novinarstvo s potpisom
Prije ili poslije sve sjedne na svoje mjesto. Bilo je samo pitanje vremena kada ćemo se, na ovakvu mjestu kao što je portal autograf.hr, susresti mi koji smo povezani zajedničkom duhovnom okolinom i, držeći u rukama ovakvu ili onakvu tiskovinu, obvezom razmišljanja. Vrijeme je povezivanja, suradnje, međusobnog inspiriranja… Radujem se što sam dijelom tog raspisanog društva koje ima što reći.
U rubrici LJUBLJANSKI ZVON ”zvonit ću” o razmišljanjima o stanju duha i stanju svijesti. O znakovima za koje još nije vrijeme. Bila sam dugogodišnja profesorica novinarstva na Fakultetu za društvene znanosti (Fakulteta za družbene vede) ljubljanskog Sveučilišta (Univerza v Ljubljani), doktorirala sam na zagrebačkome Filozofskom fakultetu, kod profesora Vladimira Bitija, prije toga bila sam novinarka, još prije filmska glumica – zahvaljujem Anti Babaji što mi je povjerio ulogu Janice u nezaboravnom filmu ”Breza”, hvala i na sudjelovanju u važnoj TV seriji ”Marija”. U mirovini moj je život krenuo drukčijim smjerom. Već sedam godina kao dragovoljka u društvenom hospiciju pratim umiruće, zbog čega je smrt postala mojom velikom učiteljicom.
Osnovala sam i civilnu inicijativu ”Kakvu školu želimo” jer odlična je javna škola osnova dobre zajedničke budućnosti, a zalaganje za nju naša je sveta dužnost. Osnovala sam pokret za trajni razvoj Slovenije, TRS, jer sam svjesna značenja socijalne pravde i očuvanja zdravog okoliša za naše potomke, itd., itd., što znači da sam stalno društveno angažirana, ali i duboko uronjena u tišinu, osamljenost i unutrašnji svemir, u kojemu sve počinje. Kao što kažu mudri: ”Kako unutra, tako vani.” Dakle, pisat ću o takvim temama. Za početak o vremenu koje dolazi, o vremenu za mudrost.
Akademik dr. Tine Hribar, ugledni slovenski filozof, na početku drugoga tisućljeća napisao je što je temeljno pitanje vremena u koje smo ušli: ”Pitanje orijentacije, ciljeva i smisla postaje glavnim pitanjem naše egzistencije.” Već velik dio svijeta postaje svjestan da vrijeme pohlepnoga neoliberalnoga kapitalizma – u kojemu je čovjek samo sredstvo i zbog toga postoji toliko novih oblika ropstva – nezadrživo odlazi. Visokorazvijena tehnologija, koja obećava skraćivanje radnog vremena i život sukladan čovjekovim potrebama, milijune je gurnula u bijedu, ubija ljude, životinje i biljke. Zar je to smisao života? Sve veća količina takozvanih informacija samo je dimna zavjesa za prikrivanje bitnih spoznaja o čemu je zapravo riječ, zbog čega sve više mudrih savjetuje: ”Otvorite srce i poslušajte glas svoje duše!”
Dolazi radikalno drukčije vrijeme, vrijeme u kojemu ćemo biti prisiljeni postaviti si pitanje ”orijentacije, ciljeva i smisla”. Kamo idemo i kamo želimo doći kao pojedinci i kao ljudska zajednica? Kakve ciljeve i kakve vizije imamo pred sobom? Što je stvarni smisao mojega, tvojega, našega zajedničkog života, jer čovječanstvo je velika obitelj, međusobno povezana i isprepletena? Istodobno smo svi uronjeni u ocean univerzalne svijesti i vrijeme je da spoznamo tko smo. Iako pojedinačna, jednokratna oceanska kapljica, u svojoj smo biti svi mi ocean. Duboko u sebi svi smo mi to jedno, svi smo ocean božanske svijesti…
Nakon ovoga vrijeme, koje se već nazire, bit će drukčije vrijeme. Bit će to vrijeme za mudrost. Kako smo izgubili spoznaju o mudrosti, ne podupiremo spoznaju da nas mudrost, isprepletena s etikom, jedina može spasiti, treba zacrtati osnove, koje su važne za mudrost, i vrline, o kojima nas uči etika.
Pravo je znanje ono koje čovjeku pomaže da živi slobodno, mirno i sretno, a takvo je znanje najbolje upijati na njegovu izvoru. Zato prvo treba pogledati ondje gdje vidimo početke. Po savjete ne odlazim na internet, već ih tražim u knjigama. Otvaram ugledni ”Biblijski leksikon”, u kojemu pod riječju mudrost piše: ”Mudrošću nazivamo društveni pokret raširen u svim kulturama starog Istoka. Mudrost svjedoči o čovjekovu nastojanju da shvati zamršenost svijeta i ljudskog života te iz te spoznaje uredi svoj život, sretno ga i uspješno oblikuje.” I još: ”Mudrost je nadasve okrenuta svakidašnjem životu.”
Okrenimo se starom izvoru, najpoznatijem djelu budističke literature, ”Dhammapadi” – ”Riječima mudrosti”, djelu koje je nadahnjivalo indijsku literaturu, Platonove dijaloge, djela ranoga kršćanstva i srednjovjekovnih mističara. Mudrost – ”ta čista spoznaja stvarnoga, ta ljubav bez tuge, ta laganost, ta vedrina i ta vesela širokogrudnost”, kako piše filozof A. C. Sponville u knjizi ”Mala rasprava o velikim vrlinama” – pradavna budistička psihologija i njezin koncept budnosti (mindfulness) određuje kao ispravno razumijevanje i ispravno mišljenje, etika mudrost prelijeva u ispravan govor, ispravne postupke i ispravan način života, te petlju spoznaje povezuje s meditacijom, za koju je važna ispravna ustrajnost, ispravna čulnost i ispravna pribranost.
O tome nas ”Dhammapada” ispravno uči: ”Misao vodi sve stvari, / misao ih rađa i oblikuje. / Ako čovjek pun zlih misli / govori ili djeluje, / za to će mu uslijediti patnja, / kao što kola slijede papke upregnutog vola.” I obratno: ”Ako čovjek dobrih misli / govori ili djeluje, / uvijek ga slijedi sreća, / poput sjene koja ga nikada ne napušta.”
”Čovjeku ne vrijedi živjeti neistraženi život”, rekao je Sokrat. Samokontrola je od ključnog značenja za budnost, shvaćanje istinitosti OVDJE i SADA, za sreću i mir, što bi trebala biti svrha našeg postojanja. Jer sretni i mirni ljudi oba ta stanja šire svojom okolinom, i jer kada bi ljudi bili mirni i sretni, ne bi bilo ratova i kapitalističkih pljački. Doista mudri, suosjećajni i ljubeći. Vrijeme je za mudrost i zahvalimo što možemo biti njezinim glasnicima.