autograf.hr

novinarstvo s potpisom

 
Ukrajina zastava

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

EU zastava

Traktat o traktoru

AUTOR: Miljenko Jergović / 25.02.2023.

Foto: AB FB stranica Miljenka Jergovića

Nacionalizam je vjerovanje koje, kao i tolika druga vjerovanja, od vjernika traži da vjeruje u ono što je protivno razumu. Recimo, kažete li da su u kolovozu 1995. Srbi masovno protjerani, jer zašto bi inače odlazili od svojih kuća ako ih nitko nije tjerao, i zašto bi te kuće zatim spaljivao upravo onaj koji ih nije tjerao, nacionalista ćete dovesti do najvišeg stupnja pravedničkog gnjeva.

Istovremeno, nacionalizam je, kao i tolika druga vjerovanja, zasnovan na paradoksu. Pa isti onaj koji će tvrditi da Srbe nitko nije protjerivao, nego su sami posjedali na svoje traktore i zaputili se prema Bosni i Srbiji, vama će na vrhuncima svoga gnjeva pod prijetnjom i psovkom preporučiti da i vi sjednete na – traktor. Time će vam poručiti da niste Hrvat, nego ste Srbin. Isto će preporučiti onoj nekolicini preostalih hrvatskih Srba.

Dakle, premda protjerivanja Srba iz Hrvatske nije bilo, vas koji ste nevjernički ustvrdili nešto što je sukladno zdravom razumu, nacionalist će iz Hrvatske protjerivati u Srbiju. Odakle znate da baš u Srbiju? Po tome što spominje traktor.

Je li obračun putem fejsbuka i komentara ispod tekstova na informativnim portalima akt protjerivanja? Jest, ukoliko se na prethodno protjerivanje poziva. A poziva se čim se spominje traktor.

No kako je moguće da oni koji tvrde da nitko nije protjeran, nego su svi otišli svojom voljom, insistiraju upravo na krunskom dokazu i simbolu protjerivanja? Jer nitko od kuće ne odlazi na traktoru, ukoliko ne ide na njivu. U tome je paradoks vjere. Vjerovati se može samo protivno razumu.

S druge, pak, strane, kada Hrvati obodreni Konstraktom na Eurosong šalju Let 3, visokointelektualni, nadrealističkim naracijama i metaforama skloni post-punk band, koji svoju zaumnu antiratnu budnicu započinje stihom-parolom “Mama kupila traktora!”, srpski nacionalisti slijedom objašnjenog paradoksa, te protivno svakom razumu, tvrde da Let 3 ismijava Srbe protjerane iz Hrvatske u ljeto 1995.

Racionalno misleći i govoreći, Let 3 ne samo da nikad neće ismijavati protjerane Srbe, nego je dio upravo onoga hrvatskog svijeta kojemu će hrvatski nacionalist namijeniti traktor za protjerivanje u Srbiju.

Ali srpskom nacionalistu je po prirodi nacionalističkog paradoksa najveći neprijatelj upravo onaj Hrvat koji nije nacionalist. Neprijatelj je svaki Hrvat koji Srbima ne misli zlo. Na tome se zasniva ova vrsta vjere. Kako kod Srba, tako i kod Hrvata.

Zanimljivo je, međutim, kako je traktor postao negativna metafora. Zanimljivo, paradoksalno, protivno zdravom razumu i čovjekovom iskustvu. U stvarnosti, naime, traktor je najmilije, najčestitije i najpitomije prevozno sredstvo. Traktor je oslobodio konje i volove višestoljetnoga ropstva, a ljude siromaštva, bijede i gladi. Od svih vozila traktor je najnepogodniji da se drugim ljudima čini zlo.

U živome svijetu strojeva i mašina traktor je pripitomljeni tenk. Ali tako je on pripitomljen da nema načina da se nanovo pretvori u tenka. Mudriji, strpljiviji i ljepši, traktor nanovo obnavlja sve ono što su uništili tenkovi.

