Zašto je odumrla SFRJ (3)

Ništa u politici i povijesti nije neizbježno. Politika je iznimno subjektivizirana djelatnost, a ne neka mehanička refleksija nepromjenjivih socijalnih struktura. O relevantnim političkim akterima i kontekstu u kome djeluju ovisi kojim će smjerom krenuti: prema integraciji ili dezintegraciji. U socijalističkim je sistemima politička elita imala mogućnosti brod usmjeriti prema drugoj luci, ne prema onoj za koju se, u krajnjoj liniji, odlučila: znajući ili ne znajući što je u toj luci očekuje.

Pa ipak, to vrijedi samo do neke granice, odnosno – samo do nekog trenutka u priči koji smo ispričali u mojoj knjizi. Kad se dospjelo do tog trenutka, činilo se da su političke elite nakon njega bile onoliko nemoćne, koliko su vanjskim promatračima izgledale svemoćne. One su se, naime, s vremenom našle u situaciji u kojoj su mogle birati izmedju dviju loših odluka, od kojih ni jedna nije bila ni izbliza u skladu s njihovim vjerovanjima.

Što god da su odlučili, bilo bi protivno njihovoj savjesti. Prava drama s kojom su se suočili mnogi pojedinci čiju djelatnost pratimo u knjizi, jest upravo u tome što je djelovati ponekad bilo podjednako loše kao i nedjelovati; prihvatiti jednu odluku podjednako problematično (s pozicije vlastite savjesti) kao što je bilo prihvatiti neku drugu. To su naročito osjetili ljudi koji su u svom srcu bili protivnici nasilja, ali su u jednom trenutku imali mogućnost upotrijebiti nasilje ne bi li možda spriječili veće i dugotrajnije nasilje.

Jednom kad se dogodi, raspad države dotiče svakog pojedinca. On nije samo stvar zakona i putovnica, nego i identiteta i emocija. Upravo zato što on u sebi sadrži pitanje identiteta i emocija, što od svakoga traži da se redefinira u novim okolnostima, raspad države je ponekad teško kontrolirati pukim racionalnim instrumentima i institucijama koje ne pokušavaju razumjeti tu ne-racionalnu stranu ljudske prirode. O svemu tome, takodjer, može biti više riječi samo u nekoj drugoj knjizi, ne u ovoj

Ili oni koji su imali izbor: postati nacionalist (pa možda kontrolirati sljedbenike, bar do neke mjere) ili ostati anti-nacionalist (pa biti marginaliziran i izložen rizicima). Taj izbor prodirao je duboko u osobne sudbine, bez obzira odlučio se netko za jedno ili drugo.

Oni koji su odlučili prihvatiti uvjerenja koja su ranije odbacivali, često su se našli u poziciji da započnu “novi život“. Neki od njih stidjeli su se svojih prethodnih biografija, a u “novom životu“ ponekad gotovo da nije bilo granica preko kojih ne bi bili u stanju preći, samo da bi potvrdili da su odbacili nekadašnje sebe.

Oni drugi, iako ponekad tvrdokorni u obrani svojih ideoloških uvjerenja, možda su doista izgubili sve što su imali, ali su ipak sačuvali svoj identitet i dostojanstvo. To se, naravno, ne odnosi samo na političare ili javne djelatnike, nego na gotovo svakog čovjeka u nekadašnjoj Jugoslaviji.

Jednom kad se dogodi, raspad države dotiče svakog pojedinca. On nije samo stvar zakona i putovnica, nego i identiteta i emocija. Upravo zato što on u sebi sadrži pitanje identiteta i emocija, što od svakoga traži da se redefinira u novim okolnostima, raspad države je ponekad teško kontrolirati pukim racionalnim instrumentima i institucijama koje ne pokušavaju razumjeti tu ne-racionalnu stranu ljudske prirode. O svemu tome, takodjer, može biti više riječi samo u nekoj drugoj knjizi, ne u ovoj.

Kao analiza jednog slučaja, raspada jedne države, knjiga nije imala namjeru ponuditi neku opću teoriju o tome zašto se neke države raspadaju a druge ne. Kao i ljudi, i države su svaka slučaj za sebe; svaka ima svoj “tekst“ i svoj “kontekst“.

