novinarstvo s potpisom
Hrvatsko-slovenski odnosi ulaze u još jednu od svojih “najgorih” faza, kakvih je dosad bilo mnogo, i ni iz jedne nisu uspjeli izaći.
Prvo je Slovenija svojim referendumom o nezavisnosti (u prosincu 1990.) praktički napustila ideju o konfederaciji (koju je Hrvatska tada još zagovarala) i Hrvatsku time natjerala da također organizira referendum (u svibnju 1991.), a onda istog dana kad i Slovenija (25.6.1991.) proglasi nezavisnost, iako Hrvatska to nije htjela i za to nije bila spremna, jer je znala za posljedice.
Hrvatska Franje Tuđmana to Slovencima nije nikada zaboravila – umjesto, kako je inicijalno dogovoreno susreta svake godine, Tuđman i Kučan sastali su se samo nekoliko puta, i nikad nisu bili u dobrim odnosima.
Potom je došlo do slovensko-srpskog dogovora o povlačenju JNA iz Slovenije, protiv kojeg je glasao hrvatski predstavnik u Predsjedništvu SFRJ, Stipe Mesić. Hrvatska je bila, s razlogom, uznemirena tim sporazumom, koji je težište rata prebacio u potpunosti u Hrvatsku, a kasnije u Bosnu i Hercegovinu.
Poslije raspada Jugoslavije, Slovenija i Hrvatska ulaze u jednu od najtežih sukcesijskih kriza (u odnosu na sve ostale parove ex-jugoslavenskih republika), koja je imale više dimenzija: Ljubljanska banka, Trdinov Vrh / Sv. Gera, NE Krško i Piranski zaljev. Osim Krškog, nijedan od tih problema nije do kraja riješen, čak ni nakon 25 godina. Ništa nije pomoglo to što su obje zemlje članice EU i NATO.
Izlaskom iz arbitražnog sporazuma Hrvatska čini logičan potez s pozicije svog nacionalnog interesa – makar kratkoročno. Ona, zapravo, ponavlja potez kojeg je već nekoliko puta izvodila – u prethodnim dogovorima ili sporazumima pod međunarodnim pokroviteljstvom, tako da ovo nije ni prva ni neuobičajena situacija. (Odnosi se, prije svega, na obećanja koja je dala u vezi sa statusom manjina u Hrvatskoj).
Istodobno, Hrvatska ovim potezom ulazi u dugotrajan politički sukob sa Slovenijom – sukob koji ni Sloveniji ni Hrvatskoj neće donijeti puno dobroga.
Stvar treba promatrati i u svjetlu globalnih odnosa.
Posjeta ruskog premijera Sloveniji – prvog jednoj zemlji-članici EU-a nakon što je EU uvela sankcije, i naročito isticanje pravoslavne dimenzije te posjete, kao i prethodno slovensko otkazivanje sudjelovanja na vojnoj paradi povodom 5. kolovoza – ima stanovitu važnost, i pomaže nam da bolje razumijemo kako to da su snimke zbog kojih je Hrvatska odlučila povući se iz arbitraže uopće objavljene.
Ideja hrvatske predsjednice, da je strateški interes Hrvatske da se orijentira po liniji Jadran-Baltik (dakle, uglavnom antiruskoj) i status “prijateljske saveznice” (a ne tek “obične”) ima također veze sa svim ovim.
Hrvatska je trenutno u lošim odnosima sa svim svojim susjedima: s Mađarskom oko MOL-a, sa Srbijom oko skoro svega, s Bosnom i Hercegovinom oko Pelješačkog mosta, a sa Slovenijom sada oko Piranskog zaljeva.
S obzirom na neuspjeh ovog arbitražnog postupka, vjerojatno je da će Hrvatska odbaciti ideju o arbitraži u pitanjima granice sa Srbijom, te će inzistirati da se granični sporovi riješe prije eventualnog ulaska Srbije u EU.
Poučena vlastitim istupanjem iz arbitraže, neće drugima dopustiti da ponove isti “trik”.
Ergo, ulazimo u fazu opasnog leta…
(Prenosimo s autorova Facebook zida).