Traktor je po svojoj prirodi pomiritelj. Nijedan traktor nije tuđi, svaki je traktor bratski. Na traktoru nije zao čovjek. Jednom će se u sretnu zemlju vratiti svi oni koji su je nesretnu napustili. Vratit će se na traktorima.

Tamo gdje ja živim, na selu pokraj velikog grada, traktori žive sa svojim ljudima. Nisu zelene boje, kao u žitorodnim pokrajinama velikih njiva i livada, kilometarskih oranica i polja pod pšenicom. Tu su traktori crveni, trideset, četrdeset, pedeset godina stari, proizvedeni, uglavnom, u tvornicama koje više ne postoje. Njihovi kotači, ogromni stražnji i manji prednji, ostavljaju blato po asfaltu, a ja po tom blatu gazim, dok ih u svom autu zaobilazim i pretječem.

Na lokalnim cestama naše prigradske provincije jasno se poznaje hijerarhija: uz rub druma jure biciklisti s kacigama, u pripijenim biciklističkim odijelcima, za njima brekću traktori, čiji se oznojeni šoferi malo podsmješljivo odnose prema biciklistima, a u lijevoj ih traci pretječemo mi, za koje su i biciklisti i traktoristi prespori. Ali svemu se, ipak, zna red, mjesto i vrijeme. I dobro je dok god je tako.

Dobro je da na našim cestama nema tenkova, jer tamo gdje idu tenkovi, nema više ničega. Tenk je paradoksalno biće nacionalizma, nesposobno da išta stvori, a tako moćno u osvajanju i u uništavanju. Na tenku se ne odlazi u progonstvo, kao što se ni na traktoru ne ide u osvajanje. Zemlja pripada ljudima na traktorima.

Ali na što je onda mislio Let 3 sa stihom “Mama kupila traktora!” Ni na što nije mislio, to ovih dana kao papagaj ponavljam.

Pogrešno je pitati na što je mislio nadrealistički pjesnik. I što je pjesnik htio da kaže. Pjesnik je svaki put htio da kaže ono što je i rekao. Svaki pjesnik. A čitatelj poezije, ili njezin slušatelj, slobodan je da u nizanju asocijacija rekonstruira, rastavlja pa sastavlja, a ustvari da doživljava pjesmu.

Prije nekoliko sam godina, za jedinoga svog putovanja u Bjelorusiji, u Minsku, tom prelijepom i tužnom gradu, prolazio pokraj tvorničkog dvorišta u kojemu su, u savršenom redu i stroju, bile parkirane stotine i stotine, možda već i koja tisuća traktora. Lijepi, moderno dizajnirani, nisu to bili traktori iz moje turopoljske pokrajine, nego traktori iz budućnosti koja je započela s padom komunizma, i u međuvremenu je stigla u sve zakutke europskoga istoka.

U vrijeme dok je naš svijet bio čvrsto podijeljen, najjasniju granicu između Istoka i Zapada iscrtali su produkt dizajneri, modni kreatori i proizvođači konfekcije. Na Zapadu traktori su već bili zeleni, i zvali su se Ferguson, a na Istoku traktori su bili crveni, imena IMT Rakovica. Čim je nestalo podjele svijeta, nastupila je epoha totalnog redizajna i globalizacije.

Trgovački centri u Minsku danas imaju potpuno isti niz jeftinih zapadnih konfekcijskih dućana kakav postoji u trgovačkim centrima u Zagrebu. A Belarus traktori u onom su beskrajnom izlogu na otvorenom bili u tri boje: crveni, zeleni i plavi.

Premda sliče na Fergusone, ipak se od njih razlikuju. Ta razlika je utješna. Farovi su im, primijetio sam, četvrtasti. Za razliku od onih vremena, razlika je u stilu pojedinih dizajnera, a ne u stilu država i državnih uređenja. I tako sam, fatalno krivo, povjerovao da neće biti rata u Ukrajini, da ljudi koji gledaju ovakve traktore neće napasti susjednu zemlju. 

