novinarstvo s potpisom
Ambivalentnost religijskog očitovala se i tijekom rata u BiH od 1992. do 1995. godine. Premda joj je moguće pristupiti na različite načine, ambivalentnost religijskog očitovala se i u tome za što smo koristili svoj sveti prostor i kako smo se odnosili prema svetom prostoru drugih.
Rušenje vjerskih objekata, često praćeno progonom i ubijanjem civila, tijekom bosanskohercegovačkog rata proizašlo je iz žudnje političko-religijskih elita za nacionalno i religijski ”čistim” teritorijem. Uništeno ili oštećeno je više od tri tisuće vjerskih objekata.
Rušilački nagon nije stao ni pred vjerskim objektima veličanstvene ljepote, kao što je Ferhat-pašina džamija u Banjoj Luci. Izgrađena 1579. godine, bila je pod zaštitom UNESCO-a. Nakon rušenja 1993., obnovljena je 2016.
O razmjerima rušilačke mržnje zorno svjedoči razaranje franjevačkog samostana Plehan 1992. na sjeveru Bosne. Za rušenje tog samostana, koji je s crkvom, sličio predivnom dvorcu, iskorišteno je više od dvije tone eksploziva. Crkva je obnovljena 2016.
Nakon rata, nacionalistički mit o čistoći jezika, naroda i teritorija, iznova usmjeren stvaranju etno-religijskih geta, manifestirao se drugačije.
Pored opravdane obnove uništenih vjerskih objekata, započela je gotovo bjesomučna gradnja novih vjerskih objekata, čija je funkcija prije svega bila obilježiti i razgraničiti svoj teritorij od teritorija drugih. To je pratilo pervertiranje religijskih simbola. Reducirani na ”dijabolično nasilje partikularnog”, služili su zastrašivanju i očitovanju nadmoći na drugima.
Paradigmatičan primjer je Jubilejski križ visok 33 metra nad Mostarom, zajedno sa 80 metara visokim tornjem tamošnje franjevačke crkve. Očekivano, druge zajednice podizanje dotičnih megalomanskih vjerskih zdanja u duboko podijeljenom gradu doživjele su kao izravnu prijetnju i krajnju provokaciju.
Ponegdje se u novim vjerskim objektima zrcale snažni vanjski religijski utjecaji. Pored arhitekture, koja je strana našem podneblju, riječ je o propagiranju po suživot i sekularni karakter države opasnim formama religijskog. Eklatantan primjer je džamija kralja Fahda otvorena u Sarajevu 2000.
Kao kolijevke nacionalnog pamćenja, religije su uključene i u rat memorija. No umjesto da potaknu proces ”čišćenja pamćenja” putem poniznog priznanja zla, koje smo nanijeli drugima, religije osnažuju mitove o nevinosti i ”pohlepu za prošlošću”. Nedorasli sadašnjosti, idealiziramo vlastitu i demoniziramo prošlost drugih.
Krajnje ilustrativan primjer je sukob visokog političkog naboja oko crkve sv. Marije iz 12. stoljeća i kasnogotičkog tornja sv. Luke u Jajcu. Nakon dolaska Osmanlija, ta je crkva 1528. pretvorena u džamiju, što je bila do požara 1832. Od 1892. do danas taj je objekt spomenik kulture, u kojem se ne obavljaju vjerske ceremonije.
Posljednje dvije godine Islamska ga zajednica želi iznova prisvojiti, a to je, posve očekivano, kod katolika izazvalo jednake pretenzije. Okidač sukoba bio je prošlogodišnji molitveni čin lidera bosanskih muslimana u tom spomeniku kulture. Sukob je dodatno otežao složene nacionalne i religijske odnose u tom gradu.
Licemjerje obje zajednice ogleda se u tome što je taj objekt desetljećima propadao naočigled svih. Premda još uvijek služi kao vjerski objekt, slična je povijest i džamije Fethije u Bihaću, koja je prvobitno bila gotička crkva iz 13. stoljeća.
No takvi sukobi nisu novi.
