Umijeće pregaranja

M. Buber: samovoljan čovjek nema sebe pa prema tome ni svoje sudbine, jer samovoljan čovjek u svome bivanju, a ono je obilježeno htijenjem za kretanjem, ne pretpostavlja ni drugoga, ni drugo, ni ”inteligibilne suštine”. Nemati sebe, pa prema tome i ne moći učestvovati u kretanju svijeta, a svim silama htjeti kretanje! To znači biti sam na najapsurdniji način: biti sam i od sebe. I biti smetnja svemu oko sebe.

 

Buber o opasnosti od samoće: da bih stvarno dijalogizirao, da bi mi dijalog bio stvarni i trajni domicil, moram biti svjestan svoje jedinstvenosti; dijalogizirajući djelovati i misliti kao jedinstvenost, a ta svijest o jedinstvenosti – u svijetu kakav jest – dovodi prečesto do bola, do osjećaja porušenosti mostova između mene i svih onih i svega onoga sa čime bih htio biti u stalnom dijalogu, te sve to nosi opasnost usamljivanja.

 

***

 

Još jedanput: što je ljubav? Ne znaš. Idila nije, nije ružičasti oblak na kojem se ružičasto, bestjelesno plovi. Najmanje – ”srodne duše”. Srodnost duša nema ništa s ljubavlju između dvije duše, dva tijela. Ljubav je dijalektika, borba dvaju bića. Kada ”duše” postanu ”srodne”, kad postanu mirne, kad se počnemo ”razumijevati”, onda to više nije ljubav, onda je to mirna voda građanskoga reda, navika, pristojnost. Zato ljubav nije za bonvivane; ljubav je strast, ona traži čovjeka cijeloga, u razdirućim dijametralnostima.

Što je ljubav? Ne znaš. Idila nije, nije ružičasti oblak na kojem se ružičasto, bestjelesno plovi. Najmanje – ”srodne duše”. Srodnost duša nema ništa s ljubavlju između dvije duše, dva tijela. Ljubav je dijalektika, borba dvaju bića. Kada ”duše” postanu ”srodne”, kad postanu mirne, kad se počnemo ”razumijevati”, onda to više nije ljubav

 

Ljubav nije umivena i dezinficirana; ona je diluvijalna snaga bez zapta, razorni intenzitet davanja i uzimanja koji ne pita zbog čega nekoga volim i koliko mi je srodan. Volimo se jer smo se dograbili, u jednom trenu, zadnji čovjek na svijetu i zadnja žena na svijetu, u trenutačnoj panici od praznine zvjezdanog kozmosa, i dodirnuli se nepojmljivim pipcima utroba, krvavim i istinitijim od Zemlje, i to je ono što nas u ovom paničnom zagrljaju drži. A cerebralni aparat, što o svemu tome ima da nam kaže, objasni?

 

***

 

Ima u čovjeku jedan tihi, skriveni rezervat u kojem miruju davni treptaji duše, koji su – mi sami. Nailaze i prolaze godine, zbivaju se zbivanja – s nama, u nama, oko nas – plovimo u zbivanjima, lomi nas život, oblačimo na se obličja i haljinke o kojima ni sanjali nismo, igramo uloge, katkad i s velikom strašću, uvjereni da su prave, da smo to – mi sami.

 

Tako nas gledaju i uzimaju, vrlo ozbiljno, borimo se za ”važne” i ”velike” stvari, sve veće od većih i važnije od važnijih, stječemo i zadobivamo habituse i nimbuse po kojima se legitimiramo i bivamo legitimirani, jednom riječju: gradimo ”svoj život”, svoje ”ime” i takvi prohodimo svijetom, između ljudi, bivamo utaboreni u tabore – ”svoje” nasuprot ”njihovima”; u svome taboru primljeni kao svoji, od njihovoga kao oni tamo…

 

A sve je – dim, fikcija, ništa. I dovoljno je da naiđe trenutak, najbanalniji trenutak kakvima su svi dani krcati kao mogućnošću, trenutak pred ogledalom za vrijeme brijanja ili jutarnji dolazak na posao uz neočekivanu asocijaciju izazvanu kakvim starim dvorištem u koje zirnemo u prolazu, ili prosto određenom nijansom maglenog oktobarskog jutra.

