U Hrvatskoj ustaštvo već dugo stoji uspravno i viče ponosno

Oglasio se ovih dana nadbiskup zagrebački kardinal Josip Bozanić tradicionalnom uskrsnom porukom. Napisao ju je kao svojevrsni teološko-lingvističko-etnološki esej o odrazu Uskrsa u hrvatskim narodnim običajima i jeziku.

Čekala je i osluškivala javnost kardinalove riječi i zbog aktualnih događanja i teme koja je preduskrsnih dana progutala sve ostale. Kako se kardinal, kao i većina ostalih hrvatskih biskupa, inače ne libi u pastirskim poslanicama izricati i političke ocjene i pouke, zanimalo nas je hoće li s kaptolskih tornjeva odzvoniti i koja riječ o dramatičnim zbivanjima u Agrokorovu tornju.

Bila je to izvrsna prilika da nadbiskup Bozanić podsjeti na svoju davnu poruku o grijehu struktura koja se upravo ovih dana pokazala proročki snažnom.

Nažalost, pokazalo se da je taj krik o grijehu struktura bio i ostao prerano, jednokratno i nikad više ponovljeno kukurikanje.

Ima, doduše, jedna rečenica u kardinalovoj poruci u kojoj mi se učinilo, evo, sad će nadbiskup prijeći na temu o kojoj svi govore i koja većinu ljudi u ovoj zemlji tišti, sablažnjava, ispunjava gorčinom, bijesom ili razočaranjem: ”U Vazmu, kao vrelu novoga života, nalazi se moj odnos prema drugima, osobito siromašnima i svima koji su u potrebi, kao i prema stvorenomu svijetu.”

Kako se kardinal, kao i većina ostalih hrvatskih biskupa, inače ne libi u pastirskim poslanicama izricati i političke ocjene i pouke, zanimalo nas je hoće li s kaptolskih tornjeva odzvoniti i koja riječ o dramatičnim zbivanjima u Agrokorovu tornju

Ali, u sljedećoj rečenici je verbalna skretnica, odnosno povratak na glavnu temu kardinalove opširne uskrsne poruke.

Nisu to ni siromašni, niti ljudi u potrebi. Nego kardinal kaže: ”To pak uključuje i domovinu. Ona ima svoja ključna uporišta, među kojima je i jezik.”

Pa nastavlja: ”Nažalost, kao što nam svjedoči daljnja i bliža prošlost, a jednako tako i neki suvremeni događaji kojima smo svjedoci, svaki put kada se želi razgraditi hrvatske vrednote, udara se na kulturu i jezik, kao priprema za političke i vojne osvajačke pohode ili kao neki novi-stari, prikriveni pokušaj, nakon već neuspjelih geografskih asocijacija koje su u prošlom stoljeću završile nametnutim ratovima.”

Koliko god zakukuljeno, kardinal Bozanić je u ovim rečenicama bio itekako političan, smjestivši autore i potpisnike dobro znamo kojeg nedavnog dokumenta u kontekst razgrađivanja hrvatskih vrednota, udara na kulturu i jezik i tome slično, izdašno nahranivši one čija ”argumentacija” doseže samo do upiranja prstom u neprijatelje nacije i države.

Izbor jedne, a ignoriranje druge teme kardinalovo je pravo i jasno određenje u poruci koja završava pobožnim posvetama koje, samim izričajem, nadilaze vjernički okvir jer se žele ticati čitavog društva i nacije.

”Sve naše pojedinačne, obiteljske, crkvene, društvene i nacionalne nakane stavljam pred blaženoga Alojzija Stepinca, tumača najautentičnije hrvatske tradicije, koji je svojim životom, svojom hrabrošću i šutnjom i napokon svojom svetačkom smrću pokazao da je istinski svjedok evanđelja”, piše kardinal Bozanić.

Bila je to izvrsna prilika da nadbiskup Bozanić podsjeti na svoju davnu poruku o grijehu struktura koja se upravo ovih dana pokazala proročki snažnom. Nažalost, pokazalo se da je taj krik o grijehu struktura bio i ostao prerano, jednokratno i nikad više ponovljeno kukurikanje

Najautentičnija hrvatska tradicija? Stepinčeva hrabrost i šutnja?

Možda šutnja poput ove Bozanićeve o krahu hrvatske ekonomske politike i političke ekonomije, umjesto koje se nadbiskup stavlja na branik napadnutog hrvatskog jezika?

Na kraju kardinal hrvatsku sadašnjost i budućnost stavlja pod zaštitu svetog Josipa. Mnogo jezgrovitiju molitvu-rugalicu, onda kada je mislila da je izvan dometa mikrofona, izrekla je ovih dana ministrica Martina Dalić: ”Sada nam još može pomoći samo sveti Ante”.

