Vrijednost i bezvrijednost ritualnog sjećanja velikih obljetnica

Kladim se da će se neki na spomen značajnih godišnjica 2018. godine nakostrušiti i, očekujući ”ustaše”, logore, žrtve…, preventivno poklopiti uši. Iako Autograf nekim sugrađankama i sugrađanima zbog inzistiranja na promišljanju ustaških zločina jamačno ide na živce, mene moja ”uloga” – Advocata diaboli – obvezuje na to da i u dobru pronađem zlo.

Što bi bila podobnija tema nego godina 2018 – godina nabijena obljetnicama za pamćenje, komemoriranje i – možda – kao pouka za budućnost?

Da vidimo: ožujak 1848. – revolucije, u Beču, Parizu, u njemačkim kneževinama, u Mađarskoj i današnjoj Rumunjskoj.

Hrvati će bečke barikade i pobune ponosno povezivati sa zaslugama bana Josipa Jelačića, koji je dojurio u spas monarhije i slaboumnog cara: Oni koji misle malo dalje od vlastitog nosa sjetit će se da je ban Jelačić izvojevao preživljavanje apsolutističkog sustava koji je gušio nježne biljke građanskih sloboda – riječi i savjesti, tiska i umjetničke slobode, uskraćivao politička i nacionalna prava nenjemačkim narodima monarhije.

”Zasluga” bana Jelačića za monarhiju se Hrvatima obila o glavu 1868. godine, kad su Hrvati, zahvaljujući austrougarskoj nagodbi s Mađarima i tzv. Maloj nagodbi Mađara s Hrvatskom, prepušteni na milost i nemilost mađarskim hegemonističkim ambicijama (zahvalnost nije nikad bila politička kategorija).

Danas se svi koji se koriste svojim pravom na suodlučivanje i izađu na izbore fundamentalno razlikuju od generacije prije 70-100 godina, a to nam daje za pravo da dosadašnjim komemoracijama spočitnemo njihovu mantru ”Nikad više”

Stoljeće nacionalizama, sanjanih i nedosanjanih nacionalnih prava i ambicija ”naroda bez povijesti” (Karl Marx) u Austrougarskoj kulminira porazom u Prvom svjetskom ratu i naposljetku raspadom svih velikih apsolutističkih carstava: njemačkog, austrougarskog, ruskog i otomanskog.

Godina 1918. i kraj Prvoga svjetskog rata danas su davno minula prošlost – gotovo i nema više živih aktera i svjedoka – no to ne znači da povijest sloma stare Europe ne bi pružila pregršt poučaka za današnjicu, u kojoj nepoučeni mladi i pripadnici srednjih generacija ponovo otkrivaju ”čari” nacionalizma i hegenonizma ”svoje” rase i ”svoje” nacije.

Pribjeći represivnoj državnoj vlasti i gušiti nezadovoljstvo građana i građanki – ulice –policijom i vojskom neće uroditi plodom ni danas, kao ni u vrijeme između Prvoga i Drugoga svjetskog rata, nego će iznjedriti eskalaciju nasilja i sklonosti nasilju – te ohrabriti nasilnike koji se domognu vođenja države.

Tome što se Europa između dva svjetska rata nije uspjela oporaviti od poraza nadnacionalnog humanizma kumovala je očajna gospodarska situacija u svim poraženim zemljama, koja je dijelom posljedica ulaganja u ratnu industriju i njezino propadanje, slom sustava tržišta i vanjske trgovine te financijske privrede, što je po svoj prilici i posljedica iscrtavanja niza novih granica između novoproglašenih država.

Godina 1938., kad je nacistička Njemačka prvi put iskoračila iz svojih granica okupirajući suverenu državu (Austriju, 13. 3.1938.), a zatim iznude u ljetu 1938. na štetu suverene Čehoslovačke (i Jugoslavija već na pomolu vidi pritisak nacista iz Austrije na svoje granice) nije isključiva, ali jest posljedica 1918. godine.

A sudeći po onome što je u to vrijeme već bilo uništeno od ljudskih dobara i ljudskih života, predstavlja početak kraja u još strašnijem porazu 1945.

