Stručnjak za pobačaj “zalutao” u osnovnu školu?

”Radni listovi na kojima je bio sporni popis dio su sata vjeronauka kojemu je cilj bio upravo razbijanje predrasuda i razvijanje svijesti u djece za uvažavanje različitosti”, kaže se u dijelu priopćenja Riječke nadbiskupije danog na zahtjev medija da se i oni očituju o modificiranome sadržaju europskog projekta PRACTICE (Preventing Radicalism through Critical Thinking Competences), u koji je vjeroučiteljica intervenirala i potom ga koristila na satu vjeronauka u Osnovnoj školi ”Milan Brozović” u Kastvu.

Vjeroučitelji u nas ne odgovaraju ravnateljima, školske vlasti nemaju ama baš nikakav utjecaj na izbor sadržaja na satu, vrijednosti što će ih unutar vjerskoga odgoja promicati ili, pak, pedagošku kvalitetu predavača. Njih bira crkvena vlast, katehetski biskupski uredi. U škole ih, dakle, šalje Crkva i njoj odgovaraju za eventualne propuste i nedorečenosti u nastavi.

Naše je, i vjernika i nevjernika, i agnostika i pripadnika manjih vjerskih zajednica, da redovito punimo proračun iz kojega će vjeroučitelji dobiti plaću.

Svi pokušaji da se ozbiljno raspravlja o ”dislociranju” vjeronauka iz javnih škola u župe, kao i prijedlog pokojnoga don Ivana Grubišića da se o vjeronauku kao izbornome predmetu u svim školama raspiše referendum nisu dali ploda.

Štoviše, pobornici zahtjeva da se vjeronauk kao izborni predmet zamijeni etikom ili kulturom religije, kroz koji bi djeca učila i o drugim religijama i vjerskim zajednicama, obično na brzinu bivaju dezavuirani “jugonostalgičarenjem”, žalom za razdobljem kad ga u javnim školama nije bilo.

Svi pokušaji da se ozbiljno raspravlja o ”dislociranju” vjeronauka iz javnih škola u župe, kao i prijedlog pokojnoga don Ivana Grubišića da se o vjeronauku kao izbornome predmetu u svim školama raspiše referendum nisu dali ploda

Bojim se kako bi i zahtjev ravnateljice Osnovne škole ”Milan Brozović” u Kastvu, Sandre Krpan, svojevremeno i saborske zastupnice SDP-a, da se vjeroučiteljica pismeno očituje oko zadatka koje dio roditelja smatra ”spornim” i neprimjerenim uzrastu osmaša, mogao dobiti takvu konotaciju.

Naime, nakon telefonskog razgovora s vjeroučiteljicom u cijeli problem je uključena i stručna suradnica, socijalna pedagoginja jer je spomenuti radni listić ocijenjen neprimjerenim. O svemu je obaviješteno Ministarstvo znanosti i obrazovanja te Riječka nadbiskupija i zatražen stručno-pedagoški nadzor.

Vjeroučiteljica je ravnateljici rekla kako joj, mijenjanjem dijela primjera iz europskog projekta, nije bila namjera ikoga uvrijediti, već naučiti da nemaju predrasude prema različitim ljudima i ona je za medije izjavila kako joj vjeruje. Nažalost, umetanjem spornih vlastitih primjera i selektivnim ostavljanjem dijela onih europskih, u tome nije uspjela.

Društvene mreže su dva dana vrvile komentarima i raspravama o tome je li sat vjeronauka najprimjerenije mjesto za razgovor o predrasudama i negativnim stereotipima, nakon što smo ih se nažalost proteklih decenija naslušali s oltara. Dovoljno je spomenuti samo neke poput sisačkoga biskupa ili umirovljenog kastavskog svećenika

Znam kako se odabir takve teme uvijek može pravdati Isusovim naukom, što je Riječka biskupija stajući iza vjeroučiteljice i učinila. Spominju kako je neposredno prije ovog radnog zadatka, obradila nastavnu jedinicu ”Prošao je zemljom čineći dobro”, a cilj joj je bio svakodnevno svjedočenje Isusa u životu i posvješćenje da su predrasude zapreka istinskoj komunikaciji.

