autograf.hr

novinarstvo s potpisom

 
Ukrajina zastava

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

EU zastava

Zagreb najbolje vide dostavljači hrane iz Azije i Afrike

AUTOR: Miljenko Jergović / 16.09.2023.

Foto: AB FB stranica Miljenka Jergovića

Dostavljače hrane i njihove čudne četvrtaste ruksake – čuvare temperature onoga što se u njih stavi – počeo sam primjećivati kratko prije nego što će naići epidemija koronavirusa. Tada su to bili domaći mladići u dvadesetim i ranim tridesetim, te poneki stariji. Naokolo su jurili na biciklima i mopedima, po pločniku, biciklističkoj stazi i kolovozu, uglavnom ignorirajući sva prometna pravila i propise. Ruksaci su im tad bili žute boje, s logotipom jedne od tih krajnje sumnjivih međunarodnih korporacija koje iza ovakvih poslova stoje. Uskoro su se, za epidemije, pojavili i plavi, pa je tako stvoren privid konkurencije.

U vrijeme kada je epidemiološka hunta, na čelu s uniformiranim Božinovićem i unjkavcem Berošem, zatvorila gradove i u gradovima sve dućane, dopuštajući samo vjerske manifestacije (počev od one procesije na Hvaru), i kada se našim neinformiranim i temeljito nenačitanim svijetom raširio onaj prvi strah od bolesti i smrti, dostavljači hrane neko su vrijeme bili jedini slobodni ljudi. Restoranima je dopušteno da rade za dostavu, građani su krenuli naručivati, a Glovu i Woltu, kako se zovu te spomenute korporacije, biznis je procvao do neslućenih razmjera.

Zanimljivo je bilo s prozora nebodera gledati ih kako zuje niz napuštene i prazne novozagrebačke avenije. Iskustvo pogleda na opustjeli grad u vrijeme epidemije za našu je generaciju jedno od intenzivnijih vizualnih, pa i turističkih iskustava. Samo što za ovu vrstu turizma nismo morali nigdje putovati, nego su prizori novog i nepoznatog svijeta došli nama.

Kada je epidemija konačno prošla i svijet se vratio u ono stanje koje se, bez obzira na predviđanja certificiranih futurologa iz vremena covida-19, nije razlikovalo od stanja pred epidemiju, nije minuo biznis s dostavom hrane. Ali nešto se promijenilo: domaćih mladića, bjeloputih velosipedista s kockastim ruksacima, skoro da je i nestalo. Zamijenili su ih tamnoputi i kosooki stranci, crni kao crna Afrika, himalajski šerpe, hindusi, Sikhi sa svojim prelijepim turbanima, muškarci kojima ne možemo odrediti godine, jer nisu iz našega svijeta pa ih nismo gledali kako se rađaju, odrastaju i stare, ali koji uglavnom izgledaju kao istočnjački mudraci i filozofi, majstori spasonosnih duhovnih i borilačkih vještina, tajni gurui i borci protiv depresije.

Zagledate li se u te ljude, koji jednako žure kao i njihovi bljedoliki kolege, ali mnogo su, mnogo pristojniji, manje agresivni, pa im ne pada na um da vam, dok hodate, ulaze u putanju i fizički vas ugrožavaju, vidjet ćete da nitko od njih nije običan, onako kako smo mi jedni drugima obični, nitko nije ružan i nikome se na licu ne pozna ono strašno, čega se najviše bojimo na vlastitim licima, da će zauvijek raditi posao koji upravo rade, i da nikada neće biti sretni, situirani i bogati. Ti ljudi su tako lijepi, i ne možemo ih se nagledati, jer su oni drukčiji i jer ih prvi put vidimo na ovim ulicama, u belome Zagreb gradu.

Zašto su u jednom trenutku oni preuzeli posao od naših mladića? Vjerojatno zato što je izrazito loše plaćen i zato što ih njihovi poslodavci, naravno u suradnji s državom, varaju, prilagođavajući zakone i propise svojim potrebama. I sasvim je razložno da nijedan šovinist ni rasist – a takvih nas je većina – neće prigovoriti što je sve manje pravih Hrvata među dostavljačima hrane. Loš posao prepoznaje se tako što se njime bave stranci. Tako je od sredine šezdesetih bilo u Njemačkoj, Austriji i Švicarskoj, na kopanju kanala i na baušteli, pa je tako danas u Zagrebu, na dostavi hrane. Samo još malo gore, jer su vremena strancima manje sklona.

