Uz Bacha rastu bolji ljudi

Možda sa mnom jednostavno nešto nije u redu. A možda ipak ima ljudi koji će razumjeti o čemu govorim ili onih koji će poći da svojim očima i ušima provjere ima li i zrnca istine u priči o glazbi od koje ljudi postaju bolji.

Ta glazba od prvog takta ima srce stvoreno na priliku ljudskog. Tam, ta-tam, ta-tam, ta-tam… udaraju najdublji glasovi orkestra u postojanom i dobro odmjerenom ritmu. Ako na njega ne obratite pažnju možda ga i nećete čuti. Ali taj ritam je tu, bez njega nema života. Nad ustrajnim i nepopustljivim tonom rastu i prepliću se glasovi dva orkestra i dva zbora u živom razgovoru.

“Sasvim drugačije vam zvuči Bachova kantata br. 199 nakon što ste upravo jednog čovjeka odgovorili od samoubojstva”, kaže Sellars i nastavlja nadahnuto opisivati glazbu koja poznaje sve ljudske patnje, sumnje i strahove, glazbu koja pruža utočište, koja prikuplja i preobražava sve ljudske sumnje, strahove i nade, glazbu koja pruža utočište i koja svojim harmonijskim prosvjetljenjima na vijugavim notnim stazama čovjeka pridiže, tješi, hrabri i uzdiže

“Kćeri, dođite i sa mnom oplakujte. Pogledajte! Koga? Mladoženju. Pogledajte! Kako? Kao janje. Pogledajte! Što? Njegovu strpljivost. Pogledajte! Kamo? U našu krivicu. Pogledajte ga kako iz ljubavi i milosrđa sam nosi drvo svoga križa.” Povrh svega, kao glas koji viče nad krovovima, oglašava se i treći zbor s himnom i molitvom nedužnom Božjem jaganjcu žrtvovanom na križu.

Religiozan je to tekst čiji se smisao i značenje razumiju u kršćanskom, a univerzalna poruka u humanističkom ključu.

Glazba sve te molitve i pobožne uzdahe uzdiže iznad religija i crkava ovog ili onog imena. To je glazba Johanna Sebastiana Bacha i njegove Muke po Mateju, a ovo što nedostatnim i slabim riječima opisujem samo početak djela koje spada među najveće ljudske građevine svih vjekova čovječanstva.

Njena veličanstvenost daleko nadvisuje i najljepše oblikovane spomenike od kamena. Na oltar njezine ljepote i veličine nije trebalo žrtvovati nijedno ljudsko stvorenje smrvljeno pod kotačima svjetovnih ili duhovnih moćnika koji su Bogu, ali i sebi podizali piramide, gradove i katedrale. Glazbeni hram Johanna Sebastiana Bacha, prema preciznom nacrtu od nota, podižu ljudi koji ga sviraju, pjevaju i slušaju. Ljudsko udruživanje nigdje nije tako savršeno i tako plemenito kao u glazbi.

Glasovit i ne samo po luckastoj frizuri osebujan američki redatelj Peter Sellars prije pet je godina postavljao Bachovu Muku po Mateju u Berlinskoj filharmoniji, s istoimenim slavnim orkestrom. Tom je prilikom snimljen razgovor što su ga o Bachu i njegovom najvećem djelu vodili Sellars i engleski zborovođa Simon Halsey. (Svatko koga zanima snimku će, prema ključnim riječima, lako pronaći na internetu.)

Halsey, koji je pjevajući Bacha odrastao, pitao je Sellarsa o njegovim prvim iskustvima s glazbom tog genija, na što je redatelj, vidno ganut vlastitim uspomenama, počeo pričati o godinama koje je kao mladić proveo u suradnji s orkestrom i zborom jedne crkve u Bostonu. Jedna je to od onih crkava čiji se vjernici najmanje zamaraju pitanjem kojoj vjeri pripadaju.

Ova se jednostavno zove Emmanuel. Jesu kršćani, ali redovito im propovijeda i rabin, a svake nedjelje liturgijska okupljanja obogaćuju izvedbama Bachovih kantata.

Sellars priča kako je odrastao s idejom o Bachu kao najvećem apstraktnom skladatelju, ali, u Emmanuelu je shvatio koliko je ta glazba tjelesna i ljudska.

“Naravno da se tamo gore svašta događa”, govori Sellars misleći na intelektualne izazove Bachove glazbe, “ali Bach je imao dvadesetoro djece, on je bio čovjek koji je itekako dobro znao što to znači živjeti u svom tijelu, među ljudima, na zemlji”.

“Kćeri, dođite i sa mnom oplakujte. Pogledajte! Koga? Mladoženju. Pogledajte! Kako? Kao janje. Pogledajte! Što? Njegovu strpljivost. Pogledajte! Kamo? U našu krivicu. Pogledajte ga kako iz ljubavi i milosrđa sam nosi drvo svoga križa.” Povrh svega, kao glas koji viče nad krovovima, oglašava se i treći zbor s himnom i molitvom nedužnom Božjem jaganjcu žrtvovanom na križu

Bostonska crkva Bacha nije nudila kao puki glazbeni ukras. Bach je tamo bio dio vjere koja zahtijeva i tjera na angažman među ljudima. Sellars tako nabraja aktivnosti koje su u Emmanuelu bile jednako važne kao i Bachova glazba: utočište za beskućnike, zaštita ženama žrtvama nasilja, zbrinjavanje izbjeglica – tih godina iz Salvadora koji su bježali pred terorom eskadrona smrti, savjetovališta i podrška liječenim alkoholičarima i ovisnicima  o drogama te dežurna služba za pomoć ljudima koji pomišljaju na samoubojstvo.

