiskupa Stepinca, ali da je preduvjet te kanonizacije da se dogodi ”klima sa što manje tenzija i polemika”!
Papa Franjo preko kardinala Parolina, a i osobno, traži plodove pomirenja i suradnje. Traži atmosferu i strukture povjerenja. Traži, napokon, istinu. ”Čemu bi služilo proglašenje sveca ako tu istina nije jasna? Nikomu to ne bi služilo”, rekao je papa Franjo kolegi Tomaševiću.
SPC samo upozorava papu Franju na neke primjere, najblaže rečeno, ambivalentnosti u ponašanju kardinala Stepinca. Ja uistinu ne vidim baš nikakvih razloga za dramu ni za histeriziranje.
Do kanonizacije će doći, ponavljamo: tko zna kada, ali znat ćemo (ako se ona uopće dogodi za naših života!) da je ona blizu kada odnosi Hrvata i Srba, katolika i pravoslavaca, napokon budu bratski i srdačni, bez fige u džepu, bez međusobnih optuživanja, bez obostranih prozivanja za stvaranje zavjera, kada budu onakvi kakvi je želio pokojni kardinal Franjo Kuharić. Da budu onakvi kakve je zagovarao sveti papa Ivan Pavao II. prije gotovo 25 godina na zagrebačkom hipodromu.
Vratit ću se, ako Bog dopusti, toj propovijedi, jer smo, bez obzira na ljudske račune, na taj hitni zadatak pozvani mi, ljudi Balkana, mi, Hrvati, Srbi i drugi jednim kategoričkim moralnim imperativom. Imperativom koji se neodoljivo pojavljuje u svakoj vjerničkoj savjesti svaki put kada usne izgovaraju molitvu Oče naš. Zašto? Jer neće biti milosti ni kruha ako nismo spremni praštati i tražiti oprost.
Da su ovdašnji katolici zaista ekumenski orijentirani, ne bi bilo ove histerije oko Stepinca.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.