Godina 1918. i njezine posljedice su ogromno ”gradivo za učenje” o budućnosti i kao takva, kao pouka za buduće generacije, trebala bi biti komemorirana – i u Hrvatskoj (ako njezini političari ne prespavaju tu važnu obljetnicu ili je ne žrtvuju po njihovom mišljenju važnijim datumima).

Godina 1938. – nacistička okupacija Austrije i Sudetske pokrajine (kojom je Hitler razbio Čehoslovačku), Konferencija u Evianu, kad su se prekomorske imigrantske zemlje sporazumjele oko što restriktivnijih ulaznih dozvola za progonjene Židove, Kristalna noć koja predstavlja početak fizičkog istrebljenja židovstva i njegovih tragova iz Europe – ima više nego samo nacionalno-regionalno-lokalno značenje početka kraja Europe.

Godina 1968. – studentski bunt, nova generacija se budi; kritična generacija koja svoje roditelje pritišće neugodnim pitanjima o hrabrosti ili kukavičluku kad su trebali zagalamiti. Usput budi rečeno: 1968. godine donesena je papinska enciklika Humanae vitae – jedan od najvećih promašaja crkvenog naučavanja, o kojoj se običavalo reći: ”Si tacuisses,….” /”Da si šutio, …(ispao bi mudracem”).

U međuvremenu joj se dogodilo ono što su joj zaželjeli katolici diljem svijeta: da postane muzejskim dokumentom crkvenog nesnalaženja u suvremenom svijetu.

Hrvati će bečke barikade i pobune ponosno povezivati sa zaslugama bana Josipa Jelačića, koji je dojurio u spas monarhije i slaboumnog cara: Oni koji misle malo dalje od vlastitog nosa sjetit će se da je ban Jelačić izvojevao preživljavanje apsolutističkog sustava koji je gušio nježne biljke građanskih sloboda – riječi i savjesti, tiska i umjetničke slobode, uskraćivao politička i nacionalna prava nenjemačkim narodima monarhije

Za jugoslavenske narode ključan je datum 1948. – Rezolucija Informbiroa, koja donosi jedno kraće vrijeme još žešći staljinizam, ali od 1952. godine ipak liberalizaciju.

Tko se trudi ”prekopati” arhivsku građu vezanu uz slom NDH i osnivanje socijalističke Jugoslavije, naići će na veliki, iskreni idealizam osnivača nove Jugoslavije, ali i na bezobzirni oportunizam, revanšizam i karijerizam novih ”gospodara” odlučnih da za sebe zgrabe što im je povijesna prilika pružala.

Koliko je trebalo hrabrosti predstavnicima nove vlasti koji su se, vođeni svojim moralom i smislom za pravo i pravednost, usprotivili drugima i njihovu geslu ”Država – to sam ja”!

Bijesna gledam na nova nastojanja današnje gradske vlasti koja zdušno radi na tome da izbriše svaku uspomenu na to vrijeme i na borce s jedne i s druge strane: na nove diktatore i na one koji su se njima usprotivili u ime – da, u ime socijalizma.

Ne mora se pitati tko je današnje zastupnike ovlastio da popuste jednom umišljenom ”kreatoru” i samozvanom tumaču povijesti koji po svom nahođenju briše i nameće imena trgova i ulica – i Titu, koji je 1948. godine Staljinu definitivno otkazao posluh (tragovi nastojanja da se othrva njegovu željeznom zagrljaju mogu se naći u dokumentima o NOB-u već od 1941. godine).

Iako se jugoslavenski sustav sporo i mukotrpno otarasio staljiznizma, ipak je, okrenuvši leđa zločinačkom sistemu, izborio put u samostalniji život, gospodarski uzlet i liberalnije zakonodavstvo.

Godine 1968. oživnuo je staljinizam – Brešnjevljeva doktrina ovlastila je vojske Varšavskog pakta na okupaciju Čehoslovačke – i oni koji su gledali i doživljavali očaj naroda ČSSR-a i njihovu nemoć naspram vojne sile, i danas se živo sjećaju straha i nelagodu koje su zahvatile i Zapad.

