autograf.hr

novinarstvo s potpisom

 
Ukrajina zastava

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

EU zastava

Što veže katolike i Židove i zašto Crkva mora učiti od njih

AUTOR: Anna Maria Grünfelder / 01.12.2019.

Anna-Maria GruenfelderNa Veliki petak 1959. godine papa Ivan XXIII. u Velikoj molitvi (”Oremus et…”) izostavio je, iznenađujuće za jedne, zbunjujuće druge, iz sveopće molitve za Židove pridjev ”perfidis” (od Tridentskog sabora molilo se ”et pro perfidis Judaeis”). Na poziv ”Flectamus genua” spustio se na koljena, kao i celebrant, ministranti i sav zbor vjernika moleći ”za papu”, za biskupe, za Crkvu, za državne vođe, za katehumene, za putnike i pomorce, bolesnike – samo ne za ”perfidis” Židove. Papa Ivan XXIII. nakon četiri stotine godina bio je prvi papa koji nije učinio ono što se stoljećima činilo.

Na molitvu ”Flectamus genua”, za vrijeme koje su do tada celebranti ostajali stajati, papa Ivan XXIII. je pozvao: ”Kleknimo”. To je odjeknulo kao simbol: Papa je odbio gestu ”preuzimanja od Židova dug prema izmučenom Spasitelju, kojemu su se Isusovi mučitelji klecanjem na koljena rugali. Jest, neki su se rugali Isusu na mukama, no to nisu bili ”perfidni Židovi”, nego rulja, ološ, kakav se nađe u svakom narodu. A odjednom, godine 1959. kršćani se sjetiše da nije židovski narod u cijelosti zauvijek izopćen iz zajednice vjernika, da nisu svi ”perfidi Judaei”.

Zbunjeni koncelebranti možda su slutili da nije riječ o Papinoj omašci, nego o jednom od njegovih iskoraka: Papa je iste godine dao izbristati pasuse iz ”Posvete ljudskog roda Srcu Isusovu”, molitve pape Lava XIII., koje je papa Pijo XI. naknadno umetnuo u tu molitvu: ”Milosrdno gledaj na Narod izraelski, koji je NEKAD BIO izabran narod. Neka krv što ju je taj narod navukao na sebe i na svoja  pokoljenja njima služi kao izvor spasenja i života…”

Papa je odbio gestu ”preuzimanja od Židova dug prema izmučenom Spasitelju, kojemu su se Isusovi mučitelji klecanjem na koljena rugali. Jest, neki su se rugali Isusu na mukama, no to nisu bili ”perfidni Židovi”, nego rulja, ološ, kakav se nađe u svakom narodu. A odjednom, godine 1959. kršćani se sjetiše da nije židovski narod u cijelosti zauvijek izopćen iz zajednice vjernika, da nisu svi ”perfidi Judaei”

Manifestacije slobode prema tradicjjama – pa makar se radilo i starima oko 400 godina – znamenite su značajke pontifikata pape Ivana XXIII., kao ni jednog drugog pape ni prije ni poslije njega.

Iako je formulacije važeće do 20. stoljeća utvrdio Tridentski sabor (1570. godine), molitva ”Pro perfidis Judaeis” nastala je već u 6. stoljeću. Od tada je židovska vjera ”iudaica perfidia” (židovska nevjera); od tada su kršćani molili Boga da skine koprenu s njihovih očiju i srdaca, podari im spoznaju Isusa Krista i spasi ih od tmine zaslijepljenosti i tvrdokornih srdaca. Od 800. godine se nije koljeno prignulo na spomen židovskog naroda, niti se izreklo ”Amen”.

Papa Pio V. je 1570. godine unio osudu Židova kao obvezatni dio liturgije Velikog petka. Papa Benedikt je 2007. godine dopustio povratak drevnoj molitvi za prosvjetljenje židovskog naroda i dodao molitvu za Židove da priznaju Isusa Spasiteljem svih naroda. Taj je potez polučio žestoke prosvjede u krugovima nositelja židovsko-kršćanskog dijaloga.

