Zastrašujuće, neprihvatljivo, sramotno mučenje migranata

Vijest

Izgleda mi da premlaćivanje i protjerivanje migranata nije postalo vijest sve do najnovijeg videa i međunarodne akcije novinara. Unatoč višegodišnjim upozorenjima samih policajaca, domaćih i međunarodnih nevladinih i drugih organizacija!

Prema migrantima (koji uporno iz BiH pokušavaju ući u RH i poći dalje), vlasti odgovaraju protjerivanjem, dehumanizacijom, kršenjem ljudskih prava i međunarodnih obaveza.

Na upozorenja se ne obaziru, ali se zato ulaže dugotrajni napor poricanja, pokušaja skrivanja tajne o postupcima, nevoljkosti i neprijateljskog odnosa prema aktivistima za ljudska prava, davanja neuvjerljivih objašnjenja i nekakvog čuđenja.

I ovdje se pokazuje kako oni koji brinu i brane slabe te potrebne zaštite, nerijetko i sami bivaju marginalizirani: prikrivenim prijetnjama, uskraćivanju sredstava za aktivnosti. Čak je moguće da se (donedavnoj) pravobraniteljici uskraćuju podaci o postupanju prema neregularnim migrantima iako od 2012. godine pučki pravobranitelj obavlja poslove Nacionalnog preventivnog mehanizma u sprečavanju mučenja.

Uz pokazani video, novinari opisuju svoj doživljaj akcije koja izgleda kao lov. I doista: u zelenoj i čarobnoj, osunčanoj šumi kao iz bajke – odvija se lov.

Gledajući snimku rekla bih po intenzitetu da je to neki sirovi agresivni poriv sustići lovinu, onemogućiti je, otjerati. Ali to je lov na ljude… Je li?

Za one koji gone migrante i prebijaju ih palicom to nije tako. Oni sigurno ne vide ljude pred sobom; pred njima su dehumanizirana bića koja treba prebiti, prognati. A vjerujem da nisu svjesni ni sebe, što nikako nije opravdanje.

A što je s onima koji sve to skrivaju?

Mučenje

Unatoč zabranama u međunarodnom pravu, mučenje i okrutno postupanje ili ponižavajući postupci (bilo fizički ili psihološki) nažalost su prisutni u zajednicama i državama, često tolerirani i opravdavani na političkoj, sigurnosnoj, kulturnoj/religijskoj osnovi.

Istovremeno traju i napori kako bi se osigurali mehanizmi za provođenje preventivnih aktivnosti i pravna regulativa, kojom bi se spriječilo i kažnjavalo mučenje. Naporima različitih organizacija nastoji se pomoći i olakšati patnju žrtava, zagovarati njihova prava. A države (na samo naša) to izbjegavaju. Ideal (nažalost nedostižan) je postići iskorjenjivanje mučenja!

Možemo li se tako jednostavno oglušiti o one u nevolji? Kako identificiramo nelegalne od legalnih migranata ako se ne provodi neki postupak trijaže? Koliko za to treba policajaca? Koji prostori za jedne i druge, trening, sredstva?

U duhu sveprisutnih teorija zavjere, možda ovo ništa ne treba: možda palice imaju neki čip kojim mogu prepoznati koga otjerati, a koga propustiti?

Legalni i nelegalni migranti kada dođu do nas su u potrebi: i oni su ljudi. Čija su oni odgovornost, počevši od početaka i razloga njihovog puta? Za sada ih odvraćamo u BiH dokle su nekako dospjeli. Baš nas briga. Baš briga Evropu, baš briga svijet!

Migranti, izbjeglice, žrtve mučenja

Do nedavno sam kao psiholog intenzivno radila s migrantima, posebno žrtvama mučenja. Između ostaloga naučila sam kakav je bio odnos vlasti i policija prema njima u različitim zemljama Balkanske rute kroz koje prolaze u pokušaju dolaska u Evropu za vrijeme i nakon jenjavanja velikog izbjegličkog vala 2015.

Imala sam tada svjedočenja iz prve ruke, ”mapu” brutalnih postupaka policije kroz tranzitne zemlje. Ovo rangiranje po brutalnosti izgledalo je kao crni, gorki humor. Usput, tada je naša policija bila doživljena kao najblaža: ”Vaši najmanje tuku”.

Ne znam što bi sada kazali.

Počinitelji

A tko su te maskirane osobe/policajci koji protjeruju i prebijaju migrante?

Davno je prošla 2015. godina kada je Evropa bila spremna prihvatiti veliki broj izbjeglica. Slika naše policije tada je bila drugačija. S radošću sam na mojim predavanjima pokazivala sliku onog mladog policajca koji drži na rukama izbjegličko dijete. (Skrušeno priznajem, ja zapravo imam povjerenje u uniformu. Povremeno me stvarnost grubo demantira.)

Tada je šire međunarodno okruženje omogućavalo da taj izbjeglički val prođe.

Ubrzo se vrijeme promijenilo, sada su druge okolnosti (tako, otprilike kaže i naš predsjednik, podrazumijevajući, pretpostavljam, da su sada i drugačiji zahtjevi na vanjskim granicama EU-a. Kako bi u sadašnjim okolnostima postupala njegova vlada?).

Da, Evropa sada ne želi migrante. Ali, treba li ih još i tući na granicama?