Uostalom Brešnjev je Titu tijekom tajnog posjeta Beogradu poslije ”kraja Praškog proljeća“ dao do znanja da se njegova doktrina o ”ograničenom suverenitetu zemalja Varšavkos pakta može protegnuti na sav komunistički Svijet – i šire.

Jedna naša putnička agencija je tih dana izdala ”reklamni spot“ najcrnijeg humora: ”Posjetite Rusiju, bolje nego da Rusi posjete Vas!“. 30 godina novog željeznog stiska liderska zemlja komunističkog svijeta zaustavila je slobodno disanje ne samo ”Istoku“, nego i Zapadu.

Godina 1948. godina je i osnivanja Ujedinjenih naroda, organizacije čiji osnivateljski dokument – Povelja – svojom preambulom ističe odlučnost svih članova da se buduća pokoljenja sačuvaju od rata koji je dva puta u naše doba čovječanstvu donio neizrecivu patnju.

Zato se zaklinju u poštivanje i promicanje temeljnih ljudskih prava: Ova godišnjica zaslužuje kao rijetko koja da je ističemo tijekom cijele godine, tijekom cijele budućnosti, da podsjećamo na nju gdjegod se netko ogriješi o jedno od tih prava (jednakost spolova nije još uvijek ”sjela” u neke glave; još se mora prosvjedovati da bi se poštovala i zaštitila!)

Tome što se Europa između dva svjetska rata nije uspjela oporaviti od poraza nadnacionalnog humanizma kumovala je očajna gospodarska situacija u svim poraženim zemljama, koja je dijelom posljedica ulaganja u ratnu industriju i njezino propadanje, slom sustava tržišta i vanjske trgovine te financijske privrede, što je po svoj prilici i posljedica iscrtavanja niza novih granica između novoproglašenih država

Nacionalisti i šovinisti danas opet dižu glave, podižu nove granice – i fizičke. Globalni trendovi se ponovo zaustavljaju, granice se ponovo podižu u politici – konkretno je to vidljivo na hrvatsko-slovenskoj, na srpsko-mađarskoj granici, nevidljivo, ali osjetno na hrvatsko-srpskoj granici protiv imigranata; mladi pobjednički austrijski kancelar ponosi se time što je upravo on 2015. godine ”zatvorio Balkansku rutu” (što nije točno – za to je ”zaslužan” Orban!).

Gledamo i prema sjeveru, jugu i preko Atlantika. Godine 1945. oni koji su preživjeli rat nastoje prevladavati granice i osnovati nove gospodarske i pravne prostore, ujediniti svoje energetske i druge resurse – s jedne strane radi povećanja produktivnosti, a s druge radi uzajamne kontrole miroljubive upotrebe prirodnih dobara: Nikad više energetski izvori neće služiti pripremi rata zaklinju se Francuska, Njemačka, Belgija i Luksemburg.

Što će biti kad se globalizacija zaustavi i trend se okrene – iskustva iz 1918. su obeshrabrujuća baš kao ona iz 1989./1990. kad je implodirao Sovjetski Savez, a Jugoslavija se raspala u najkrvavijim ratovima od 1945. godine.

Nadnacionalni savezi protiv rata nisu se pokazali djelotvornima. Može li se iz njih nešto naučiti za budućnost?

Način na koji su se raspale monarhije i državne unije proizveo je kaos jer se dezintegracije nisu provodile dogovorno (kao Česi i Slovaci), nego stihijski; od gospodarskih posljedica patile su sve nove države i ostaci starih monarhija.

Zbog protekcionizma osiromašile su sve nove države – dok su domaće političke elite gledale prvenstveno kako se, kao prvi put gazde u svojim kućama, najvidljivije ograditi od starih saveza bez obzira na štete od razgraničenja. Gospodarski su se problemi toliko nagomilali, zapetljali i produbili da su ljudi izgubili povjerenje u demokraciju i njezinu snagu, znanje i moć da ih riješi.