Ne samo Židovi, nego i kršćani, svjesni implikacije molitve za preobraćenje Židova, prosvjedovali su zbog Papinog pokušaja da smiri katoličke tradicionaliste potezom koji je najavio povratak starim, lošim, antisemitskim vremenima.

Godine 1970. objavljena je danas važeća formulacija koja naglašava izabranost naroda Izraela kao naroda Božjeg, naroda Saveza što ga Bog nikad nije opozvao.

Crkva više ne moli da se Židovi odreknu svojeg statusa Izabranog naroda, nego, naprotiv da svoju vjernost Bogu i Savezu potvrdi. Između proklinjanja izraelskog naroda i kršćanske potvrde izraelske vjere događali su se ne samo progoni Židova u ime i pod znakom Križa, nego i potresno osvješćivanje kršćana u pogledu njihovih grijeha i suodgovornosti za progon Židova.

Nedavno je veleposlanik Države Izrael pozvao vrhove Republike Hrvatske (političke i kulturne), te vrhove Katoličke crkve u Hrvatskoj, Židovske zajednice i predstavnike vjerskih zajednica priznatih u Hrvatskoj na obilježavanje 25. godišnjice uspostave diplomatskih odnosa između Države Izrael i Svete Stolice (uspostava diplomatskih odnosa uslijedila je 28. listopada 1993. godine, nakon sondiranja Svete Stolice).

Diplomatski odnosi Svete Stolice sa sekularnom Državom Izrael imaju posebnu težinu: potvrdu prava na postojanje te države, doma židovskog naroda. Postojanje židovstva prepoznato je kao evidentnost, prepoznata je volja naroda da živi u onom dijelu svijeta koji je istaknut kao povijesno mjesto u kojem se razvijao židovski identitet – židovstvo kao stvarnost i onim Židovima koji više nisu religiozni.

Kao politička kolektivna volja (sa ili bez vjerske konotacije) takvo se uvjerenje može obilježiti pojmom ”cionizam”, kao ”sekularni ostatak” nekoć vjerskog stava. Teolog će postojanje te volje priznati kao povijesni fenomen.

U tom svjetlu Sveta Stolica je nastojala normalizirati odnose sa sekularnom Državom Izrael u vjeri da će u problem ugroženosti egzistencije te Države unijeti ideje kojima kršćanski teolog može pridonositi prodoru.

Diplomatski odnosi Svete Stolice sa sekularnom Državom Izrael imaju posebnu težinu: potvrdu prava na postojanje te države, doma židovskog naroda. Postojanje židovstva prepoznato je kao evidentnost, prepoznata je volja naroda da živi u onom dijelu svijeta koji je istaknut kao povijesno mjesto u kojem se razvijao židovski identitet – židovstvo kao stvarnost i onim Židovima koji više nisu religiozni

Teologija sudjeluje u uspostavi političkih odnosa: u odnosima između Svete Stolice i Države Izrael, za čiju je uspostavu Sveta Stolica sondirala situaciju mnogo godina prije, značajan je doprinos dao kršćansko-židovski dijalog, što je bilo naznačeno u govorima prigodom svečanosti u Zagrebu.

Stavivši izvan snage drevne antijudaičke formulacije iz liturgije, papa Ivan XXIII. je od početka svojeg pontifikata najavljivao naznake pomaka u kršćansko-židovskim odnosima, zaokret od kršćanskog antijudaizma (koji je, bez obzira na to što se ogradio od rasnog antisemitizma, pridonosio nerijetko ubitačnom neprijateljstvu između Židova i ne-Židova).

Papa Ivan XXIII. bit će zbog tih inicijativa (zbog kratkoće svojeg pontifikata, 1958. – 1963. godine, morao se zadovoljavati pokretanjem procesa čije plodove nije više mogao požnjeti), veliki papa prijelaza, a ne tek ”prijelazni papa” (kako se čulo poslije njegova izbora od nezadovoljnika i razočaranih promatrača).