U međuvremenu dostavljači nisu samo na biciklima, nožnim i električnim, te na mopedima, nego i u nekim prastarim autićima, na romobilima, a dvatriput sam vidio dostavljača na onom futurističkom međunožnom kotaču, kojemu ne znam naziv.

Zagrebačkom se pješaku, a katkad i vozaču, čini da ih je svakim danom sve više, pojavljuju se na nemogućim mjestima i u nemoguća doba, istrčavaju iz haustora, iskaču iz mraka, spuštaju se niz livade i blatišta po napuštenim dijelovima grada, žureći da stignu nešto što je sve teže stići: zaradu i profit, koji će im omogućiti da se počnu baviti nekim drugim poslom ili da tamo odakle su došli sagrade kuću, te sebi i svojoj obitelji stvore uvjete za život u kojemu će biti upravo ono što smo, iz njihove perspektive, upravo mi pokraj kojih na svojim vozilima prolaze.

Kada bi između nas postojala ikakva međusobna komunikacija, možda bismo im mogli reći da je njihov trud uzaludan. Ili da nisu dovoljno daleko otišli da bi mogli svojim odlaskom stvarno promijeniti nešto u životu.

A opet, vjerojatno je bolje što im to nećemo reći. Jer bismo im kvarili raspoloženje nečim što nije istina. Naime, ne mogu njih njihovi poslodavci tako malo platiti, ili im ne mogu ostaviti toliko malo novca, koliko su ti ljudi u stanju uštedjeti. Kako je to moguće? Tako što naši životi, s obzirom na način kako ih živimo, koštaju mnogo, mnogo više nego njihovi. Njihovi životi, naime, ne koštaju skoro ništa. Što ti dostavljači jedu i gdje oni spavaju?

Spavaju na smjenu, u grupnim prenoćištima i u uvjetima s gastarbajterskih crteža i slika Dragutina Trumbetaša. Jedu ono što ih, makar izdaleka, podsjeća na hranu iz zavičaja i što je jeftino. Oni ne zalaze u naše supermarkete i samoposluge, nema ih među skupim stvarima, kao što među skupim stvarima nije bilo ni likova iz Trumbetaševe gastarbajterske imaginacije. Na taj način se čak i u Hrvatskoj da uštedjeti.

Kada na pločniku ili na kolovozu propustite dostavljača druge boje kože i drukčijeg položaja očiju, on će promrsiti riječ zahvale. Ako mu se osmijehnete, neće uzvratiti osmijeh. Svaki pokušaj, osim onoga najkonvencionalnijeg, da s njime uspostavite kontakt, ili neku trenutnu antropološku zajednicu, bit će ignoriran.

Ljubaznost između vas po njega je samo nešto ugodniji oblik tuđinske hladnoće. Ili neshvaćanja da smo dva različita svijeta, koji se međusobno dodiruju samo u onoj krajnjoj i konačnoj robonovčanoj razmjeni. Koja nije ni razmjena, pošto se sve između nas zbiva preko telefonske aplikacije. Dostavljači polaze od toga da su oni za nas parije, i da je mnogo bolje da nam se ni pogledi ne sretnu. U tome su potpuno u pravu.

Prije nekoliko mjeseci na vijestima smo mogli čuti kako je stradao jedan strani radnik na poslovima obnove poslije potresa, jer mu je na krovu Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti eksplodirao zvončić, zaostao od Martićevog granatiranja Zagreba, s početka svibnja 1995. Čovjek je teško ozlijeđen, izgubio je šaku. Čuli smo za njega tad i nikada više. Je li ga, možda, u bolnici posjetio zagrebački gradonačelnik, ministri zdravstva i obrane, veleposlanik njegove zemlje u Zagrebu? I što je poslije bilo s njime, tako bez šake? Jedino što smo o njemu još saznali u tim vijestima jest da je iz Indije. Što su mu rekli kada se vratio kući, ako se uspio vratiti?

