Sveti Franjo i pravoslavlje

”Brate Franjo, nemaš lijepo lice i nisi vješt govornik. Pa zašto onda cijeli svijet trči za tobom?” Tako je pun čuđenja pitao Franju jedan brat u vrijeme kad se za Franju već nadaleko čulo.

Pronalazeći, pun radosti, dokaze oduševljenja i ljubavi koju je Franjo do danas probudio ne samo u kršćanima svih tradicija nego i – ponekad i više – u ljudima izvan crkvenih zidina – od onih spram Crkve ravnodušnih do onih krajnje kritički i neprijateljski raspoloženih – u pjesnicima, piscima, slikarima, znanstvenicima, filozofima i teolozima, ali i u vjernicima svih svjetskih religija – od kršćanstvu bliskog židovstva i islama pa do hinduizma, budizma i kineskih religija – ne mogu, a da se ne zapitam kao da Franju susrećem prvi put: ”Kakav si to ti čovjek bio Franjo kad sve do danas ljudi trče za tobom?”

O tome da pred sv. Franjom na neobjašnjiv način stoljetna neprijateljstva gube oštricu i da se nepovjerenje, preraslo u nepisane zakone, preobražava u volju za pomirenjem i susretanjem, dovoljno se sjetiti molitvenog susreta za svjetski mir u kojem je u Asizu, na poziv pape Ivana Pavla II., sudjelovalo više od dvije stotine vođa i predstavnika svih svjetskih religija već pomalo davnog 4. listopada 1986.

Drugačije nije ni s raskolom između Rima i Bizanta – Istočne i Zapadne Crkve – iz 1054. koji je konačno utvrdilo osvajanje i pljačkanje Konstantinopola 1204. od strane križara i uz naknadni blagoslov pape Inocenta III. – suprotnosti i suvremenika sv. Franje.

Ovaj tragični raskol, vezan uz međusobna optuživanja za izdaju Isusa, nije bio prepreka da pravoslavni kršćani prepoznaju veličinu sv. Franje i njegovu začuđujuću bliskost s duhovnošću istočnih kršćanskih tradicija – prije svega one grčke.

Proslavu osamstote godišnjice smrti sv. Franje pravoslavni su kršćani iskoristili za podsjećanje na gotovo zaboravljenu blizinu sv. Franje i pravoslavnog kršćanstva.

Saznati, zahvaljujući njima, što je za pojedine velikane pravoslavnog svijeta predstavljao sv. Franjo i zatim uvidjeti što sv. Franju čini srodnim s pravoslavnom duhovnošću, znači učiniti veliki korak prema zbližavanju raskolom razdvojenih zapadnih i istočnih kršćana.

Ohrabrenje neka nam bude zapažanje poznatog francuskog pravoslavnog teologa Oliviera Clementa kako je sv. Franjo bliži pravoslavnom narodu od svih ostalih svetaca Zapada i da ga taj narod voli više od bilo kojeg drugog sveca Zapada.

Ljubav pretočena u freske

Da zapažanje Oliviera Clementa odgovara istini, svjedoči – kod nas ne baš poznata – činjenica da su u nekim starim bizantinskim crkvama pravoslavni kršćani s puno ljubavi na freskama zajedno sa svojim svecima običavali predstavljati i sv. Franju.

Prvo mjesto među njima zauzimaju bizantske crkve na otoku Kreti iz 14. i 15. stoljeća.

Čuvena je crkva Panaghia di Kritsà (Svih svetih) iz 14. stoljeća. U njoj će vas iznenaditi veličanstvena freska koja predstavlja sv. Franju u prirodnoj veličini, lica okrenutog prema posjetitelju i u stojećem položaju. Svete rane – osobito ona na boku istaknuta – tonzura i Evanđelje u lijevoj ruci ne daju mjesta sumnji – to je sv. Franjo.

Ali istinski biser skriven je u manje poznatoj crkvi Zóodochos Pighís (Izvor života), u selu Sabà Pediados, opet iz 14. stoljeća. I u njoj će vas dočekati freska sv. Franje čudesne ljepote.

Svečev lik pobožni umjetnici iznova su predstavili u prirodnoj veličini i u stojećem položaju. Visok i mršav, s bradom, sv. Franjo je lagano okrenut na desnu stranu, s rukama lagano podignutim uvis u molitvenom zanosu.