Promjene liturgijskih tekstova nisu tek sitnice, nego ukazuju na to da je Papi veoma stalo do odnosa sa židovstvom. Smijemo pretpostaviti da su njegova osobna iskustva s progonjenim Židovima osvijestili papa Ivan XXIII., koji se još kao nuncij u Sofiji i zatim u Istanbulu angažirao na spašavanju progonjenih Židova – u Sofiji za odbijanje izručivanja izbjeglica nacistima, a u Turskoj za prihvat transporata židovskih izbjeglica; poznato je da je nuncij Roncalli (tj. papa Ivan XXIII.) za dječji transport koji je 1943. godine prevozio i hrvatsku djecu, ispregovarao dozvole i materijalnu pomoć katolika i drugih kršćana u Turskoj).

U svom shvaćanju osuvremenjivanja Katoličke crkve (”aggiornamento”) papa Ivan XXIII. se usredotočio i na odnos Crkve prema holokaustu i na suodgovornost kršćana i Katoličke crkve za kršćanski antijudaizam, jer je antijudaizam ušao u savez s rasnim i biologističkim antisemitizmom.

Nakon Papine geste tijekom obreda na Veliki petak 1959. godine u kolovozu iste godine uslijedilo je i službeno ”čišćenje” liturgijskih tekstova od antijudaističkih primjesa: židovski teolog Pinchas Lapide se sjeća propovijedi u njujorškoj katedrali sv. Patrika 1961. godine, kad je katolički svećenik dr. John (Johannes) Ősterreicher naglasio da ”ne čitamo više Isusovu gorčinu na račun Jeruzalema kao riječi prezira i odbacivanja, nego kao izraz duboke zabrinutosti za budućnost Svetoga grada i sudbinu njegovih stanovnika, židovskog naroda. Bolje nego do sada shvaćamo kako se Narod izraelski, unatoč svom opiranju Evanđelju, i dalje drži savezništva s Bogom i ostaje mu vjeran…”

Bog nije nikada opozvao savezništvo, ni kad je Isus počeo nagovještati Evanđelje. Kršćanstvo nije nadišlo židovstvo, ”sinagoga” nije nikada morala pokleknuti, nije ”ecclesia” preuzela vodstvo.

To su vjerovale generacije i uprizorile pobjedu kršćanstva nad židovstvom alegorijom sinagoge, djevice zavezanih očiju te trijumfa ecclesiae.

Pogrešno su generacije i generacije shvaćale Isusove riječi. Nije on došao prevladati i upotpuniti židovsku vjeru. A generacije su vjerovale i nagoviještale da su ”Židovi bogomorci, ”da ne priznaju Isusa”, ”da su zaslijepljeni i ne prihvaćaju da je Isus Sin Božji, i Mesijah, Pomazanik i Spasitelj”.

Ovakve riječi izgovorene su godine 1961., a onaj koji ih je izgovorio bio je jedan od najistaknutijih predstavnika teološkog dijaloga između kršćana i Židova, Austrijanac (iz Austrije je u prvoj polovini 20. stoljeća došlo malo pozitivnog, no židovski konvertiti na katoličanstvo i njihove inicijative za pomirbu Židova i kršćana nakon holokausta jesu pozitivan doprinos) – dr. Johannes (John) Maria Oesterreicher.

Rođen je 1904. u Moravskoj, odrastao u Beču, upisao je medicinu da bi se okrenuo teologiji; godine 1924. preobratio se na katoličanstvo, a 1927. zaredio za svećenika.