Kao primjer obesmišljavanja hrvatskog jezika i u njemu sadržane pameti, spomenut ću još proslavu i komemoraciju HOS-a kojom je u Splitu počeo Veliki tjedan.

Domoljubi koji su svoju ratničku bojnu nazvali po ustaškom vojskovođi Rafaelu Bobanu i osnovali je 10. travnja, odjeveni u crno, izvikivali su ustaški pozdrav, u prisustvu predstavnika i izaslanika vlasti i Crkve.

Doista, u Hrvatskoj nema puzajućeg ustaštva. Ono već dugo stoji i viče uspravno, ponosno i javno.

Naspram svega toga, u utorak 11. travnja održana je u Zagrebu civilna liturgija, služba riječi i umjetničkog jezika, pod okriljem Festivala tolerancije. Na samu 30. godišnjicu samoubojstva talijanskog pisca Prima Levija, izdavačka kuća Fraktura predstavila je novo hrvatsko izdanje Levijeva romana ”Zar je to čovjek” i prvo hrvatsko izdanje njegove zadnje objavljene knjige, zbirke eseja ”Utopljenici i spašeni”.

Za Levija postoji samo jedna, najvažnija, univerzalna i vječna tema: Auschwitz. Simbol pakla koji je on preživio i koji je od njega učinio pjesnika i pisca s jednom jedinom svrhom i zadaćom: da svjedoči i opominje.

U paklu 1992. godine promaklo nam je mnogima hrvatsko izdanje izbora iz Levijeve poezije u izdanju Naklade MD. Tu dragocjenu dvojezičnu knjižicu sada mi je otkrio prevoditelj svih Levijevih knjiga na hrvatski Tvrtko Klarić.

Najautentičnija hrvatska tradicija? Stepinčeva hrabrost i šutnja? Možda šutnja poput ove Bozanićeve o krahu hrvatske ekonomske politike i političke ekonomije, umjesto koje se nadbiskup stavlja na branik napadnutog hrvatskog jezika?

Talijanski pisac Grytzko Mascioni, tadašnji ravnatelj Talijanskog kulturnog centra u Zagrebu, u predgovoru te knjige 1992. također je pisao o napadnutom hrvatskom jeziku kao o ”zrcalu svog naroda, koji opet trpi rane što mu ih nanosi Vječna Zvijer, čudovište koje se ugnijezdilo u ljudskome, ne bi li ga uništilo, a što je Primo Levi kao malo tko drugi znao prokazati u pokušaju, na što smo svi trajno pozvani, da ga odagna i suzbije”.

Dakle, nisu opasnost, zlo, fašizam, mržnja, uskogrudnost, bezosjećajnost, okrutnost u drugom i drugačijem, nego je to čudovište koje raste u nama, ako mu se predamo.

O tome pjeva Levi u svojoj pjesmi ”Shemà” (š-má), što je hebrejski zaziv na početku najsvetije židovske molitve (שמע ישראל što znači “Čuj Izraele”), koji znači i “čuj, počuj, slušaj”. Tom pjesmom počinje i roman ”Zar je to čovjek”. To pitanje svima nama pjesnik svjedok naređuje, nalaže da ih urežemo u svoje srce, promišljamo liježući i ustajući, ponavljamo svojoj djeci.

”Promislite zar je to čovjek, tko radi u blatu, tko ne zna za mir, tko se bori za koricu kruha, tko umire za jedno da ili ne…” Čuvajte i branite svoj jezik, kulturu, vjeru, pamet, duh i ljudskost, čitajući Levija.

I bez žica i stražara, među ljudima se širi bešćutnost prema svakome tko nije ja, kakva je vladala i među samim logorašima u Auschwitzu. To je bila najužasnija pobjeda Vječne Zvijeri. Čuvajte se. Čitajte Levija.

(Prenosimo iz Večernjeg lista).

    •  Večer u kojoj je Leipzig bio hrvatska kulturna prijestolnica
    •  Je li Miroslav Krleža još uvijek hrvatski pisac?
    •  Andrej Plenković i HNK Zagreb
    •  Debakl u Afganistanu: sve je služilo nezasitnom profitu
    •  Pogorelić protiv pandemije zaborava umjetnosti i ljudskosti
    •  "Misa Mediterana" je blasfemija i dekadencija. Ali ne škodi
    •  Oplakati sve mrtve je ljudski, a biti radostan božanski
    •  Good Fest u Drnišu: prilika da (opet) budemo ljudi
    •  Utrka milijardera u svemiru
    •  Nigdje se publiku i umjetnike ne maltretira kao u Hrvatskoj

> Svi tekstovi ovog autora