Oni koji su pokušavali objasniti Jugoslaviju u okviru nekih općih teorija o istočno-europskom socijalizmu, ili su od toga odmah odustali (primjerice, razni “tranzitolozi“, koji Jugoslaviju obično ni ne spominju, budući da je ne mogu objasniti) ili su učinili goleme pogreške (na što upozorava čak i takav predstavnik liberalno-demokratske politike kao što je zadnji američki ambasador u Jugoslaviji, Warren Zimmermann).

Velike teorije koje bi htjele objasniti cijeli svijet ne uspjevaju objasniti gotovo nijedan slučaj. Takodjer, teorije koje bi nastojale projicirati u budućnost (pa izvući neke “pouke“ iz jugoslavenskog slučaja na druge moguće slučajeve), išle bi protiv temeljne metodološke postavke knjige koja se zaključuje ovim tekstom: da je politika subjektivna djelatnost, i upravo zato što je subjektivna, teško je se može prognozirati i poopćiti

Velike teorije koje bi htjele objasniti cijeli svijet ne uspjevaju objasniti gotovo nijedan slučaj. Takodjer, teorije koje bi nastojale projicirati u budućnost (pa izvući neke “pouke“ iz jugoslavenskog slučaja na druge moguće slučajeve), išle bi protiv temeljne metodološke postavke knjige koja se zaključuje ovim tekstom: da je politika subjektivna djelatnost, i upravo zato što je subjektivna, teško je se može prognozirati i poopćiti.

Medjutim, moguće je primijeniti komparativno-historijski pristup, pa analizirati prošle događaje, bez ambicije da se iz te analize izvuku pravila koja bi bila poopćiva. Primjerice, moguće je (i potrebno) odgovoriti na pitanje – zašto su se socijalističke federacije u Europi (Sovjetski Savez, Čehoslovačka i Jugoslavija) raspale, a unitarne socijalističke države, ili liberalno-demokratske federacije nisu?

Zašto se Jugoslavija raspala na tako nasilan način, dok je Čehoslovačka (a donekle i Sovjetski Savez) uspjela svoj raspad kontrolirati i obaviti u miru? Zašto se neke države raspadaju, a druge ne?

I odgovori na ta pitanja morat će sačekati neku drugu knjigu, kojoj ova može poslužiti kao polazište, ne samo zbog detaljnosti analize ovog jednog slučaja, zbog svoje metodologije, nego i zato što je ključ tog odgovora u analizi ideologija u njihovom povijesnom i aktualnom kontekstu.

Svaka analiza razloga zašto se, primjerice, Velika Britanija (podjednako složena u kulturalnom, političkom i svakom drugom smislu kako i nekadašnja Jugoslavija) nije raspala a Jugoslavija jest, mora poći od važnosti ideologija i percepcija razvijenih od strane elita; prije svega od definicije države i smisla države u toj zemlji. Dakle, od onih istih metodoloških postavki i okvira analize od kojih polazi i ova knjiga.

Moguće je primijeniti komparativno-historijski pristup, pa analizirati prošle događaje, bez ambicije da se iz te analize izvuku pravila koja bi bila poopćiva. Primjerice, moguće je (i potrebno) odgovoriti na pitanje – zašto su se socijalističke federacije u Europi (Sovjetski Savez, Čehoslovačka i Jugoslavija) raspale, a unitarne socijalističke države, ili liberalno-demokratske federacije nisu? Zašto se Jugoslavija raspala na tako nasilan način, dok je Čehoslovačka (a donekle i Sovjetski Savez) uspjela svoj raspad kontrolirati i obaviti u miru? Zašto se neke države raspadaju, a druge ne?

Jugoslavija je bila, kao što kaže Aleksa Djilas, zemlja koju je teško objasniti i razumjeti, možda i teže onima koji su u njoj živjeli i prema njoj nisu bili ravnodušni, nego onima koji ne nose u sebi to iskustvo.

To je bila zemlja puna paradoksa. Njena elita nije propuštala priliku da upozori da bi Jugoslavija bez komunista potonula u šovinizam i bratoubilački rat. Pa ipak, ona je na kraju i sama dovela zemlju do ivice ponavljanja tragične prošlosti iz Drugog svjetskog rata, a neki od njenih istaknutih članova čak su i vodili nove države kroz užase tog novog barbarskog pokolja na kraju Dvadesetog stoljeća.

Njeni su vođe hapsili “nacionaliste“ i nacionaliste. Pa ipak, sami su štitili, a na kraju (svjesno ili nesvjesno) i pomagali, povratak nacionalizma na javnu scenu.