Kršćanski su teolozi sa židovskim kolegama raspravljali o tim diskriminacijskim interpretacijama biblijskih tekstova i njihovom odrazu na (neprijateljski) stil nagovještanja, kateheze i liturgijsku praksu, iako je još papa Pio XII. ustrajavao na zabrani da katolici nazoče židovskim religioznim praksama i na anatemi židovsko-kršćanskih udruga i inicijativa za teološke razgovore

Osobno se suočavao ne samo s vulgarnim antisemitizmom u bečkoj javnosti, nego i s teološki motiviranim antijudaizmom: do pape Pija XI. Crkva je ustrajavala na svom stavu: antisemitizam – zasnovan na teoriji rase – zaslužuje osudu; teološki potkovan antisemitizam, tj. kršćanski antijudaizam je opravdan, te je usmjerio svoje zanimanje na teološka pitanja židovstva.

Nakon pripojenja Austrije Hitlerovoj Njemačkoj pobjegao je preko Pariza, Španjolske i Portugala u SAD, dobio mjesto na svečilištu u New Yerseyju, gdje se zajedno s drugim teolozima – židovskim preobraćenima posve posvetio tim pitanjima.

Dr. Johannes (John) Ősterreicher imao je prethodnike, ”duhovne očeve”, jer su se inicijative za suzbijanje teološkog antijudaizma rodile još dvadesetih godina 20. stoljeća, ubrzo nakon Prvoga svjetskog rata (u kom su se na svim stranama kršćani borili rame uz rame sa Židovima – domoljubima, uvjerenim u ”pravednu stvar”).

Kršćanski su teolozi sa židovskim kolegama raspravljali o tim diskriminacijskim interpretacijama biblijskih tekstova i njihovom odrazu na (neprijateljski) stil nagovještanja, kateheze i liturgijsku praksu, iako je još papa Pio XII. ustrajavao na zabrani da katolici nazoče židovskim religioznim praksama i na anatemi židovsko-kršćanskih udruga i inicijativa za teološke razgovore.

Godine 1962. dr. John (Johannes) Ősterreicher objavio je knjigu  ”The Israel of God” u kojoj je metaforu apostola Pavla o stablu i korijenu  primijenio na ukorijenjenost kršćanstva u židovstvu. To je njegov doprinos deklaraciji ”Nostra Aetate”. Od 1954. do 1970. izdavao je godišnjake za kršćansko-židovske studije ”The Bridge”. Godine 1993. umro je u SAD-u.

Neslužbeni, po Crkvi zabranjeni dijalog urodio je plodom: dne. 28. listopada 1965. godine promulgirana je deklaracija o odnosu Katoličke crkve s nekršćanskim religijama ”Nostra aetate”. Upravo je ona taj ključ koji je oslobodio dijalog svih prepreka koji su postavili autoriteti i širom otvorio vrata susretima židovskih i katoličkih teologa, a uz njih filologa, egzegeta i drugih pomoćnih znanosti za biblijsku egzegezu.

Naredne godine, 28. listopada 2020. katolici i Židovi obilježit će 50. godišnjicu tog događaja.

Godišnjica ne obilježava sretan završetak – nego miljokaz, i bilo bi dobro da se događaj ne slavi samo u uskim krugovima teologa, zainteresiranih, profesonalnih promatrača – nego da obje strane širom otvore svoje priredbe, kružoke, dijaloge javnosti, da pozovu i laike, napose one koji nisu odveć upućeni u židovstvo, a povrh toga i sve druge na koje se ”Nostra aetate” također odnosi; generalno, na ”nekršćanske religije” islam, hinduizam, budizam.

Ta koncilska deklaracija, dokument sui generis, rođena je iz vjere da su katolici i pripadnici nekršćanskih religija pozvani na osnovu uzajamnog vjerovanja da se u svim religijama nalaze izvori sveobuhvatne istine i mudrosti Židova.

Muslimani, hinduisti, budisti će se možda u tekstu ”Nostra Aetate” osjećati neprimjereno, nepotpuno shvaćenima, možda čak samo prigodno kurtoazno ili – još gore – samo pragmatski spomenutima kao da su samo ”privjesci”.