Već desetljećima sva tri etnonacionalizma – hrvatski, bošnjački i srpski – stvarajući povijesne mitove žele prisvojiti stećke, koji od 2016. spadaju u svjetsku kulturnu baštinu. Ti su srednjovjekovni nadgrobni spomenici karakteristični za cijelu BiH i dijelove Srbije, Crne Gore i Hrvatske.
Nacionalistički historiografi fenomen stećaka žele objasniti pomoću suvremene kategorije nacije i kroz prizmu suvremenih nacionalnih sukoba. Cilj je dokazati da stećci i prošlost BiH pripada samo jednoj zajednici. To se zbiva i sa srednjovjekovnim kraljevskim gradom Bobovcem.
S tim je povezano i selektivno pamćenje, poricanje vlastitog i uveličavanje tuđeg zla. Ono se očituje i u izgradnji spomenika žrtvama posljednjeg rata. Već ih je više od 2.500. Svi su podignuti za ”svoje” žrtve i uz protivljenje ili zazor ”drugih”.
Politički i religijski lideri svojim nastupima često vrše dodatno nasilje nad ”svojim” žrtvama, čineći od njih puko sredstvo očuvanja pozicije moći, pa i pod cijenu viktimizacije ”svojih” i razbuktavanja žudnje za osvetom. Uz njihov bok znaju se naći i ratni zločinci, pa čak i unutar samog svetog prostora.
Premda bi ”osjetljivost za patnju drugih” trebala biti okosnica religijske svijesti, u BiH ne uspijevamo sve žrtve doživljavati svojim, kao zajednički poraz i kao zajedničku obvezu izgradnje miroljubive budućnosti.
No sigurno je da je budućnost BiH bez transetničke i transreligijske solidarnosti, pa i u području pamćenja, unaprijed izgubljena.
Vjerujući da će nacionalna renesansa nakon pada komunizma dovesti i do religiozne renesanse, religijske su elite nekritički stale uz bok novih nacionalnih stranaka. Dakako, to je bio i odraz njihove žudnje za društveno-političkim privilegiranim položajem. Uostalom, religije se smatraju višestoljetnim čuvaricama nacionalnog bića.
Tako je prostor svetog uoči prvih demokratskih izbora i samog rata stavljen u funkciju nacionalne mobilizacije i političke agitacije.
Nekritičko savezništvo religijskih i političkih elita nastavlja se i nakon rata.
Nacionalne stranke su svjesne da je mreža lokalnih religijskih zajednica moćnija od mreže lokalnih stranačkih ogranaka: opsegom, simbolički, pa i politički. Zbog toga povlasticama od religijskih zajednica ”kupuju” izravan ili posredan pristup u lokalne religijske zajednice, naročito tijekom izbornih kampanja.
Prostor svetog reducira se tako istodobno na mjesto stranačko-političkog diktata, često prožetog mržnjom i strahom od drugog, i socijalizacije nedemokratske političke kulture. To odaje zajednički cilj političkih i religijskih elita: odgoj poslušno-konformističkih vjernika, koji će istodobno biti i poslušno-konformistički građani.
Gospino svetište u Olovu nekoć je bilo najveće hodočasničko mjesto na jugoistoku Europe. U njega su još u 17. stoljeću uz katolike hodočastili muslimani i pravoslavci iz Bosne, ali i Bugarske, Srbije, Albanije i Hrvatske. U Olovu odavno ne žive katolici, ali tamošnji muslimani tradicionalno pružaju prenoćište katoličkim hodočasnicima uoči Velike Gospe.
Zbog ratnih sukoba 1992. katolički hodočasnici za Veliku Gospu nisu mogli doći u Olovo. No da Gospa i čuvar samostana ne bi bili sami, na blagdansku misu došlo je dvadesetak muslimana i nekoliko pravoslavaca, s obrazloženjem Gospa je i naša.
I u Podmilačje, svetište Ivana Krstitelja, tradicionalno uz katolike hodočaste muslimani i pravoslavci, gajeći zajedničku vjeru da je tamošnja crkva ”prešla” s jedne obale Vrbasa na drugu 1864. Nekoć zvano ”bosanski Lourdes”, to je svetište, poznato po čudesnim ozdravljenjima, razoreno 1993. Obnova crkve je u tijeku.
