Zašto ipak zagovaram vjeronauk u školama?

Vjeronauk – ima li mu ili nema mjesta u javnom školstvu? Toj evergreen temi za uzrujavanje javnosti mogu pridonijeti nekim argumentima pro – i to istim onima kojima protivnici školskog vjeronauka obrazlažu svoje protivljenje.

Boris Jokić je u svojem djelu ”Znanost i religija u hrvatskom osnovnoškolskom obrazovanju: dječji stavovi i perspektive” naveo podatak da se učenici u višim razredima osnovne škole sve kritičnije odnose prema sadržajima vjere koje im prenose vjeroučitelji. Ta, to je normalno, pubertet je razdoblje razvitka sve samostalnijeg prosuđivanja i udaljavanja od stavova što su ih njima prenosili roditelji, učitelji, sredina.

Razvitak kritičkog propitkivanja naoko samo po sebi razumljivih pouka naporno je razdoblje podjednako za pubertetlije kao i za njihove roditelje i učitelje – no, ako ga dijete ne doživi, trebali bismo se zabrinuti svi. Previše je, možda, tražiti da se radujemo buđenju skepticizma i kritičnosti, iako je to siguran znak da djeca napuštaju blaženo stanje naive – ne sva djeca, dakako.

Upoznala sam ne samo jednoga jedinog studenta, jednu jedinu studenticu, koji su, ponosno ističući da su ”studenti četvrte godine teologije”, zaprepašteni pitali: ”Ako ste teolog – kako možete dovesti u pitanje opravdanost školskog vjeronauka?”

Vjeronauk – ima li mu ili nema mjesta u javnom školstvu. Toj evergreen temi za uzrujavanje javnosti mogu pridonijeti nekim argumentima pro – i to istim onima kojima protivnici školskog vjeronauka obrazlažu svoje protivljenje

Jadni mladi koji su godinama studirali učeći preformulirane tvrdnje na preformulirana pitanja, a da ih nitko nije uputio da je akademski studij učenje pitati, sumnjati, provjeravati… Nitko ih nije upozorio na to da su pitanja  p o l u g e   s p o z n a j a , jer samo nezadovoljstvo naučenim odgovorima potiče na razmišljanje o drugačijim metodama i pristupima. Zacijelo im nitko nikad nije rekao da postoji  h e r m e n e u t i č k a   s u m n j a , načelno uvjerenje da je dopušteno svako pitanje.

Školski vjeronauk je, odnosno trebao bi biti, predmet koji zbog neprovjerljivosti temelja teološke misli i pomanjkanja iskustvene potvrde spoznaja prisiljava – prvo: na kreativno razmišljanje, a drugo: na disciplinirano izlaganje misaone metode.

Učenici moraju naučiti kako prirodnoznanstvene metode primjenjivati na sadržaje koji ne omogućavaju iskustvenu provjeru, prepoznati domet takva razmišljanja i njegove granice. Vjeronauk ima svoje mjesto u kozmosu znanosti ako i kad pomaže spoznaji da iskustveni svijet nije cijela stvarnost, nego tek dio nje. S istim argumentom branim i mjesto teološke znanosti na sekularnim sveučilištima.

Društvo u kojem će se afirmirati naša djeca multietničko je i multikonfesionalno: U njemu ima mjesta i za vjernike različitih vjera, svjetonazora, te za one koje vjere, ideologije, svjetonazori odbijaju ili ih nezainteresirano stave po strani, za ateiste koji se ispovijedaju i za indiferentne.

Vjere imaju svoja mjesta u tom društvu – pa smatram da škola, koja djecu priprema na život u njihovu društvu i okruženju, omogućava iskušavanje vjerskih praksi, kao što treba podučavati kako se ophoditi s ”inovjercima” i osobama bez vjeroispovijesti ili bez vjerske prakse. Naučiti se ophoditi s različitosti vjera, svjetonazora, vjerom i nevjerom – to treba naučiti i stjecati iskustva kroz svakodnevnu praksu – learning by doing.

Slikovito rečeno, djeca će naučiti da pored realnih predmeta postoji još jedna stvarnost, da krov ima rupu kroz koju mogu progurati glavu i ugledati nove obzore. Konfesionalni vjeronauk, kojem je, želim potvrditi, mjesto u školi, uči djecu da se vjera ne iscrpljuje učenjem dogmi i poglavlja katehizma: vjeronauk mora djecu naučiti da su dogme i katehizmi tek temelji i nosivi zidovi, no da ”zidove” treba ispunjavati životom – životom koji se odigrava unutra i vani.