”Nostra aetate” jest deklaracija fokusirana na židovstvo i holokaust, koji je 1965. godine tek počeo prodirati do svijesti nakon nametnute šutnje neposredno poslije završetka Drugoga svjetskog rata, no sasvim sigurno je da je svu energiju i svu volju usmjerila u pravcu pomirbe kršćana i Židova.

”Nostra aetate” jest deklaracija fokusirana na židovstvo i holokaust, koji je 1965. godine tek počeo prodirati do svijesti nakon nametnute šutnje neposredno poslije završetka Drugoga svjetskog rata, no sasvim sigurno je da je svu energiju i svu volju usmjerila u pravcu pomirbe kršćana i Židova

Glavni naglasak i teološki relativno najtemeljitije promišljen, istina je, je odnos Katoličke crkve prema Židovima: kršćani i Židovi vjeruju i klanjaju se istom Bogu. Zajednički su nam izvori Njegove objave, sveta pisma…

Papa Pavao VI., koji se nakon smrti pape Ivana XXIII. osobno snažno zalagao za doradu nacrta dokumenta ”Nostra aetate”, trudio se istaknuti i zajedničke korijene i izvore islama kao religije s jednim, vrhovnim i transcendentnim Bogom Stvoriteljem.

Njegov prijedlog nije prošao, priznavati dobru, istinitu i humano u svim nekršćanskim religijama i uvažavati ih svim nedostacima i nesavršenosti usprkos, nije prošao, pa je iz nacrta ”ispao” i odlomak o tome što islam najtješnje  povezuje s kršćanstvom i židovstvom: zajedničko plodno tlo, ukorijenjenost  u Tenahu. Židovski su proroci, ali i islam, crpili svoje naučavanje o pravima Čovjeka i o Božjem pravu u židovstvu, te bi zato morali zajedno ustajati protiv svega što krši i vrijeđa te svetinje.

Štoviše, sve tri religije nadahnjivale su sekularno shvaćanje ljudskih prava i – kako je naglasio teolog Edward Schillebeckx – sve tri bi morale izgovoriti svoje ”mea culpa” zbog kršenje prava jedne, druge ili treće strane.

Josef  Ratzinger, tada koncilski stručni savjetnik, autor je prijedloga da se uvrste iskazi o židovstvu ”De Judaeis” u shemu o ekumenizmu baš zato što između kršćanskih crkvi i Božjeg naroda Staroga zavjeta postoji jedinstven odnos, kakva nema u odnosima kršćanstva prema drugim religijama.

Povrh toga, kršćani su dužni istaknuti tu izuzetnosti ne samo zbog teološke utemeljenosti nego i zbog suodgovornosti kršćana zato što je povijest židovskog naroda povijest patnji prouzročenih krivicom kršćana.

Taj prijedlog nije ušao u završni tekst deklaracije ”Nostra aetate” zbog otpora iz arapskih zemalja, koje su ga tumačile ”implicitnim priznanjem prava Izraela na svoju državu”.

Teološki je konačni tekst ispao kao model ”koncentričnih krugova” oko središnjice: Izrael je najbliži krug, jer je židovski ”B’g” najbliži kršćanskom pojmu, a i Krist je rođen u Narodu saveza (Rm.9,4-5).

I Rm 11 je konzultiran, jer Pismo Rimljanima naglašava blizinu židovstva, s time da se naglašava da Savez B’ga sa Svojim narodom nije nikad prestao, nije nikad poništen.

”Spasenje Izraela” mora biti eshatološka kategorija (Rm11), a ne ni pastoralna ni misijska.

Krist nije nadilazio židovstvo, nije usavršavao tlo iz kojeg je niknuo. Katolička crkva mora se usmjeriti prema Narodu izraelskom, a ne Izrael prema Crkvi. U modelu koncentričnih krugoga i muslimanima se priznaje vjera u jednoga B’ga – s time da njihovo pojmovlje nije toliko ”čisto” kao ono Židova, pa se nalaze u udaljenijem krugu – dakle, usmjereni također prema Crkvi. Pozitivno je u tom modelu da je ”spas dostižan i izvan Crkve”.