Neki od onih koje su držali opasnima, pokazali su se većim patriotima i moralnijim ljudima od njih. I obratno: mnogi u koje su se uzdali i koje su njegovali u vlastitom “konzervatoriju“, pretrčali su na drugu stranu brzinom olimpijskog rekorda.

Nekoć primjer ekonomskog prosperiteta i uspjeha, ta je zemlja završila kao svjetski rekorder u inflaciji. Boreći se protiv etatizma, došla je u situaciju da je ne samo etatizam, nego i etatofilija zavladala u svim njenim krajevima. To je bila gotovo jedina zemlja na svijetu gdje u kojoj su političari željeli oslabiti državu, a građani su htjeli da ona ojača.

Nekoć primjer tolerancije medju religijskim i nacionalnim grupama, ona je postala simbol nasilja i netolerancije na kraju Dvadesetog stoljeća.

Vodio ju je lider koji nikad nije bio izabran na općenarodnim izborima, a bio je popularniji od bilo kog izabranog političara koji ga je naslijedio. Prvi put kad su dobili mogućnost da izaberu koga žele, Jugoslaveni od Triglava pa (skoro) do Vardara izabrali su autoritarne političare, od kojih će ih mnogi voditi u rat.

Najveći paradoks od svih jest, međutim, da je i povrh svog neuspjeha, Jugoslavija kakva je bila do 1991. mnogim svojim stanovnicima i onima koji su je poznavali ostala u sjećanju kao možda najmirnije i najbolje razdoblje njihova života; kao neki intermezzo izmedju dviju strahovitih ratova

Čak i onda kad su gubili u tim ratovima a svoje nove zemlje doveli na prag siromaštva i u potpunu međunarodnu izolaciju, oni su i dalje ostajali dovoljno popularni da osiguraju nove izborne pobjede.

Pritom su upravo oni koji su svojedobno najviše inzistirali na reformama (ustavoreformatori) ostali najduže privrženi ideji neke – bilo kakve – Jugoslavije; dok su oni koji su svojedobno inzistirali na njenoj “obrani“ (“ustavobranitelji“) danas gotovo i zaboravili da su joj nekad pripadali.

Najveći paradoks od svih jest, međutim, da je i povrh svog neuspjeha, Jugoslavija kakva je bila do 1991. mnogim svojim stanovnicima i onima koji su je poznavali ostala u sjećanju kao možda najmirnije i najbolje razdoblje njihova života; kao neki intermezzo izmedju dviju strahovitih ratova. Bila je toliko neuspješna da se nije uspjela održati, a opet – u odnosu na ono što je bilo prije nje, i ono što je (gotovo posvuda na njenom teritoriju) slijedilo nakon nje: njen je neuspjeh ipak samo relativan.

Za mnoge od nas koji smo i sami bili svjedoci vremena opisanog u ovoj knjizi, raspad Jugoslavije bio je važan, možda čak i odredjujući događaj. On dijeli vrijeme na “prije“ i “poslije“ njega, bez obzira kakve uspomene imali o prvom, a kakve o drugom od ta dva razdoblja. Svi kolektivni identiteti i gotovo svi osobni identiteti u post-jugoslavenskom prostoru danas se uopće ne mogu definirati a da se ne uzme u obzir taj dogadjaj. Glavni cilj moje knjige bio je da objasni zašto se on uopće dogodio.

(Ovaj je feljton, uz zaista neznatne uredničke intervencije, zaključak knjige prof. dr. Dejana Jovića “Jugoslavija, država koja je odumrla”, Prometej, Zagreb, 2004., str. 487 – 497).

(Kraj feljtona).

    •  Odbrana Jovana Ćulibrka i poslednji dani mita o Jasenovcu
    •  Kakav će biti novi Bidenov Balkan?
    •  Bojim se da napadi na Srbe neće prestati
    •  Neoustaštvo je stvarna prijetnja. I vodi prema ratu
    •  Tanja Tagirov nikada nije izdala novinarsku profesiju
    •  Slaba je hrvatska blokada Srbije bez saveznika
    •  Ako izbori ''svađaju narode'', referendumi ih svađaju još i više
    •  Grabar-Kitarović poduprla islamističku dimenziju Erdoğanove politike
    •  Karadžićev rat osramotio je u prvom redu Srbe
    •  I Tito i Latinka Perović su dio neželjene elite

> Svi tekstovi ovog autora