U visini svečeve glave, onamo gdje smjera njegov pogled, nalazi se serafin sa šest krila s kojih se na tijelo sv. Franje spušta sedam plamenih zraka ostavljajući za sobom na rukama, nogama i boku sveca pet svetih rana koje su na vani objavile njegovu savršenu sličnost s Isusom. Ovo je jedini slučaj da je događaj s La Verne prikazan u jednoj pravoslavnoj crkvi.

Nadahnuće umjetnika s otoka Krete bila je duboka pobožnost tamošnjih pravoslavnih kršćana prema svecu iz Asiza koju nije uspjela okrnjiti niti venecijanska okupacija povezana s mržnjom prema Zapadu.

S njezina izvora pio je i Domenico Theotokopulo – slavni El Greco – rođen na Kreti, o čemu govori više od stotinu njegovih slika posvećenih prizorima iz života sv. Franje.

Čak i danas mnoga djeca rođena na otocima Krete, Kefalonije i Korfùa s ponosom nose ime sv. Franje kao znak povezanosti njihovih roditelja sa sv. Franjom.

A sve je možda počelo još davne 1219. godine, kada se sv. Franjo vjerojatno zaustavio u ovim krajevima na putovanju u rodnu zemlju Isusa iz Nazareta.

Prorok jedinstva

Ono što je pravoslavni narod osjećao prema sv. Franji neposredno očima duše i srca, očima razuma, kušali su opisati pravoslavni teolozi, filozofi, pjesnici i pisci, birajući rado sv. Franju za osobnog zagovornika.

Ime sv. Franje u Grčkoj je povezano s Nikosom Kazantzakisom (1885.-1957.) – pjesnikom i romanopiscem – rođenim na Kreti, odakle i potječe njegova zaljubljenost prema svecu iz Asiza. Zaljubljenost je prerasla u ljubav tijekom Kazantzakisova posjeta Asizu 1924. zahvaljujući njegovom prijateljstvu s danskim piscem – Johannesom Jørgensenom – životopiscem sv. Franje.

Prvi plod Kazantzakisove ljubavi prema sv. Franji bio je njegov prijevod na grčki Jørgensenove knjige o sv. Franji, da bi se 1956. Kazantzakis odvažio napisati vlastiti roman o asiškom svecu – ”Siromah Božji” – iz kojega zrači ljubav sv. Franje prema Isusu i siromaštvu.

Na više je mjesta Kazantzakis pokušao izreći razlog svoje ljubavi prema sv. Franji. Volio ga je jer je bio pjesnik sposoban prignuti se i unutar beznačajnih i neznatnih stvari čuti ono nešto besmrtno i skriveno, ”melodiju”, koju je nazivao Bogom, a sam Kazantzakis poezijom.

Volio ga je jer je svojom dušom, askezom i ljubavlju, ”pobijedio materiju”. Okrutnu stvarnost koju ljudi bez krila nazivaju stvarnošću: glad, hladnoću, bolest, prezir, nepravdu, ružnoću. Jer je sve to uspio preobraziti u ”radostan san” – puno stvarniji od samoga života.

Po mišljenju Kazantzakisa sv. Franjo je bio veliki osvajač i vođa duša prema apsolutnoj slobodi. S divljenjem je pisao kako je sv. Franjo uspio ostvariti vrhunsku dužnost čovjeka, veću od samog morala, istine i ljepote – ”preobraziti u duhu materiju koju nam je Bog povjerio”.

O asiškom svecu kao mjestu u kojemu se dvije tradicije kršćanstva – zapadna i istočna – mogu susresti i osjetiti vlastite zajedničke korijene – pisala je s oduševljenjem i Marija Tatiana Alexeeva-Leskov, doktorica teologije Pravoslavne Ruske Crkve.

Za nju i njezine prijatelje, pravoslavne teologe, upoznavanje svetosti sv. Franje preko izvornih franjevačkih spisa predstavljalo je čudesnu objavu koja je sličila ulasku u veličanstvenu katedralu koja je iznova dopuštala slutiti i sanjati jednu ”nepodijeljenu” dušu Kristove Crkve.

Pred njom i njezinim prijateljima polagano se oblikovala ”ikona sv. Franje” sa svim njezinim simbolima, bojama i nijansama. S čuđenjem su promatrali kako postaje sve sličnija klasičnoj ikoni jednog njihovog sveca.

Na njoj su na čudesno skladan način zajedno blistala obilježja njihovih svetih monaha, umnih teologa, svetih mučenika, svetih djevica, svetih hijerarha i svetih kontemplativaca.

