autograf.hr

novinarstvo s potpisom

 
Ukrajina zastava

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

EU zastava

1989. nam se nije desila (4)

AUTOR: Dejan Jović / 06.01.2015.

Iako je Slovenija ipak bila najliberalnija post-jugoslavenska država, ni ona nije bila pošteđena nekih od rečenih trendova. Na čelu promjena – makar djelomično, u kohabitaciji – je bio također komunist, koje je doduše bio nešto više liberalan, ali samo kad se radilo o Sloveniji, odnosno o teritoriji na kojoj je mogao računati na sigurnu većinu.

Pa čak i u slovenskim okvirima, manjine i ”neprilagođeni pojedinci“ nisu dobro prošli – o tome svjedoči slučaj oko 26 tisuća novostvorenih stranaca koje je ta država 1991. jednostavno izbrisala iz registra stalnih rezidenata, te ih je potom u potpunosti obespravila.

Kučanov je reformizam, također, bio ograničen. Kad se radilo o Jugoslaviji, Milan Kučan nije htio nikakvu demokratizaciju, pa ni liberalizaciju te zemlje, smatrajući da bi demokratizacija Jugoslavije bila štetna za specifične kolektivne nacionalne interese Slovenije, onako kako ih je on sam definirao. Pobjeda konzervativizma nad liberalizmom vidi se u čvrstom i upornom, gotovo dogmatskom, inzistiranju da promjene ustava iz 1974 – dakle, ustava koji je bio plod komunističkog vremena – ne dolaze u obzir.

Socijalizam je nominalno odbačen, ali su ostale njegove glavne tekovine, od kojih je obrana nekih postala ”casus belli“. Odnosi se to na granice, na nacije, na tip političkog uređenja, na interpretaciju povijesti koja se samo parcijalno promijenila nakon 1989., ali i na pitanje kadrovskog kontinuiteta (stari režimski ljudi čak su, npr. u Hrvatskoj, izvučeni iz mirovine i ponovno aktivirani, ovog puta ”za nacionalnu stvar“) itd.

Kakve to veze ima s, primjerice, jednim Havelom, koji je tražio radikalan i potpun preokret, što je značilo i napuštanje svih pravnih akata, pa i ustava iz vremena socijalizma?

Slovenski komunisti, kao i oni u Srbiji i Hrvatskoj, prihvatili su demokratizaciju, ali samo kao apsolutnu nužnost. No i antikomunisti u tim zemljama bili su tek selektivni i parcijalni demokrati: bez problema su zadržali – i proglasili legitimnim – one odredbe socijalističkih ustava koje su im odgovarale s obzirom na ciljeve novog (nacionalnog) tipa kolektivizma i konzervativizma.

Socijalizam je nominalno odbačen, ali su ostale njegove glavne tekovine, od kojih je obrana nekih postala ”casus belli“. Odnosi se to na granice, na nacije, na tip političkog uređenja, na interpretaciju povijesti koja se samo parcijalno promijenila nakon 1989., ali i na pitanje kadrovskog kontinuiteta (stari režimski ljudi čak su, npr. u Hrvatskoj, izvučeni iz mirovine i ponovno aktivirani, ovog puta ”za nacionalnu stvar“) itd.

Promjene su se dogodile – čak i revolucionarne – ali na razini simbola, i u odnosu na to tko je nova većina, a tko nova manjina. Ali, model funkcioniranja zajednice – nastavljen je, često s istim ljudima na vlasti ili na pozicijama stvarne društvene moći.

U Hrvatskoj je 1989. također, značila jednu veliku simulaciju, pa čak i prijevaru. Izbori koji su u njoj održani u proljeće 1990., bili su između četiri velike grupacije, od kojih su svaku vodili komunisti: aktualni ili bivši (Franjo Tuđman, Savka Dabčević-Kučar / Ante Miko Tripalo, Ivica Račan i Željko Mažar). Koliko liberalizma su oni htjeli – i mogli – unijeti u novu hrvatsku demokraciju? Koliko inovacija? Koliko stvarnih, liberalnih i demokratskih, reformi?

Franjo Tuđman, u listopadu i studenom 1989. dao je intervju Poletu, u kojem je sebe ovako predstavio javnosti koja ga nije poznavala: ”Ja sam hrvatski čovjek, marksist, i revolucionar, povjesničar!“. Štoviše, rekao je da ga cijeli život vode ideali onih hrvatskih komunista i marksista koji su pred strijeljanje u Kerestincu 1941. izviknuli parolu: ”Živjela sovjetska Hrvatska!“…

Pobjednik tih izbora, Franjo Tuđman, u listopadu i studenom 1989. dao je intervju Poletu, u kojem je sebe ovako predstavio javnosti koja ga nije poznavala: ”Ja sam hrvatski čovjek, marksist, i revolucionar, povjesničar!“. Štoviše, rekao je da ga cijeli život vode ideali onih hrvatskih komunista i marksista koji su pred strijeljanje u Kerestincu 1941. izviknuli parolu: ”Živjela sovjetska Hrvatska!“ (Ili možda: ”Živjela Sovjetska Hrvatska!“).

To je bio čovjek koji je pobijedio na prvim demokratskim izborima: marksist, revolucionar, zagovornik ”sovjetske Hrvatske“, general JNA. Nikakav liberal, nikakav Havel, nikakav čovjek civilnog društva, nevladinog sektora ili organizacija za ljudska prava.