Nedavno je jedan gradski ured raspisao natječaj za “pomoćnika/ pomoćnicu pročelnika za strategijsko i prostorno planiranje u Sektoru za strategijsko i prostorno planiranje”. Premda su se mogli javiti kandidati ekonomske, pravne, geografske, geodetske, građevinske ili arhitektonske struke, u idealnom smislu govoreći traži se urbanist. Ili netko tko je u stanju da gleda i vidi, te da misli grad. Da bi se netko na bilo koji način bavio strategijskim i prostornim planiranjem u gradu, on prije svega mora da misli grad. Ne, nisam htio reći: mora misliti grad. Htio sam reći s distancom, sa sviješću o kontekstu, imperativno. Dakle, mora da misli grad.

U idealnom smislu i pogledu, kada bi Zagreb bio Zagreb, trebala bi mu gospođa Snješka Knežević. No ona, međutim, ni u tom idealnom pogledu, kao povjesničarka umjetnosti i germanistica, ne bi imala formalne kvalifikacije na ovako raspisanom natječaju.

Spomenuo sam je, jer gospođa Knežević ima tu rijetku sposobnost gledanja i viđenja Zagreba, koju nikada nije izgubila, premda u Zagrebu živi. Naime, živeći u jednom gradu, mi prestajemo gledati taj grad. Izgubimo moć zapažanja njegovih nakaznosti i nezgrapnosti. Navikavamo se na ružnoću, ali se navikavamo i na sve ono što je nelogično, protivno čovjekovoj naravi, neprohodno, nenormalno…

Nitko Zagreb ovih godina tako dobro ne gleda i ne vidi kao dostavljači hrane, pristigli iz Azije i Afrike. Na tom im pogledu zavidim, premda nemam ambicija ni kvalifikacija za raspisani natječaj. Ali im zavidim jer oni vladaju materijalom za roman koji bih tako rado pisao: putopisni roman po Zagrebu.

(Nije dopušteno preuzeti ovaj sadržaj bez autorova odobrenja. Prenosimo s autorova portala gdje je kolumna naslovljena: Nitko Zagreb danas tako dobro ne vidi i ne poznaje kao dostavljači hrane iz Azije i Afrike).

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora:

     Zašto hrvatski maturanti ne znaju hrvatski jezik?
     Frano Prcela, izazov za lijenost duha
     O genocidu možeš govoriti samo ako je počinjen i u tvoje ime
     Sandra Hemme, žena koja je najduže nedužna provela u zatvoru
     Rasističke svinjarije Joška Jeličića stavovi su cijelog HRT-a
     Je li moguće samospaljivanje na Markovu trgu bez političke pozadine
     Kako nejunačnom svijetu ispričati priču o tragičnom junaku
     Židovski heretik, nezakonito dijete, buntovnik Isus Krist
     Žena, muškarac i nebinarno čeljade
     Baby Lasagna čita Pismo lijevom krilu jedne nogometne momčadi

> Svi tekstovi ovog autora
  • DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

  • MOLIMO VAS DA PODRŽITE AUTOGRAF UPLATOM PREKO PAYPAL-A:
  • ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    VRIJEME SUODGOVORNOSTI – ostale emisije

     

  • vrijeme i suodgovornosti

  • Facebook

  • Donacije

  • Cigle

  • ekumena

  • javni servis

  • prometej

  • povratak adolfa pilsela

  • u što vijerujemo

  • fraktura 1

  • fraktura 2

  • fraktura 3

  • superknjizara

  • vbz 1

  • vbz 2

  • vbz 3

  • vbz 4

  • ljevak 1

  • ljevak 2

  • ljevak 3

  • ljevak 4

  • ljevak 5

  • oceanmore 1

  • oceanmore 2

  • oceanmore 3

  • oceanmore 4

  • golden marketing 1

  • sandorf 1

  • sandorf 2

  • planetopija 1

  • planetopija 2

  • srednja europa 1

  • srednja europa 2

  • srednja europa 3

  • srednja europa 4

  • durieux 1

  • disput 1

  • ks 1

  • ks 2

  • ks 3

  • meandar 1

  • meandar 2

  • meandar 3

  • biblija