Iznimno zanimljiv slučaj je Sarajevo.
U franjevačku crkvu sv. Ante na Bistriku po svečev zagovor uz katolike oduvijek dolaze muslimani i pravoslavci. Nije slučajno da je baš u toj crkvi usred rata nastao glasoviti međureligijski zbor ”Pontanima”.
I u staru pravoslavnu crkvu u Sarajevu, jedan od najstarijih vjerskih objekata u gradu, po nebesku pomoć tradicionalno dolaze pripadnici različitih religija, osobito žene, čija su djeca bolesna ili koje ne mogu zanijeti. Najviše ih privlače ”mošti mladenca”, jednomjesečne bebe, koju je majka bacila kroz prozor. Nerotkinje se čak provlače ispod stola na kojem su izložene mošti.
Štoviše, u Sarajevu odavno postoji specifično narodno vjerovanje, koje uključuje pripadnike svih vjera. Da bi Bog uslišio nečiju molitvu, potrebno je da tu molitvu uzastopce Bogu uputi iz tri bogomolje, franjevačke crkve sv. Ante, stare pravoslavne crkve i džamije ”sedmorice braće”.
Potresna priča povezana je uz džamiju u selu Karići kod Vareša, koja, okružena brojnim legendama, uživa iznimno poštovanje muslimana. U tom kraju još od 18. stoljeća, kad je izbila kuga, ne žive muslimani.
Džamiju tradicionalno čuva tamošnje srpsko-pravoslavno stanovništvo. Nikola Todorović, čuvar džamije, ubijen je 1993. dok je srpske vojnike pokušavao spriječiti da unište džamiju što su na koncu i učinili. Postoji svjedočanstvo da je tamošnje srpsko-pravoslavno stanovništvo džamiju spasilo od razaranja u Drugom svjetskom ratu.
Na jugoistoku Europe nije rijetkost da se čuvanje vjerskih objekata povjerava pripadnicima drugih religija i oni to često čine riskirajući i svoj život.
Poseban kuriozitet krije se u franjevačkoj crkvi u Splitu. Na slici iz 16. stoljeća, uz brojne kršćanske branitelje Marijinog bezgrešnog začeća, prikazan je čak i Muhamed zbog islamske vjere u Marijinu i Isusovu bezgrešnost: đavao se pri rođenju nije dotakao jedino njihovog srca. Kad su 1596. porušili brojne crkve i samostane u Dalmaciji, Osmanlije su zbog slike s Muhamedom poštedjeli franjevačku crkvu i samostan u Splitu.
Koncem 1992. godine franjevačka crkva u Novoj Biloj u srednjoj Bosni pretvorena je u ratnu bolnicu za zbrinjavanje ranjenika. Nazvana je po fra Mati Nikoliću, prvom diplomiranom liječniku u BiH, koji je živio u prvoj polovici 19. stoljeća. Iz nje se nakon rata razvila suvremena opća bolnica.
Znakovito je da u BiH sveti prostor ni u jednom slučaju do sada nije postao ishodište ili mjesto prosvjeda protiv društvenopolitičkih devijacija: socijalne nepravde, korupcije, izrabljivanja radnika, kršenja prava migranata ili ekoloških zločina.
Svetost svog svetog prostora ne bismo smjeli uzimati zdravo za gotovo. Krajnje je vrijeme da se upitamo što je to zapravo kriterij svetosti svetog prostora.
Pored toga da nas potiče na ljudskost, i to prije svega spram drugih, to je zasigurno njegova sposobnost da drugima pruži bezuvjetno gostoprimstvo.
Štoviše, krajnje je vrijeme da oko sebe i u sebi razbuktamo svijest da bi svako sakralno zdanje trebalo biti tek simbolički podsjetnik da je sveti prostor čitav svijet i napose svaki čovjek.
I da se baš u njegovoj različitosti, kao u detalju, krije ne vrag, nego sam Bog.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.