“Sasvim drugačije vam zvuči Bachova kantata br. 199 nakon što ste upravo jednog čovjeka odgovorili od samoubojstva”, kaže Sellars i nastavlja nadahnuto opisivati glazbu koja poznaje sve ljudske patnje, sumnje i strahove, glazbu koja pruža utočište, koja prikuplja i preobražava sve ljudske sumnje, strahove i nade, glazbu koja pruža utočište i koja svojim harmonijskim prosvjetljenjima na vijugavim notnim stazama čovjeka pridiže, tješi, hrabri i uzdiže.

S pjevačima u Berlinu Sellars je najprije danima razgovarao o značenju koje za svakog pojedinog od njih ima Bachova Muka po Mateju. Zajedno su tražili odgovor na pitanja: gdje tu glazba ulazi u tekst, gdje riječi ulaze u glazbu te gdje jedno i drugo ulazi u njihove živote i kako na njih djeluje.

Bez Bachove glazbe, posebice bez Bachove Mattheuspassion – složili su se slavni redatelj i zborovođa – sva kasnije napisana glazba nema smisla, kao ni kuća bez temelja. Složili su se i u tome da je Bachova glazba, i onda, ili upravo onda kada pjeva o Bogu, najviše i u prvom redu namijenjena čovjeku, svakom pojedinom i svim naraštajima čovječanstva.

I zato mislim da je sa mnom ipak sve u redu kada mi početni zbor Bachove Muke po Mateju nepojmljivom nježnošću krši duh i tijelo koji u suzama žele postati nešto novo i bolje od ovoga što su sada.

Bach je savršeno utočište pred prostaštvom koje nas okružuju i svaka izvedba Bachove glazbe u ovoj je zemlji jedan mali svjetleći otok smisla i čudo, najčešće dobro skriveno od javnosti koju se neprestano tjera da plazi za najgorima među nama.

Povod ovoj priči je Bachov rođendan. Rodio se na prvi dan proljeća 1685. godine u Eisenachu u Njemačkoj. Njegov 330. rođendan zajedno su, kao da je Badnjak, čekali učenici i profesori Glazbene škole u Karlovcu, kažu najstarije u Hrvatskoj. Čitavu večer svirali su Bacha, najprije oni najmanji, pa do najstarijih.

Vjerujte mi, ta djeca već sada znaju bolje i više od onoga što im nude ulice i sve ono što se po njima valja.

Mislim da je sa mnom ipak sve u redu kada mi početni zbor Bachove Muke po Mateju nepojmljivom nježnošću krši duh i tijelo koji u suzama žele postati nešto novo i bolje od ovoga što su sada. Bach je savršeno utočište pred prostaštvom koje nas okružuju i svaka izvedba Bachove glazbe u ovoj je zemlji jedan mali svjetleći otok smisla i čudo, najčešće dobro skriveno od javnosti

Ako ste u prilici, provjerite sami ima li u toj priči i zrnce istine. Pod svodom kamene zagrebačke katedrale 31. ožujka u jednoj će večeri nastati svjetlucava i tajnovita katedrala od Bachove Muke po Mateju: Zagrebačka filharmonija, Goranovci, Zvjezdice, odreda vrhunski pjevači i maestro Vladimir Kranjčević.

Dva dana kasnije, 2. travnja, u crkvi sv. Katarine bit će izvedena i Bachova jednako veličanstvena Muka po Ivanu, ali na način koji zahtijeva naročitu virtuoznost, sabranost i posvećenost.

A sve to imaju članovi izvrsnog ansambla Antiphonus koji će se sa svojih samo dvanaest grla i dvanaest instrumenata poči na to veliko glazbeno i duhovno putovanje, skupa sa svojim slušateljima.

Johann Sebastian Bach jedna je od velikih tajni svemira. Njegova je glazba jedna dragocjena mogućnost, motiv i sredstvo više da budemo bolji ljudi nego što jesmo. Bolji i veći. Instrumenti za mjerenje ljudske veličine odavno su pokvareni i raštimani. Ali Bachova glazba nije.

(Prenosimo iz Večernjeg lista).

 

    •  Andrej Plenković i HNK Zagreb
    •  Debakl u Afganistanu: sve je služilo nezasitnom profitu
    •  Pogorelić protiv pandemije zaborava umjetnosti i ljudskosti
    •  "Misa Mediterana" je blasfemija i dekadencija. Ali ne škodi
    •  Oplakati sve mrtve je ljudski, a biti radostan božanski
    •  Good Fest u Drnišu: prilika da (opet) budemo ljudi
    •  Utrka milijardera u svemiru
    •  Nigdje se publiku i umjetnike ne maltretira kao u Hrvatskoj
    •  Srećom, život i svijet nisu tako jednostavno crno-bijeli
    •  Vojni neboder "Vukovar" kao otirač i kamuflaža HDZ-a

> Svi tekstovi ovog autora