Tako su u asiškom svecu neočekivano pronašli zadivljujuću ”sintezu” svih oblika svetosti znanih u tradiciji istočnog kršćanstva. Razumjeli su i osjećali sv. Franju svojim jer je govorio svima razumljivim jezikom Biblije. Pridali su mu naslov jedinstvenog proroka čija svetost svjedoči otajstvo nepodijeljene duše kršćanstva.

Pred sv. Franjom nije ostao ravnodušan ni veliki rumunjski povjesničar religija – Mircea Eliade – posvetivši mu poglavlje u monumentalnom djelu ”Povijest vjerovanja i religijskih ideja”. O ljubavi prema sv. Franji pisao je u osobnom dnevniku prigodom dvaju posjeta Asizu.

Za njega je duh asiškog sveca, prožet ljubavlju prema prirodi i ljudima, predstavljao objavu pomirenja čovjeka sa svemirom i prihvaćanja ideje da su svijet i život dobri.

U izvoru mističnog života – nostalgiji za obnovom rajskog stanja – Eliade je uočio povezanost između pustinjskih otaca i sv. Franje. Tvrdio je kako je ta nostalgija pobjedonosno procvjetala upravo u asiškom svecu objavljujući se u njegovom prijateljevanju sa zvijerima i spontanom gospodarenju nad životinjama.

A veliki je ruski teolog i filozof – Nicolas Berdjaev – u sv. Franji vidio najvažniji događaj kršćanske povijesti poslije života samoga Isusa.

Panagiotis Kanellopoulos, grčki intelektualac i političar, bivši predsjednik grčke vlade, u svom djelu ”Povijest europskog duha”, napisao je da je sv. Franjo najmilija ljudska figura koju je Europa rodila kao i to da su njegov život i njegova poezija nešto jedinstveno u povijesti.

Most između Istoka i Zapada predstavljao je sv. Franjo za M. C. Orosa jer je asiški svetac svojom svetošću iznova našao izvorno jedinstvo dviju tradicija. Veliki grčki slikar Fotis Kontoglou rekao je da je sv. Franjo jedini autentični ”pravovjerni” svetac Katoličke Crkve.

Ikona svetosti

Već su u pozivu i obraćenju sv. Franje mogu prepoznati važne podudarnosti s pozivom i obraćenjem velikih svetaca pravoslavlja. Uvjerljiv primjer predstavlja obraćenje sv. Antuna Opata opisano perom sv. Atanazija.

U oba slučaja riječ je o poslušnosti riječima pročitanim iz Evanđelja ostvarenoj u izlasku iz svijeta, prodavanju svih dobara, ljubavi prema siromašnima, potrazi za samoćom i molitvom, radu za vlastito uzdržavanje – životu prema mjeri Evanđelja.

Upravo je ono veza između sv. Franje i pravoslavnog monaštva. Kao što se život i pravilo sv. Franje sastojalo u ”opsluživanju Evanđelja” – sam sv. Franjo piše kako mu je Bog objavio kako treba živjeti po uzoru na Evanđelje – tako je prema mišljenju sv. Pahomije monaški život trebao biti ”posadašnjenje Pisma” odnosno radikalni način življenja Biblije – osobito Evanđelja.

U središtu franjevačke duhovnosti i monaškog pravoslavnog života nalaze se također iste kreposti – ”bratstvo, malenost i služenje” – koje se objavljuju u služenju braći i mišljenju o sebi kao manjemu od svih.

Želja da se bude robom svih kako bi se nasljedovalo Isusa za kojega Pismo veli da je radi našega spasenja postao robom svih povezuje sv. Franju i sv. Teodora Studitu – velikog reformatora monaškog života. Podvrgavanje svima (ypotaghè) za obojicu je bila središnja misao duhovnosti nasljedovanja koju su živjeli i zagovarali.

Za jednostavne pravoslavne kršćane osobito je bila važna bliskost sv. Franje s omiljenim pravoslavnim svecima prozvanim od tradicije imenom ”svetih luda zbog ljubavi prema Kristu”.

”Cvjetići sv. Franje” neodoljivo podsjećaju na priče koje su unutar pravoslavlja skupljene o ”svetim ludama” (na grčkom – salos, a na ruskom – yurodivi).

Za primjer može izvrsno poslužiti priča o sv. Serafionu. Prozvali su ga Sindonita jer je imao samo neku vrstu ponjave – sindone – kojom se pokrivao. Na koncu je ostao gol, jer je i ponjavu dao prosjaku.