Nisam prava osoba da sudim, kao netko tko nije vjernik i čije dijete nije pohađalo vjeronauk, a nije ga odabrala ni unuka. Onako na prvu za sebe bih rekla kako nemam predrasuda prema vjernicima, svećenicima, vjeroučiteljima. Ne prosuđujem ih na temelju svjetonazora, ”rimskoga kolara” ili habita već toga što i kako rade, razmišljaju i istupaju…

Rad nekih zbilja cijenim. Zbog predanog rada s beskućnicima u Rijeci cijenim i volim Sinišu Pucića koji je sad u Slavonskome Brodu. Divim se radu i zalaganju za izbjeglice Tvrtka Baruna. Uživam u svakom tekstu fra Drage Bojića objavljenom na društvenim mrežama. Uživala sam i u izlaganjima pokojnog Emanuela Hoška i ćaskanju s isto nažalost pokojnim dominikancem Marjanom Jurčevićem nakon tribina na koje su zvali i njega i mene…

I mogla bih ja tako još uvjeravati sebe i druge da nemam predrasuda i da sam kastavskom slučaju pristupila otvorena srca, ali znam da imam i da se s njima na dnevnoj bazi borim i mislim da su to dužni činiti svi i vjernici i nevjernici.

Naravno, kad sam uočila post na društvenim mrežama o testu s kim bi sedam dana dijelio kupe u vlaku za Indiju, i vidjela primjere tipa: HIV pozitivan umjetnik (?), srpski vojnik iz Bosne, svećenik s Biblijom i naročito ”specijalist za abortuse”, da sam pomislila: Evo ih opet. Perači mozgova. Smeta ih vlast u Kastvu, pa žele nauditi ravnateljici… i još koješta, jer kakve veze stereotipi i predrasude imaju s vjeronaukom u osnovnoj školi.

Vjeroučitelji u nas ne odgovaraju ravnateljima, školske vlasti nemaju ama baš nikakav utjecaj na izbor sadržaja na satu, vrijednosti što će ih unutar vjerskoga odgoja promicati ili, pak, pedagošku kvalitetu predavača. Njih bira crkvena vlast, katehetski biskupski uredi. U škole ih, dakle, šalje Crkva i njoj odgovaraju za eventualne propuste i nedorečenosti u nastavi

Zbilja mi je odmah bilo jasno kako uče o predrasudama i različitostima. Pomislila sam čak da je možda povod Papin put u Irak i njegova Enciklika o bratstvu i prijateljstvu – Fratelli tutti, ali mi nije bilo jasno zašto Indija, pa prostitutka – a onda me je jako, jako naljutio nepostojeći ”specijalist za pobačaje”.

Netko tko je studirao pet godina, koliko studiraju vjeroučitelji, zasigurno zna da takva specijalizacija ne postoji (kao što ne postoji ni linija Zagreb- Indija?!).

Već sam zamišljala kako djevojčica u gimnaziji kojoj će zatrebati ginekološki pregled, ali će onako svojski indoktrinirana nakon osam godina vjeronauka, na porti poliklinike dežurnu sestru zamoliti da liječnik nikako ne bude ”specijalist za pobačaje”, jer se to kosi s njezinim uvjerenjima…

U prijevodu iščitala sam nedopustivu manipulaciju djecom, osnovnoškolcima. Shvatila sam još jedanput da se nije željelo razgovarati o različitostima, jer da jest mogao se, recimo, organizirati zajednički sat razredne nastave i vjeronauka…

Ispod Kastva je naselje u kojemu su u bivšemu sistemu stanove dobivali radnici ”3. maja” koji su stizali odsvakuda, s Kosova, iz Srbije, Bosne i Hercegovine, iz Makedonije. Njihova djeca su pohađala istoimenu školu ”Milan Brozović”, koja je nekad bila u staroj jezgri Kastva – danas u tu školu idu njihovi unuci.

Eto ti pred nosom različitosti. Različitih kultura, tradicija, vjeroispovijesti. Nekad su u naselju bili tutti fratelli, sumnjam da je i danas tako. Različiti vjeronauci i “specijalisti za pobačaje” učinili su svoje.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Mozgovi okovani žilet žicom
    •  Dobrodošlica ispisana kundakom
    •  Posljednja pomast za glupost na Laudato TV
    •  ''Antivakser revolucija'' miloševićevskoga tipa
    •  A Boro a Day Keeps Illness Away
    •  Kad virus neodgovornosti zahvati politiku
    •  Respekt liječnicima, a ne za Milanovićeve pohvale zločincima
    •  Hrvatska iz nehata na pravoj strani
    •  HRT politički plijen ili javni servis?
    •  Čoban tjera migrante

> Svi tekstovi ovog autora