Europljani su masovno posegnuli za protudemokratskim metodama i svoje sudbine položili u ruke diktatora: Hitler, sovjetski despoti i Duce su bili najbeskrupulozniji i zato najmoćniji, no cijelu jugoistočnu i jugozapadnu Europu vodili su diktatori.

Političke granice plus gospodarski egoizam štete – trendovi praćeni od 1918. godine to potvrđuju. Današnja se situacija razlikuje od one poslije 1918. u tome što se nacionalne države silom prilika – zbog imigracijskih strujanja koja ne priznaju državne granice – preoblikuju u multinacionalne države, s time da se kulturalne granice podižu u unutrašnjosti tih država: Unutar njih formiraju se ”paralelne zajednice” čiji se pripadnici i pripadnice razgraničavaju, odvajaju, izoliraju prema van, prema većinskom stanovništvu i prema drugim zajednicama.

Tehnika omogućava nadnacionalno i interkulturalno komuniciranje, no njime se neke zajednice ne koriste, pa i ne sudjeluju u ostvarivanju zajedničkih ciljeva i vrijednosti što im imigracijska zemlja nudi.

U odnosu na takva razvojna stremljenja ritualizirane komemoracije značajnih datuma gube smisao.

Osoba kojima te komemoracije i događaji nešto znače ima sve manje i one zbog starosti ne sudjeluju više u političkim odlukama (ne može se generalno poći od pretpostavke da umirovljenici svoja iskustva uspijevaju plodonosno koristiti i prenositi na mlađe – starost nosi svoje manjkavosti, a glasačko ponašanje starijih generacija ne daje povoda optimizmu).

Nacionalisti i šovinisti danas opet dižu glave, podižu nove granice – i fizičke. Globalni trendovi se ponovo zaustavljaju, granice se ponovo podižu u politici – konkretno je to vidljivo na hrvatsko-slovenskoj, na srpsko-mađarskoj granici, nevidljivo, ali osjetno na hrvatsko-srpskoj granici protiv imigranata; mladi pobjednički austrijski kancelar ponosi se time što je upravo on 2015. godine ”zatvorio Balkansku rutu” (što nije točno – za to je ”zaslužan” Orban!)

Sklona sam vjerovati da je besmisleno oživljavati sjećanja i komemorirati prošlost kao takvu.

Ja bih preporučila proučavanje prošlosti i pokušaj odgovora na pitanje u kojem se obliku neki događaji ponavljaju i kako se s njima nositi.

Preporučila bih da se učimo empatiji prema akterima prošlosti i da njihovo ophođenje s tadašnjim izazovima ocjenjujemo u svjetlu analognih događaja u sadašnjosti.

Sjećanja ne treba pretvoriti u muzeje.

Danas se svi koji se koriste svojim pravom na suodlučivanje i izađu na izbore fundamentalno razlikuju od generacije prije 70-100 godina, a to nam daje za pravo da dosadašnjim komemoracijama spočitnemo njihovu mantru ”Nikad više”.

Ono što se 1945. ogrnulo formulom ”Nikad više” dogodilo se i događa se.

Samo oni koji suodlučuju i imaju snage otkazati posluh moćnicima imaju pravo komemorirati prošlost – ili, prema Bonhoefferu: ”Samo onaj koji je sa Židovima plakao ima pravo zapjevati Haleluja”.

    •  Homilija ostaje zabranjena laicima obaju spolova
    •  Papa na ''pristaništu sramote'' – Remigracija, da ili ne
    •  Papina opomena aktualnim neprijateljima mira
    •  40. godišnjica Černobila. Svijet čeka na poruku Lava XIV.
    •  Godina pontifikata pape Leona XIV. – Lav zna pokazati zube
    •  Prva godišnjica smrti pape Franje – nasljeđe za budućnost
    •  Otpor redovnica crkvenim vlastima iz drugog kuta gledanja
    •  Pravednost, a ne pomirba s nepravednostima
    •  San i čežnja – Čvrsta ruka i diktator
    •  Katolička stranka je najavljena kao objava rata demokratima

> Svi tekstovi ovog autora