Kad su ga upitali, tko ga je tako obukao, odgovorio je, pokazujući na Evanđelje: ono je to učinilo. Vidjevši nakon toga kako nekog čovjek vode u dužnički zatvor, prodao je i Evanđelje, da bi zatim dobiveni novac dao dužniku za plaćanje duga.

Kad ga je poslije jedan učenik upitao, gdje mu je Evanđelje, uzvratio je, da mu je Evanđelje stalno govorilo da proda sve što ima i novac da siromasima, pa je to i poslušao.

Duhovnost ovih svetaca puna je sličnosti s duhovnošću sv. Franje. Osjećaju se ”hodočasnicima i strancima” u ovome svijetu. Nasljedujući Isusa, žele živjeti s ”posljednjima” u svijetu – bolesnicima, gubavcima i zatvorenicima – kako bi Isusu služili baš u braći od kojih svi okreću leđa.

”Ludu ljubav” usmjeravali su prema ”poniženom i raspetom” Kristu – želja im je bila sudjelovati u njegovom siromaštvu, poniženju i nagosti – pa čak i fizičkoj, hodajući ulicama često bez odjeće.

Pravoslavni su ih kršćani voljeli zbog njihova djetinjeg duha, krajnje čistoće i jednostavnosti srca, goruće ljubavi prema Kristu i blizine svim ljudima. Razumljivo je zato da je sv. Franjo kojeg je sam Bog pozvao da bude ”luda u svijetu” postao jedan od njihovih svetaca – propovjednik ludosti križa.

Ali i zbog ljubavi sv. Franje prema prirodi. Privukla ih je sposobnost sv. Franje da u svojoj jednostavnosti ljubi sva stvorenja razaznajući u njima ”čistim očima” Božje tragove.

Možda nisu znali da je ljubav prema prirodi sv. Franju vezala s patrističkom tradicijom koja je u prirodi vidjela Božju objavu i sakrament, ali su bili sigurni da je sv. Franjo čovjek poslan od Boga, jer je sličio njihovim svecima od kojih su učili preko prirode vidjeti Boga.

Silvan s monaške gore Atos – poznat po skakanju od radosti zbog ljepote vidljivog svijeta – poučio ih je kako je znak milosti čovjekova sposobnost da opaža i divi se ljepoti prirode. Poput sv. Franje i Silvan je osjećao sućut sa svim stvorenjima čak i s prerano otrgnutim listom s grane.

Serafino Sarov – sv. Franjo ruskog svijeta – podsjećao je na sv. Franju još više. Boraveći u molitvi u ruskim šumama, naučio je jezik stvorenja slušajući njihovu hvalu Bogu i razgovarajući s njima.

Bio je prijatelj sa svim šumskim životinjama koje su rado posjećivale njegov molitveni šumski zaklon. Osobito s velikim medvjedom kojega je Serafino slao po saće s medom kako bi pogostio pobožne posjetitelje.

Blagoslov sv. Franje

Pravoslavni kršćani vjeruju da se jedinstvo i obnova kršćanstva može lakše ostvariti uz blagoslov susreta između franjevaštva i pravoslavlja.

Obasjano istočnom pravoslavnom tradicijom, franjevaštvo može bolje i dublje razumjeti samo sebe. Pravoslavlje, prožeto svježinom, spontanošću, pjesništvom i ljudskošću sv. Franje, može nadići kušnju zatvorenosti i straha od svijeta.

Nije li naša regija – tako snažno obilježena onim tragičnim raskolom iz 1054. – mjesto milošću predodređeno za takav susret – zlu i beznađu usprkos!

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

    •  Mistika zemlje u životu Alfreda Delpa
    •  Aristides de Sousa Mendes na putu građanske hrabrosti
    •  Pobratimstvo mistike i politike u životu Daga Hammarskjölda
    •  Zaokret prema miru u sjeni nuklearne katastrofe
    •  Čitati ga valja i danas: testamentarne misli Amosa Oza
    •  Pokajanjem do pomirenja po uzoru na Franka Buchmana
    •  Estetika kršćanskog u stvaralačkom opusu Navida Kermanija
    •  Stijenj Evanđelja zapaljen u rudarskoj jami
    •  Mirovno revolucioniranje religija i Abdul Ghaffar Khan
    •  Potraga za novim obličjem Crkve i Dorothy Day

> Svi tekstovi ovog autora