 

Dovoljan je takav nemjerljiv djelić trenutka kad u nama propjeva ili procvili – sad svejedno – zaspali stari treptaj, pa da uvijek ponovo shvatiš isto: da si netko drugi i nešto drugo, a da je sve ”ovo” uistinu fikcija, dim, ništa…

 

***

Otkad znaš za sebe, iz najranijega djetinjstva, kada smo željama podložni kao najgrabežljivijim zvijerima, pa kada nam se ne ostvare ili kada nam se izmakne ili propadne ono najdraže i najželjenije, tada smo nesretni i neutješni do bola koji će nas, evo, sad, uništiti – tada ti se već, isprva tek kao sjena, daleka slutnja, javljao suprotni, spasonosni ton odnekud izdaleka, kao ne-tvoj i ipak samo tebi znan, ton mirenja s izgubljenim

 

Umijeće pregaranja. Otkad znaš za sebe, iz najranijega djetinjstva, kada smo željama podložni kao najgrabežljivijim zvijerima, pa kada nam se ne ostvare ili kada nam se izmakne ili propadne ono najdraže i najželjenije, tada smo nesretni i neutješni do bola koji će nas, evo, sad, uništiti – tada ti se već, isprva tek kao sjena, daleka slutnja, javljao suprotni, spasonosni ton odnekud izdaleka, kao ne-tvoj i ipak samo tebi znan, ton mirenja s izgubljenim.

 

Istom kad se javi, još je bolan, ali vrlo brzo te obuzima još uvijek sjetnim i gubitničkim, ali već ljekovitim stanjem: valja podnositi, a i u tom podnošenju ima neke trpke slasti. Samo ti za nju znaš, samo ti znaš i za gubitak, s tobom će zginuti i ta slast i taj gubitak, i tako je dobro, tako treba da bude. Vaga se izjednačuje i smiruje.

 

Kroz život ta se sposobnost pregaranja izoštrila, razvila, stabilizirala, i sada postala najjače tvoje oružje u vječnome ratu sa sobom. To je jedina sposobnost za koju možeš reći da si na njoj cijela života ustrajno radio i da si je usavršio. Tvoja jedina sposobnost: i danas gubitak umije da zaboli, kao i u najsvježijim i najnevinijim danima, ali istoga časa čim se dogodi, bol je već prevladana.

 

***

 

Što će ostati iza tebe? Što treba da ostane! Što je ostalo iza tvojeg oca, iza tvoje matere – iza prvoga ni groba ni spomena, nekoliko nemuštih papira i nesreća u tebi, iza druge samo ravni grob na sv. Josipu na Koševu i sjećanje na ženu koja je kroz Stoljeće prošla kao da i nije. S njezinih dvoje unučadi i to će nestati. Samotni grobak na groblju iznad Kraljevice tvojega brata kojega se i ne sjećaš. Djed i baka na Ćeliji u Varcaru, njihovi masivni križevi od bihacita, koje neće obilaziti nitko, i njihova gluha kuća u koju nikada nijedna naša noga više neće kročiti.

Dobro je tako.

 

***

 

Mudrost: živjeti bez satisfakcije, ali bez gorčine. Neka te se i dalje sve tiče i dotiče. Ali budi vedar i miran: s tobom i bez tebe, sve će biti isto.

 

(Dijelove knjige Ivana Lovrenovića ”Nestali u stoljeću”, iz IV. poglavlja ”Tko si ti”, Fraktura, Zaprešić & Synopsis, Sarajevo, rujan 2013., izabrao Drago Pilsel).

    •  Svjetlo riječi i ''slučaj Bojić'' – deset godina poslije
    •  Pas de deux vjere i politike
    •  Novo značenje Ferhadije džamije
    •  Sarajevo – muslimanski grad?
    •  Neka se razapne! Neka se razapne!
    •  Licemjerna i besmislena Deklaracija o genocidu NDH nad Srbima
    •  U BiH sve tri nacionalne politike upisuju ćirilicu u svoju baštinu
    •  Prekretna knjiga o Titu
    •  Patriotizam kao mržnja
    •  Podmetanja u Oslobođenju

> Svi tekstovi ovog autora