autograf.hr

novinarstvo s potpisom

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

Stranci na privremenom radu kao naš domorodački spas i nada

AUTOR: Tatjana Gromača / 27.08.2024.

Tatjana Gromača

Primjećujem odnedavno da su mi u našoj zemlji još najsretniji, najprijatniji susreti s nepoznatim strancima, ljudima koji su se ovdje naselili zbog privremenog ili trajnijeg rada. Ima neke neovisnosti o zlodusima ovog našeg podneblja, slobode od genetski i socijalno uvjetovanog mentalnog naslijeđa što je interakcija s ovim ljudima, takozvanim ”dođošima” ili ”gastarbajterima”, gostujućim radnicima, prosljeđuje, a da niti sami toga nisu svjesni.

Mi starosjedioci, koji smo ostali na ovome tlu, unatoč svim njegovim lošim stranama i limitiranosti, a koje se ponajviše tiču upravo psihičkih komponenti, pogleda na, i doživljaja svijeta, kulture i civiliziranosti življenja; i koji smo odlučili ovdje i ostati, popušiti ovdje svatko svoju posljednju lulu mira; nenadano smo sada blagoslovljeni novom društvenom raznolikošću, poštarima iz Bangladeša, geometrima iz Srbije, zidarima iz Albanije, prodavačima iz Kine, Sudana ili Nepala, šoferima iz Čilea…

Protivno našim lažno čistokrvnim i jednoumnim identitetima, oblikovanim po intenzivnom društveno političkom diktatu i htijenju, sada se, kao spontani rezultat istih takvih nastojanja, pokazuje da ne možemo bez svijeta – naročito bez onih njegovih siromašnijih i ugroženijih strana, kao što niti svijet ne može bez nas – ili smo mu barem spasonosno dobrodošli u nekom trenutnom osobnom ekonomsko egzistencijalnom beznađu.

Tako ovi tamnoputo raznoliki ljudi, natjerani, jasno, ugrozom i neimaštinom, sada našom apatičnom i ravnodušnom, moralno insuficijentnom zemljom rasprostiru – svojom predanošću nekom poslu, zahvalnošću zbog prilike za zaradom za koricu hljeba, neku neočekivanu zraku sunca, neočekivanu – i bogme veoma rijetko viđenu posljednjih desetljeća u nas – nit poštenja i ljubaznosti, vedrine i uvažavanja drugoga.

Dok je naš čovjek, učeći od ”onih gore”, na isturenijim društvenim pozicijama, učio i brzo savladao lekciju o tome da bez krađe, grubosti, nepoštivanja kolega i protivnika, niskih udaraca i podvala, bezosjećajnosti i potpunog ne fer play-a nema opstanka, a niti napretka, pa time niti ugleda u ovoj našoj maloj, prezrenoj i od same sebe, žabokrečini, našu novu društvenu subraću i sugrađane, to šaroliko građanstvo svijeta, koje nam sada pruža kojekakve usluge ”za tri crna i dva bijela”, zdušno radeći poslove pred kojima naši ljudi dižu ruke odlazeći na ista ili slična, ali bolje plaćena radna mjesta po takozvanom (još uvijek) zapadnom svijetu, pokreću i vode najnužniji motivi gologa opstanka – stoga im i geste i pogledi, osmjesi i djelovanja zrače u nas gotovo sasvim iščezlom društvenom plemenitošću.

Odakle su sve stigli ti raznoliki ljudi, kakvim su sve teškim – očito je, uvjetima života i rada bili natjerani doći ovdje, u ovaj divlji prostor društvene i socijalne raščupanosti i sve razvidnijeg bezakonja, gdje se poslovi najčešće samo formalno odrađuju ne bi li se ”lova”, sigurna plaća strpala u džep, a o savjesnosti i kvaliteti, ozbiljnosti ili izvrsnosti rada i djelovanja više nitko niti ne želi misliti, jer je iznevjerenost ovih kvaliteta jedan od temeljnih preduvjeta svakog prosperiteta i uvaženosti?

Bit će da je negdje – i to ondje gdje se trenutno ne vode ratovi, jer ne mogu ratovi biti izlika baš za sva mirnodopska iščašenja, kao što je to čest slučaj u ovoj našoj retrogradnoj mahali, još uvijek gore i teže nego u nas, i da smo mi, baš mi, za neke tamo treće ljude, građane svijeta trećeg ili pretposljednjeg reda, neka nova zemlja dembelija!

Nema utjehe u ovoj iluziji, čak i ako je ona sazdana i od kojekakvih komadića istinitih kristala, ali činjenica jest da je susret s ovim ljudima jedna nova vrst oplemenjujućeg iskustva za nas domorodce, koji smo jedni drugima već i predobro, i suviše dobro znani, s našim taktikama i strategijama, jer se već dugo promatramo u ovim našim tijesnim društvenim sobama, raspoređeni po kojekakvim sferama interesa.

Pa već dugo, od uzajamne zluradosti, ne uspijevamo više jedni u drugima ugledati čovjeka – ili su nas naši, po svemu upitni i dvojbeni društveni modusi i uzusi toliko povampirili, ili smo općenito degradirali kao bića u duhovnome pogledu, pa nam sada naši novi sugrađani, to novo šaroliko dobrovoljno roblje, ili samo vrijedni pregaoci, sa svojim pogledima u koje je upisana patnja, pogledima lišenim onih zlih, tamnih, iskošenih, već unaprijed zamjerajućih, osporavajućih, mrziteljskih nijansi, donose i rasprostranjuju jedno novo olakšanje, nenadanu potvrdu da nismo uvijek i nužno jedni drugima vukovi, već da možemo – i moramo biti, jer smo na to prije ili kasnije ipak osuđeni, i jedni drugima ljudi, koliko god to mnogim ciničnim umovima smiješno, ili iluzorno zvučalo.

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora:

• Christa Wolf, spisateljica ''temeljite iskrenosti''
• Kazimierz Moczarski: ''Razgovori s krvnikom''
• Vrijednost Sentimentalne vrijednosti
• Titraj žaljenja, tople i pouzdane melankolije gubitka
• Mladenačka, potresna i buntovna knjiga Marguerite Duras
• Puno smijeha nizašto – opet sjajan roman Bore Ćosića, Sama
• Bilo jednom na Balkanu
• Tršćanski književni razgovori
• Metoda opuštanja strahom
• Estetizirana, modernistička proza Irene Vrkljan

> Svi tekstovi ovog autora

Objavljeno u: ZONA SUMRAKA
Oznake: privremeni rad, rad, roblje, stranci, Tatjana Gromača, Zona sumraka

Drago Pilsel Follow

Born in 1962 in Buenos Aires, Argentina. Lives in Zagreb, Croatia. Journalist and Theologian. Married. d.pilsel@zamir.net

Drago Pilsel @dragopilsel ·

4 Jul

Papa Prevost je, nikako slučajno, na 250. godišnjicu osnivanja SAD-a i Dan neovisnosti, posjetio otok Lampedusu, simbolu, jer ga se smatra "vratom Europe" za sve one koji riskiraju život prelaskom Mediterana. Lav je, inače, migracijsku politiku Donalda Trumpa nazvao "nehumanom".