Kad je došao na vlast, vratio je na javnu scenu nekadašnje policijske funkcionere, Josipa Manolića i Josipa Boljkovca, a zadržao je i sve one vojne ličnosti koje su mu se htjele pridružiti (iz JNA je u Hrvatsku vojsku prešlo, prema navodima iz knjige ”Oficir i časnik“ oko četiri od deset tisuća aktivnih vojnih lica), te je također ponudio ”most“ za prelazak ”na drugu stranu“ i najvećem broju pripadnika socijalističkih tajnih službi, uključujući i glavnim njenim šefovima.

To je isto učinio i s članovima SKH, od kojih je najveći broj ušao u HDZ. Potom se angažirao u onome što najbolje zna – ratu i reinterpretaciji povijesti. U devedesetima je sustavno proganjao liberale i liberalizam – smatrajući da se radi o ”žutim vragovima“, ”soroševcima“ i protivnicima nove stvarnosti. Cijelu državnu strukturu ispleo je oko ideje ”nacionalnog jedinstva“ i monolita, a ne oko ideje pluralizma i dijaloga.

Homogenizirao je Hrvatsku: politički i etnički. Smatrao je da je pluralizam problematičan i već po definiciji – opasan za ”temelje hrvatske državnosti“. U homogenizaciji – naročito etničkoj – je i uspio, što sam, a što uz svesrdnu pomoć srpskih ekstremista i nacionalista, koje je vodio potpuno isti ideal etničke homogenosti kao i njega. Rezultat njegova desetogodišnjeg vladanja Hrvatskom je etnički homogena Hrvatska

Homogenizirao je Hrvatsku: politički i etnički. Smatrao je da je pluralizam problematičan i već po definiciji – opasan za ”temelje hrvatske državnosti“. U homogenizaciji – naročito etničkoj – je i uspio, što sam, a što uz svesrdnu pomoć srpskih ekstremista i nacionalista, koje je vodio potpuno isti ideal etničke homogenosti kao i njega. Rezultat njegova desetogodišnjeg vladanja Hrvatskom je etnički homogena Hrvatska.

U njoj je 1991. bilo 22 posto pripadnika manjina, a 2001. ih je bilo samo 10.5 posto. U brojevima, ne-Hrvata je 1991. u Hrvatskoj bilo 1,047.909, a 2001. samo 331.383. Za to homogeniziranje nisu krivi, odnosno zaslužni (ovisi s koje pozicije se gleda) samo hrvatski nacionalisti, nego i srpski – koji su odbijali kompromise i integraciju u okvire novonastale države. Bio je to rezultat višestrukog nacionalizma: i onog unitarističkog i onog separatističkog unutar Hrvatske. A odgovorni su i međunarodni faktori.

To je, dakle, u stvarnosti bila naša 1989. One 1989. o kojoj danas govore Poljaci, Česi, Slovaci i Mađari, ovdje nije bilo. Nikad nismo imali liberalnu transformaciju, niti pobjedu liberalizma nad svim alternativama. Naša 1989. bila je gazimestanska – ona je bila godina opasnog populizma koji je doduše uključivao većine u javni i politički proces (te se stoga radilo, doista, o majoritetnoj demokratizaciji) ali ta demokratizacija bila je daleko od liberalizacije.

Bila je to godina populističke mobilizacije za sukob, godina postrojavanja iza komunističkih vođa, kojima nije padalo napamet da ispuste vlast iz svojih ruku, pa makar zbog toga morali krenuti u avanturu i kockanje tuđim životima.

________________

Autor je redovni profesor međunarodne politike na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu i glavni i odgovorni urednik časopisa ”Politička misao“. Donedavno je bio glavni analitičar Predsjednika Republike Hrvatske. Članak, ”1989: Godina koja nam se nije dogodila”, kojeg donosimo kao feljton, je objavljen 7. prosinca 2014. na portalu navedenog časopisa za politologiju.

(Prenosimo s portala politickamisao.com).

(Nastavlja se).

Još tekstova ovog autora:

     Odbrana Jovana Ćulibrka i poslednji dani mita o Jasenovcu
     Kakav će biti novi Bidenov Balkan?
     Bojim se da napadi na Srbe neće prestati
     Neoustaštvo je stvarna prijetnja. I vodi prema ratu
     Tanja Tagirov nikada nije izdala novinarsku profesiju
     Slaba je hrvatska blokada Srbije bez saveznika
     Ako izbori ''svađaju narode'', referendumi ih svađaju još i više
     Grabar-Kitarović poduprla islamističku dimenziju Erdoğanove politike
     Karadžićev rat osramotio je u prvom redu Srbe
     I Tito i Latinka Perović su dio neželjene elite

> Svi tekstovi ovog autora
  • DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

  • MOLIMO VAS DA PODRŽITE AUTOGRAF UPLATOM PREKO PAYPAL-A:
  • ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    VRIJEME SUODGOVORNOSTI – ostale emisije

     

  • vrijeme i suodgovornosti

  • Facebook

  • Donacije

  • Cigle

  • ekumena

  • javni servis

  • prometej

  • povratak adolfa pilsela

  • u što vijerujemo

  • fraktura 1