autograf.hr

novinarstvo s potpisom

 
Ukrajina zastava

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

EU zastava

Što mi reče prijatelj Oleg Mandić o Auschwitzu

AUTOR: Drago Pilsel / 26.01.2025.

Foto: Novica Mihajlovic (Delo)

80. je godišnjica oslobađanja kompleksa nacističkog logora Auschwitz. Tog 27. siječnja 1945. oslobodioci su, nakon bijega nacista, zatekli na životu, kako svjedoči naš sugrađanin, Opatijac Oleg Mandić, posljednji muški logoraš koji je napustio logor, cca 7.500 logoraša. Vrlo slabog zdravlja.

Da, Oleg je bio zadnji uznik koji je živ napustio logor. Dugo znam Olega, izuzetan je čovjek, posvećen antifašizmu i uvijek aktivan na temu Auschwitza. Čudesna je njegova energija i kako, premda je u visokim godinama, nastavlja informirati mlade o užasima koje je proživio.

Logor u Auschwitzu je 27. siječnja oslobodila Crvena armija. U subotu prije podne prvi sovjetski vojnici ušli su u Auschwitz III-Monowitz. Auschwitz I i Auschwitz II-Birkenau oslobođeni su oko 15 sati.

Svaki put kada slušam Olega ne mogu obuzdati suze. Najteže mi je bilo kada smo prije par godina odradili dvosatni intervju za sarajevsku Face TV: pred kamerama i moram se obuzdati.

U Zagrebu će se godišnjica obilježiti spomen šetnjom koju organiziraju Antifašistička liga RH, Srpsko narodno vijeće i Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću. Okupljaju se u 11:00 u Praškoj ulici kod spomen ploče na mjestu srušene Sinagoge, gdje će govoriti predstavnici organizatora. Nastavljaju pješke preko Zrinjevca do Spomenika žrtvama holokausta i ustaškog režima kod zagrebačkog kolodvora. Pred spomenikom će se okupljenima kratko obratiti predsjednik Antifašističke lige RH Zoran Pusić, glumac Vili Matula i Luka Korlaet zamjenik gradonačelnika Zagreba. Jako mi je žao što neću biti tamo: Claudia i ja smo pokupili neku virozu i još smo zarazni i pomalo slabi.

Datum je važan ne samo zbog oslobođenja Auschwitza. To je ujedno i Međunarodni dan sjećanja na žrtve holokausta.

Kažimo još nešto o oslobođenju. Nekoliko mjeseci prije toga Heinrich Himmler, kako su se Sovjeti približavali, naredio je uništenje krematorija u kojima su spaljivana trupla. 12. siječnja 1945. Sovjeti su započeli svoju veliku ofenzivu. Sredinom siječnja šef regionalnog SS-a u Ernst Schmauser dao je naredbu za evakuaciju Auschwitza. SS je 20. siječnja uništio zgrade plinskih komora II i III, a u noći između 25. i 26. siječnja SS je uništio i posljednju plinsku komoru i krematorij V.

17. siječnja nacisti su prisilili oko 58.000 zatočenika da napuste Auschwitz i marširajući se presele u logor Loslau (tzv. Marševi smrti). Kolone zatvorenika napuštale su logore i podlogore do 21. siječnja nakon čega je u Auschwitzu ostalo samo 9000 ljudi koji su bili bolesni ili preslabi za hodanje. Između 21. i 27. siječnja zatvorenici su sami počeli tražiti hranu i odjeću.

Mnogi su u marševima izgubili život, bilo da su ih propucale patrole SS stražara ili kao posljedica prejedanja pronađenom hranom koju njihova slaba tijela više nisu bila u stanju probaviti. Osim bolesnih i slabih, u logoru je bila mala skupina zatvorenika koji su bili relativno sposobni ali su se skrivali tijekom evakuacije. Neki od njih su pokušali uvesti neki red i organizaciju u postojeći kaos.

U Birkenau SS je izveo masovno pogubljenje oko 300 Židova i nekoliko sovjetskih ratnih zarobljenika. Štoviše, SS masakrirao još 400 židovskih zarobljenika u podlogorima Blechhammer, Fürstengrube, Gleiwitz IV i Tschechowitz-Vacuum.

Oko 20.000 zatočenika iz Auschwitza uspjelo je preživjeti Marševe smrti i doći do logora Bergen-Belsen gdje su ih kasnije oslobodili Britanci u travnju 1945. godine.

Rekao mi je Oleg da je svjedočio i bio u središtu ZLA. A ZLO nema granica. ”Ono je isto i u Hrvatskoj i u Tunguziji. Prema tome, svaki dobronamjernik će iz iskustva drugih naći korist za sebe.