U svom shvaćanju osuvremenjivanja Katoličke crkve (”aggiornamento”) papa Ivan XXIII. se usredotočio i na odnos Crkve prema holokaustu i na suodgovornost kršćana i Katoličke crkve za kršćanski antijudaizam, jer je antijudaizam ušao u savez s rasnim i biologističkim antisemitizmom

Veza između Crkve i Naroda izraelskog i nada u eshatološko potpuno zajedništvo kršćana i Židova ostale su kao nezaobilazne dodirne točke u tekstu ”Nostra aetate”: eksplicitno se odbacuje optužba da su ”Židovi ubili Isusa”, a osuđuje svaki izraz mržnje.

Dokument ”Nostra aetate” doživio je težak porod – ali vrijedio je muke: pokrenuo je proces učenja u Crkvi i porast svijesti da se dostignuća moraju zrcaliti u naučavanju, katehezi, u reformi liturgije i sakramentalne prakse te u teološkom dijalogu. Putokaz je ”povratak korijenima”, onamo odakle su krenule kolati zablude: iz sadržaja, ali i stila izvornih, a ne kanonskih tekstova.

Uz to, svi kojima je stalo do toga da se strahote Šoe nikad ne ponove, moraju osvijestiti svoje selektivno pamćenje – i o tome upravo Židovi, kojima je sjećanje duhovna potreba i etička dužnost, mogu poučavati kršćane.

Svi neka se sjete kako fundamentalizmi (vjerske prakse) iz dobrohotne i nevine nepromišljenosti mogu postati inkubatorom demonskih zločina ako se ne osvijeste.

Nacistički holokaust, ali i suvremeniji oblici vjerskog fundamentalizma pružaju dokaze o tome kako se naivnost može pretvoriti u barbarstvo.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora:

     Novi dokument o rimskom biskupu: ni revolucija ni evolucija
     Papa Franjo razočarao? ''Urotnici'' i skrupulozni vjernici
     Poznate varke i greške demografskih snova DP-a
     Različita vrijednost – jednako dostojanstvo
     Užasnuta sam Milanovićevim kršenjem Ustava
     Empatija kao civilizacijski iskorak za humaniste i kršćane
     Postaje li oružje namijenjeno Ukrajini put prema miru
     Govore o nama, ali ne i s nama, pak Hrvatska klizi u praktični ateizam
     Poučci za današnje doba iz dviju knjiga o Papi koji je šutio
     Što čini totalitarna vlast sa svojim podanicima

> Svi tekstovi ovog autora
  • DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

  • MOLIMO VAS DA PODRŽITE AUTOGRAF UPLATOM PREKO PAYPAL-A:
  • ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    VRIJEME SUODGOVORNOSTI – ostale emisije

     

  • vrijeme i suodgovornosti

  • Facebook

  • Donacije

  • Cigle

  • ekumena

  • javni servis

  • prometej

  • povratak adolfa pilsela

  • u što vijerujemo

  • fraktura 1

  • fraktura 2

  • fraktura 3

  • superknjizara

  • vbz 1

  • vbz 2

  • vbz 3

  • vbz 4

  • ljevak 1

  • ljevak 2

  • ljevak 3

  • ljevak 4

  • ljevak 5

  • oceanmore 1

  • oceanmore 2

  • oceanmore 3

  • oceanmore 4

  • golden marketing 1

  • sandorf 1

  • sandorf 2

  • planetopija 1

  • planetopija 2

  • srednja europa 1

  • srednja europa 2

  • srednja europa 3

  • srednja europa 4

  • durieux 1

  • disput 1

  • ks 1

  • ks 2

  • ks 3

  • meandar 1

  • meandar 2

  • meandar 3

  • biblija