novinarstvo s potpisom
Separatizam i unitarizam – i jedan i drugi vojnog karaktera – bili su načini da se izbjegne liberalizacija i demokratizacija Jugoslavije. Nezainteresirani za jugoslavensku 1989., lideri triju republika – Slovenije, Srbije i Hrvatske – odlučili su se da demokraciju prihvate samo tamo gdje su bili sigurni da imaju većinu. Sva trojica bili su (aktualni ili […]
Iako je Slovenija ipak bila najliberalnija post-jugoslavenska država, ni ona nije bila pošteđena nekih od rečenih trendova. Na čelu promjena – makar djelomično, u kohabitaciji – je bio također komunist, koje je doduše bio nešto više liberalan, ali samo kad se radilo o Sloveniji, odnosno o teritoriji na kojoj je mogao računati na sigurnu većinu.
S političkim promjenama nastalim nakon 1989. međutim, okolnosti se mijenjaju. S jedne strane, uvodi se politički pluralizam, te se povećavaju slobode političkog djelovanja i organiziranja – makar inicijalno i, u slučaju postjugoslavenskih država, ne bez rizika i ograničenja. No, s druge strane, riječ ”autonomija“ postala je ”problematična“, a ideja autonomije neprihvatljiva predstavnicima većine.
U nastanku državâ koje njihovi narodi, zapravo, nisu htjeli treba tražiti uzrok trajne krize tih država. Takve države – kojih je karta svijeta prepuna – ostaju ”slabe“ ili ”polomljene“ od samog dana stjecanja nezavisnosti. Za njih često vrijedi ona gruba, ali ne i neistinita, latinska izreka (regula Catoniana): ”Što se grbo rodi, vrijeme ne ispravi“.
Pred kraj ove godine, u studenom i prosincu, bilo je nekoliko konferencija kojima je obilježena 25-godišnjica 1989., godine koja u evropskoj novijoj povijesti ima veliki simbolički značaj. Nekako se uobičajilo da akademska zajednica slijedi kalendar jubileja i ”okruglih godišnjica“, pa je tako bilo i ovog puta. Centralno pitanje manje-više svih tih akademskih događaja bilo je: […]