Bjeloruski je predsjednik Lukašenko ruskome predsjedniku Putinu za sedamdeseti rođendan poklonio traktor Belarus, model 1523.3, uz prateći certifikat, naravno, na kojemu su sljubljena jedna uz drugu dvije državne zastave. Kada bi Aleksandar Lukašenko bio razuman čovjek, umjesto što vjeruje u velikoruski obnoviteljski projekt, ovaj bi poklon bio znakovit. Jer kad nekome tko upravo vodi osvajački rat pokloniš traktor, ti mu govoriš da će dobro postupiti ako se mane ćorava posla i ako pođe obrađivati njivu.

Čovjek u životu ne može mnogo učiniti, ali s dobrim traktorom može više nego sa srpom, mašklinom i motikom. I svakako više nego s tenkom.

S jednim se tenkom da uništiti toliko toga što su generacije stotinama godina stvarale, i još se pritom da protiv sebe okrenuti više ljudi nego i s jednim drugim fizičkim ili metafizičkim sredstvom. A s traktorom se ljudi pridobivaju. U manjem broju nego što ih se protiv sebe okrene tenkom, ali ipak…

Lukašenku, međutim, nije na um palo da Putina traktorom odvraća od rata. On mu se samo, bez mnogo metafora, bez previše značenja, pokušao dodvoriti. Pokušao mu je reći da je, eto, Bjelorusija moćna, jer je jedan od dva-tri najveća proizvođača traktora na svijetu.

Ali zar nije tragikomično kad Rusiju podržava baš tako veliki proizvođač traktora? Jest, komično je, samo što to Lukašenko i Putin ne osjećaju.

Diktatori su neduhoviti ljudi. Oni su vjerski vođe svojih nesretnih i zaluđenih naroda, a svaka pa i najmanja duhovitost škodi vjeri u naciju i nacionalizam. Bez te vjere nema diktature. Nije je bilo ni u komunizmu, premda su komunisti tad pokušali drukčije predstaviti stvari.

Nikada nećemo saznali što je Vladimir Putin učinio s poklonjenim traktorom. Je li ga pokušao razdražiti tako da traktor podivlja i pretvori se u tenk? Nije. A je li s traktorom ušao u pjesmu Leta 3, i u stih-parolu: “Mama kupila traktora!”? Ako jest, u pjesmu ga je uvela samo slobodna slušateljska asocijacija.

Traktor je pitom i drag, nije glup. Svaki je traktorist duša od čovjeka.

Putin je čovjek bez duše.

(Nije dopušteno preuzeti ovaj sadržaj bez autorove dozvole. Prenosimo s autorova portala).

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora:

     Je li moguće samospaljivanje na Markovu trgu bez političke pozadine
     Kako nejunačnom svijetu ispričati priču o tragičnom junaku
     Židovski heretik, nezakonito dijete, buntovnik Isus Krist
     Žena, muškarac i nebinarno čeljade
     Baby Lasagna čita Pismo lijevom krilu jedne nogometne momčadi
     Pravda za Palestinu i Artsakh, pravda za Eden Golan!
     Na što je Plenković bio ponosan pa je čestitao Baby Lasagni
     Razlika između borbenog zrakoplova i elegije
     Danka Ilić, daleka ugasla zvjezdica na tamnome nebu izbora
     Pojesti govno ozbiljna je i sudbonosna stvar

> Svi tekstovi ovog autora
  • DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

  • MOLIMO VAS DA PODRŽITE AUTOGRAF UPLATOM PREKO PAYPAL-A:
  • ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    VRIJEME SUODGOVORNOSTI – ostale emisije

     

  • vrijeme i suodgovornosti

  • Facebook

  • Donacije

  • Cigle

  • ekumena

  • javni servis

  • prometej

  • povratak adolfa pilsela

  • u što vijerujemo

  • fraktura 1