Mladima pak iznosim fakte kroz mnoge pričice i razgovore. Mladi, a i ja najbolje komuniciramo pitanjima i odgovorima. Na koncu svake seanse sumiram iskustva i prezentiram logične zaključke korisne za život”.

10 mjeseci je bio ”stanovnik” Birkenau-a, a preživio je stjecajem sretnih okolnosti. Za njih osam logora smrti je naučno u Berlinu osmišljen režim bivstvovanja koji garantira da normalna osoba/uznik bez ikakve nasilne intervencije umire u roku od najduže sedam mjeseci boravka u logoru.

”Moja je sreća bila što sam u Auschwitzu pod njemačkim režimom bio upravo nešto manje od 7 mjeseci. To je jedan od elemenata mog preživljavanja.

Zadnjih mjeseci se mama uposlila kao noćna bolničarka, pa je i to pomoglo mom preživljavanju, jer imajući dozvolu kretanja noću, omogućeno joj je da povremeno meni i babuški donosi dodatnu hranu.

Ali preživjeti vjerojatno mi ne bi bilo moguće da se nakon prva dva mjeseca provedena u ženskom logoru s mamom i babuškom nije desilo slijedeće: netko je otkrio da sam već davno navršio 10 godina pa da spadam u muški logor. Prilikom prebacivanja iz logora u logor morao sam proći ambulantni pregled!? Na pregledu sam imao preko 38 °C temperature. Takvog me nisu htjeli poslati u muški logor, pa su me privremeno smjestili u odjel dr. Mengelea. Tamo je naime bilo blizanaca, dječaka starijih od 10 godina, na kojima je Mengele vršio eksperimente, pa je to bila poveznica samnom.

Moj novi odjel se nalazio u sklopu ženskog Reviera (bolnice), pa je bilo relativno dobro: nije trebalo raditi, kruh je bio bijeli i nitko me nije maltretirao. Jednostavno nikoga nisam interesirao.

I dok su blizanci povremeno odlazili, rijetko se vraćajući, ja sam ostajao. Shvativši da je ovdje bolje nego drugdje trudio sam se tu ostati hineći boljetice a ponekad ih doista i imajući. Uspjelo mi je ostati kod Mengelea nekoliko mjeseci s pauzom od tri tjedna kad sam zbog ospica bio prebačen u zarazni odjel.

I konačno četvrti elemenat mog preživljavanja: pred Marš smrti odluka da se ne ide na Marš s većinom, nego ostane sa svega 5000 do smrti iscrpljenih logoraša uz veliku vjerojatnost da ćemo svi biti ubijeni”.

U svojoj knjizi ”Kronika obitelji Mandić”, događaj oslobođenja je opisao ovako: ”Ležao sam na trećem, najvišem  krevetu, i noću, kroz prozor pod krovom, gledao bljesak ‘kaćuša’ što mi se činilo najljepšim i najdražim vatrometom u životu do tada. Svijetli trag gromoglasnih ‘kaćuša’ parao je hladno tamno zimsko nebo. Osjetio sam: Sloboda nam dolazi s topovima!

Bila je noć. Smjenjivali su se 26. i 27. siječnja 1945.. Probudio me žagor logorašica u našem ‘bloku’. U sredini barake stajao je crvenoarmejac. Na središnjoj peći. U polumraku. Gori tek poneka svijeća. Žene ga okružile, grle ga, tapšu po ramenima, ljube i plaču.

Sišao sam s kreveta. Htio sam ga i ja dodirnuti. Sliku njegova lica više nikada nisam uspio vratiti u sjećanje, ali mi je zato ostala usađena u sjećanje silueta vojnika koji nam je ponovno zapalio svijeću života. Tu gotovo nadnaravnu pojavu nisam nikada zaboravio…”.

Hvala ti, prijatelju, što si toliko pouzdan svjedok boljega, što si tolikima ulio nadu kroz istinu onoga što ste ti, majka i babuška doživjeli u Auschwitzu.

I Oleg suzi. Osobito kod ove pripovijesti: ”Kad sam bio prebačen u infektivni odjel, u odjel priljepčivih bolesti, onda sam isto bio na gornjem katu kreveta, ali smo bili dvojica. Sa mnom je bio jedan mali Rus. Ja sam onda imao 11 godina, on 7, možda 8. Sprijateljili smo se, ja sam njemu pričao o moru, prostranstvima morskim, plavim. A on meni o prostranstvima onih neizmjernih polja, žitnih polja ukrajinskih. Ali on je bio bolestan, on je drhtao, temperaturu visoku imao. Po noći se znojio, ja sam pokušavao u granicama svojih mogućnosti mu pomagati, ali to se nastavilo iz dana u dan. Kadli jedne noći, prestao se nekako tresti, ujutro sam pomislio, vidiš, dobro mu je, mirno spava, ne trese se više. Tolja se zvao. Međutim kad sam bolje pogledao, on nije imao prilike nikada se više tresti. Tolja je završio u mom krevetu svoj život. To je bio jedan od najbolnijih doživljaja u mojih 8 mjeseci boravka u Auschwitzu”.

