Vratite nam kecelje!

Doša san u vrime kada se ne mogu sitit šta san jučer marenda, ali se zato do u detalja sićan nekih lipih momenata iz djetinjstva. I to temeljito, tako da mi sjećanja idu sve do vrtića.

I sad kad gledam iz ove distance tu fetu mog života bez imalo napucane patetike tvrdim kako je to vrime bilo prelipo. I to nema veze s jugonostalgijom jer tada nisam ni znao u kojoj državi živim, a kamoli koji joj je barba na čelu, a i zašto bih kad sam, kao i svi mi, živio u jednoj predivnoj bajci, punoj bezbrižnosti.

A taj osjećaj sigurnosti me pratio sve do kraja osmoljetke. U prvom razredu smo manje-više svi bili ako ne isti onda vrlo slični. I to ne samo radi obaveznih kuta ilitiga kecelja koje kao da nisu dozvoljavale različitosti već zbog toga što smo svi bili istinski socijalizirani.

Imali smo skoro svi iste pomalo raskupusane knjige koje smo nasljeđivali od starije braće i sestara. Ako je neko slučajno ima onu kemijsku s više boja onda bi je svima morao dat jedan đir. Isto je pravilo važilo i kod vlasnika onih kemijskih koje su imale neku zgodnu curu koja bi se skidala u bikini kad bi je okrenili naopako.

Bilo je, nije da nije, i onih mangupa koji su tili nametati neka svoja pravila, ali bi im oni iz starijih razreda odma stali na kraj s jednim kacotom ili penkalom tako da nama mališima iz prvog ma kako bili ”moćni” nije padalo na pamet se ić zamjerit našim uzorima iz sedmog ili, ne daj bože, osmog.

Autoritet godina se poštivao bez iznimki. Od osmaša, učitelja pa sve do susida, poštara ili škovacina. Svejedno. Mi kada bismo na vanjskom igralištu gledali neku utakmicu na male branke onda smo ka po špagu na prvi red tribina sjedili prvaši, u drugi drugaši i sve tako redom.

A kada bi neki senior iz zadnjeg reda pozvao nekog iz prvog da mu ide po cigarete, koje su se prodavale na komade, mi bismo se skoro potukli ko će prije odletit do trafike i reć: ”Teta, posla me tata da mi date četiri Hercegovine u celofan”. I onda trk nazad i puni sebe imali smo pravo sedit do naših uzora sve do kraja utakmice.

A ako bismo se nekada i potukli onda je to obavezno bila borba jedan na jedan. A kada bi se poraženi predao odmah je uslijedila ruka pomirenja i kao da se ništa nije dogodilo. Taj ”ratnički” kodeks se itekako poštivao.

Svaki odmor, a pogotovo oni veliki provodili smo vanka i igrali se na sve moguće. Nisu nam tribale nikakve brendirane igračke već bismo sami izmišljali igre.

A ta velika neimaština nas je tirala da budemo itekako kreativni. Na partizane i Švabe se skoro i nismo igrali jer niko nije tija bit dušmanin, ali zato se na kauboje i Indijance jesmo iako je i u toj igri bila nestašica za ulogu kauboja.

Bilo kako bilo, nakon odmora je na igralištu bila gomila papirnatih aviona, strela, puvalica, laštika, bobica, štipunica, praćki, komadića granja s kojima smo se mačevali, papirića ispisanih s nevinim ljubavnim porukama pa sve do na slamku uhvaćenih gušterica s kojima smo plašili curice.

I prije nego šta bismo se vratili u razred na ulaznim školskim vratima pojavija bi se podvornik Joca i samo rekao: ”Di ste vi krenili? A ko će škovace pokupit? Ajmo apoteka”.

I onda mi svi trk nazad i čisti sve do zadnjeg listića. Operacijska sala nije bila čišća. I moga si ti bit sin od direktora škvera ili partijskog sekretara, ali da si i ti mora čistit škovace – mora si. U protivnom ti slijedi izolacija i izopćenje svih u školi, a to ni sin druga Tita ne bi moga izdržat.