Učenici moraju naučiti kako prirodnoznanstvene metode primjenjivati na sadržaje koji ne omogućavaju iskustvenu provjeru, prepoznati domet takva razmišljanja i njegove granice. Vjeronauk ima svoje mjesto u kozmosu znanosti ako i kad pomaže spoznaji da iskustveni svijet nije cijela stvarnost, nego tek dio nje. Istim argumentom branim i mjesto teološke znanosti na sekularnim sveučilištima

Važan dio vjeronauka je funkcija mosta prema ljudima, svjetonazorima, drugim vjeroispovijestima, prema inovjercima kao i prema nevjernicima.

Zato se škola koja djeci ne želi samo prenositi informacije i znanstveno provjereno znanje, nego ih podučavati o granicama ljudske spoznaje, ne bi trebala olako odreći temelja konfesionalnog vjeronauka.

Zornije nego realne znanosti  teološka misao pokazuje kako nema znanja bez preduvjeta koji više nisu predmet dokazivanja. Nema znanosti bez nedokazivih temelja, a pitanje ”Zašto ima nešto, a ne ništa” (M. Heidegger) upućuje na temelj, ispod i iza kojega nema više metode kojima možemo dokazati istinitost odgovora.

U tom svjetlu može se reći da bi se izdvajanjem vjeronauka iz školske nastave djeci uskratilo saznanje o načinu razmišljanja koji nije dominantan – premda nije ni nevažan – ni u realnim predmetima.

Predmet etika će tek nedostatno upotpuniti prazninu. Religija nije, naime, samo znanje, nego i ritual, zajedništvo, za život s presudnim događajima ljudskog života i ophođenje s njima. Ne možemo te događaje izolirati iz života, premda to činimo, s nelagodom i instinktivnim znanjem da potiskivanjem neke stvarnosti ona ne prestaje biti stvarnost. Znamo da se moramo suočavati s neminovnim iskustvima. Vjerujem da nastava etike nije primjeren prostor za takva iskustva.

”Vjeronauk u crkve!” zahtijevaju protivnici školskog vjeronauka. Nisam sigurna da su domislili sve posljedice te rigoroznosti. Trebali bi biti svjesni da se društvo i škola u tom slučaju odriču svojega prava na kontrolu sadržaja vjeronauka. Izdvajanjem vjeronauka iz javnosti pridonosi se stvaranju konfesionalnih geta i ”geto-mentaliteta”, razvija se elitistička svijest koja ide ruku pod ruku s isključivošću, a završava sektaštvom.

”Vjeronauk u crkve!“ zahtijevaju protivnici školskog vjeronauka. Nisam sigurna da su domislili sve posljedice te rigoriznosti. Trebali bi biti svjesni da se društvo i škola u tom slučaju odriču svojega prava na kontrolu sadržaja vjeronauka. Izdvajanjem vjeronauka iz javnosti pridonosi se stvaranju konfesionalnih geta i ”geto-mentaliteta”, razvija se elitistička svijest koja ide ruku pod ruku s isključivošću, a završava sektaštvom

Osobe koje se s inovjercima mogu susresti na razini jednakovrijednosti i poštovanja vjernici su koji su upoznali svoju vjeru u svoj njenoj složenosti. One su sposobne u inovjercima prepoznati osobe nadahnute energijom svoje vjere i svojeg sekularnog humanizma. To relativizira svaku isključivosti i jača svijest za snagu zajedništva i različitosti.

Nedostatak aktualnog vjeronauka – forsiranje nacionalnog identiteta – ne bi trebao biti argument za potiskivanje vjeronauka u crkvene prostorije. Naprotiv, nedostacima se može doskočiti promjenom koncepta: Bogu je bitna osoba, pojedinac; poštivanje njega urodit će uzajamnim poštivanjem.

U naše doba je svijest o zajedništvu čovječanstva i globalnoj odgovornosti pravi izazov – i ne isključuje brigu za nacionalne identitete.

    •  Socijalni tjedan, Trst: Oduševljenje i iritacije
    •  Novi dokument o rimskom biskupu: ni revolucija ni evolucija
    •  Papa Franjo razočarao? ''Urotnici'' i skrupulozni vjernici
    •  Poznate varke i greške demografskih snova DP-a
    •  Različita vrijednost – jednako dostojanstvo
    •  Užasnuta sam Milanovićevim kršenjem Ustava
    •  Empatija kao civilizacijski iskorak za humaniste i kršćane
    •  Postaje li oružje namijenjeno Ukrajini put prema miru
    •  Govore o nama, ali ne i s nama, pak Hrvatska klizi u praktični ateizam
    •  Poučci za današnje doba iz dviju knjiga o Papi koji je šutio

> Svi tekstovi ovog autora