Kod odlučivanja je li netko žrtva mučenja važno je utvrditi tko su počinitelji, koji su razlozi što ih navode na takve postupke, koje je njihovo mjesto u sistemu kojem pripadaju (to mogu biti militantne grupe kojima vlasti iz slabosti ili drugih razloga toleriraju nasilje).

Neke profesije su više izložene tome da postanu mučitelji ili svjedoci takvih postupaka (na primjer, policija, čuvari u zatvoru, medicinsko osoblje u zatvoru, ali i drugdje…).

Iz socijalne psihologije također znamo kako se u svakome od nas u određenim okolnostima može skrivati i mučitelj. U svakom slučaju, na pojedinačnom planu, počinitelji su odgovorni moralno i pred zakonom. Kako god bilo, sve i da su prisiljeni, neki ljudi će odbiti biti zlostavljači.

Tko su, dakle, sve počinitelji u našem ”iznenadnom” otkriću da se migranti ”odvraćaju” nasilnim putem?

Prve reakcije vlasti (”Što ja imam s tim?”, ”To su pojedinci” – zna se unaprijed) meni sliče na cinizam, na pokušaj negiranja stvarnosti, odbijanje preuzimanja odgovornosti. Onda saznajemo da se ipak traži ispitivanje.

”Misteriozno” ostaje otkuda službena oprema i skinuti službeni simboli. Potom nas uvjeravaju da postoji neovisno tijelo koje će sve istražiti, a ”zločesti” novinari i narodni poslanici suočavaju javnost koliko je neovisno tijelo za nadzor doista neovisno, koliko su suradničke organizacije kompetentne za rad s migrantima (ili svojim djelovanjem usko surađuju s MUP-om). Ali neprekidno izlaze ”kosturi iz ormara”.

Bivši ministar Ranko Ostojić kaže kako bi ”te stvari trebalo raščistiti radi dostojanstva MUP i hrvatske policije”.

Mislim o policijskim službenicima s kojima sam surađivala u vezi migranata, prema kojima sam imala poštovanje i suosjećanje (mada sam stajala sa strane civilnog društva i nisu nam uvijek bili isti ciljevi), koji često rade uz slabo razumijevanje onih ”s vrha” (koji se k tome mijenjaju kod izbora i smjena na vlasti, što uvijek donosi potrebe za novim prilagodbama). Kako im je sada?

Trebalo bi ”te stvari” raščistiti i radi istine i zdravlja našeg društva.

Postupci na terenu i ponuđena objašnjenja za sada se ne podudaraju. Zamišljam kako bi, u idealnom slučaju, kada bi mjerodavni osjetili i izrazili nelagodu zbog svega što se događa, moglo doći do prihvaćanja odgovornosti za nezakonitosti, do promjene.

Ako se prema migrantima provode postupci koji nisu u skladu s evropskim ni hrvatskim zakonima, ako postoje grupe koje premlaćuju migrante, ako se sve to odvija uz prešutno odobravanje evropskih tijela zaduženih za migracije, granična pitanja, ljudska prava – kuda mi to svi idemo?

Zastrašujuće, neprihvatljivo, sramotno.

Kada se pojave batinaške grupe, ne zna se kamo to može odvesti (uostalom i ti ljudi su dio zajednice, želimo li da se dalje formiraju na isti način, štetan i za njih?)!

Što dalje?

Prema nekim projekcijama u narednim decenijama mogu se očekivati veliki valovi migracija (i) prema Evropi zbog različitih razloga: sukobi, nedostatak hrane, vode…

Prvi put sam o tome počela razmišljati kada smo u RCT-u Zagreb prije pet-šest godina držali edukaciju o radu s migrantima, a dr. E. Kuljuh iz Graza pokazao predviđanja po regijama svijeta koje populacije bi bile prisiljene migrirati i koji bi to pravci bili. Te su projekcije krajnje zabrinjavajuće. Ako se i dio ostvari, svijet će se jako promijeniti.

Mala mi je utjeha bila što je, želeći biti duhovit, kolega mladim sudionicima kazao da on i ja to vjerojatno nećemo dočekati. Ali da to čeka njih.

Stoga mi je sadašnje evropsko samozaštićivanje, uz to podijeljeno na moćne zemlje koje su cilj sadašnjih migracija i one koji trebaju amortizirati pritisak i ”čuvati granice” (pa i batinaškim grupama?) – rješenje koje neće moći potrajati.

Pitam se (bez neke nade) ima li kakav forum gdje bi se na širokom međunarodnom planu mogli sagledavati razlozi, problemi, tražila realna rješenja?

U međuvremenu, nečovječno i nezakonito postupajući prema migrantima mi odbacujemo dobro u sebi i gubimo dostojanstvo.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

    •  Problematični dječak: reagirati, ne izbjegavati problem
    •  Ljudi bez maske
    •  Boli me duša: što sve čeka Ukrajince nakon rata?
    •  Posljedice genocida se nose generacijama, na objema stranama
    •  Socijalna (ne)pravda
    •  Kakvo društvo želimo i što možemo učiniti da to postignemo
    •  Dokle god je nasilje izbor, tu nema empatije ni za svoje
    •  Prosvjetom umjesto osvete može se širiti razum, a ne sukob
    •  Kako danas općenito stojimo s povjerenjem u našem društvu
    •  Dragoljub Svilar – strastan, zaigrani stvaralac, Homo ludens

> Svi tekstovi ovog autora