Svi smo znali da s podvornikom nema zajebancije. On je nas čuvao i pazio, a mi smo to poštivali. Kasnije u trećem sam saznao da je Joca zna osmašima dat do znanja da je neki mališan malo zastranio u nestašnosti, a oni bi ga po kratkom postupku odma doveli u red.

Učitelje koji su isto bili u kutama smo poštivali i to maksimalno tako da ni s njima nije bilo zajebancije. Jedino ako bi neko prošao sve filtere od podvornika preko osmaša i na kraju nastavnika onda bi roditelji bili pozvani u školu na kraći razgovor.

Taj bi razgovor bio puno duži u domu onoga koji se nije pridržavao nepisanih pravila. I taj bi se sutra ne rijetko modar pojavio u razredu koji ga nikad nije dodatno zajebavao.

Svi mi isti jednoobrazni, profesori isti, a za ne falit i podvornik je imao svoju radnu kutu. I upravo ta istost je nama mališima od malih nogu ugradila osjećaj zajedništva u kojem smo svi mi, iako različiti, bili podjednako vrijedni i važni.

Jedni drugima smo se povjeravali i međusobno dijelili najintimnije tajne. A upravo to nam je davalo osjećaj pripadnosti i zajedništva. Tako da nesocijaliziranih nije bilo.

Spremačice koje su nam na velikom odmoru dijelile krafne ili sendviče, jabuke i jogurt imale su bijele kecelje. Naravno jer je higijena uvik obučena u bijelo.

Jedino ko ih nije nosio je bio direktor škole. Možda zato da kad ga s distance vidiš odma magla jer ni s njim se nije smilo ni pomislit zajebavat.

Svi smo o svima znali sve, a za pravo reći i nije se toga imalo puno za znat jer svi zajedno u materijalnom smislu skoro nismo imali ništa. Ali i to malo nama više nego dovoljno da budemo sretni.

I sad kad malo pažljivije pogledam ne mogu se otet dojmu da onog trenutka kada su kecelje ukinute sve je nekako otišlo niz vodu. Drugovi učitelji su bili prava gospoda, a danas su gospoda učitelji skoro pa proleteri.

Danas kad ne rijetko učenik nosi patike skuplje od profesorske plaće ili kada učenik ima na ruci sat skuplji od godišnje zarade direktora škole i kad istinskog autoriteta nema ni na vidiku onda je posve logično da zavist i ljubomora isijavaju iz svakog školskog kantuna.

A kad je tako, a tako je, onda se rađaju frustracije koje nažalost sve učestalije eskaliraju u neviđeno nasilje. Logično, jer kad statusno ima apsolutnu prednost nad društvenim, ljudskim i kreativnim onda bijes ”luzera” buja, a s njim i posljedice.

Pa nisu valjda toliki kreteni sve one silne privatne škole, recimo u Engleskoj, koje i dan danas gaje kulturu obaveznog nošenja ne kecelja već uniformi. A koliko vidim u njihovim školama, makar za sada, nema nasilničkih ispada koji kulminiraju do pogibelji.

Isto tako kaže struka da u svim školama koje tijekom nastave zabranjuju nošenje pametnih telefona ima manje ekscesa, više druženja i bolje vršnjačke socijalizacije. Pametnome dovoljno.

 

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Šutnja nije zlato
    •  Balkanski špijun – drugi deo
    •  Ljubići su zakon jer se u politici nikada ništa ne mijenja
    •  Ringe, ringe raja
    •  Ili ćemo plivat u čistim vodama ili bauljati u mulju
    •  Novom Sadu s puno ljubavi
    •  Lov u mutnom
    •  Webe, webe ko te jebe
    •  Mrzim mržnju
    •  Oj luđačka zemljo mila

> Svi tekstovi ovog autora