Kada sam ga pitao o traumama prouzročenim zatočenjem u logorima smrti mi je kazao i ovo:

“Probuditi se i osjetiti zadovoljstvo samom činjenicom da si još na životu… Osjećaj je to koji manifestira stanje u kojem se osoba nalazi, stanje koje se ne uklapa u ono što smatramo “normalnim”, stanje koje svojom nakaradnošću nedvojbeno razara ljudsku psihu. A osoba, u našem slučaju, nije bolesnik u terminalnoj fazi smrtonosne bolesti, nego prosječni uznik logora smrti, kojem je pošlo za rukom da pri dolasku, u prvom naletu, završi u nekoj logorskoj potleušici/baraci/bloku, a ne na žeravici krematorijske peći”.

Kišnog jesenjeg dana stajali su satima na Apelu. Zbir prisutnih nije se podudarao. Jedna je uznica prespavala prozivku i bojala se prijaviti. Nakon sedam sati traženja, našli su je: Capo i Blokove batinom su je usmrtili pred svima. “U nama pak začudo, nimalo samilosti za žrtvu čijom smo krivicom pola dana proveli u stavu mirno, pod kišom, na Apelplatzu. Gledano s današnjih pozicija takvo se ponašanje čini izopačenim i nestvarnim. Ali…?”

“A što reći za majku koja je danima držala umrlo dijete na njedrima, kako bi i za dijete dobila dnevnu porciju hrane? Takvih je primjera bilo sijaset, a svi su imali zajednički nazivnik: poremećeni odnos društvenih vrijednosti izazvan ekstremnim životnim uvjetima kojima su uznici bili podređeni…”.

Ovu kolumnu treba završiti, ne osjećam se dobro, ali dugujem to Olegu, koji mi reče: “Spominjanje Auschwitza i bilo kakvih razgovora vezanih za taj dio mog života bio je dugo vremena tabu. Bavio sam se novinarstvom, ali tek na desetu obljetnicu sam se osmjelio napisati članak o mom iskustvu. I nakon toga je krenulo: otvorio sam se. Prevladalo je u meni uvjerenje da se o takvim iskustvima mora govoriti, kako bi se onemogućilo njihovo ponavljanje. Tako sam se ponašao u mom daljem životu sve do današnjeg dana: stoga mi je posebno drago odličje kojim me nagradio poljski predsjednik Walesa “za promicanje istine o Auschwitzu”. Na žalost, međutim, nisam uspio izbjeći da se scenariji slični Auschwitzu ponove i u kasnijim ratovima”.

Dragi prijatelju, veliko ti hvala.

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora:

     Podignimo iznova nebo uz pomoć Teofila Pančića
     Važan korak Crkve u Đakovu za suočavanje s grozotama NDH
     Sa strepnjom ulazimo u drugo poluvrijeme Donalda Trumpa
     Poučak sestre Simone: žene, ne gubite nadu. Izdržite!
     Nemoj reći Oče naš, ako živiš izoliran u svojoj sebičnosti
     Hrvatsku volim, ali mi se povraća
     Smisao mog Božića
     Biskup Šaško opet veliča ustaše, sada su “kamen zaglavni’’
     Papa Franjo bi trebao dobiti Nobelovu nagradu za mir
     HDZ i Crkva, partneri u otimačini Lakišića harema u Mostaru

> Svi tekstovi ovog autora
  • DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

  • MOLIMO VAS DA PODRŽITE AUTOGRAF UPLATOM PREKO PAYPAL-A:
  • ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    VRIJEME SUODGOVORNOSTI – ostale emisije

     

  • vrijeme i suodgovornosti

  • Facebook

  • Donacije

  • Cigle

  • ekumena

  • javni servis

  • prometej

  • povratak adolfa pilsela

  • u što vijerujemo

  • fraktura 1

  • fraktura 2

  • fraktura 3

  • fraktura 4

  • superknjizara

  • vbz drago

  • vbz 1

  • vbz 2

  • vbz 3

  • vbz 4

  • ljevak 1

  • ljevak 2

  • ljevak 3

  • ljevak 4

  • ljevak 5

  • ljevak 6

  • oceanmore 1

  • oceanmore 2

  • petrineknjige 1

  • petrineknjige 2

  • petrineknjige 3

  • srednja europa 1

  • srednja europa 2

  • planetopija 1

  • planetopija 2

  • ks 1

  • ks 2

  • ks 3

  • ks 4

  • meandar 1

  • meandar 2

  • meandar 3

  • biblija