Zborsko pjevanje falš solista na Pantovčaku

Zbor tužno, zbor ružno zbori

Neki su dan župani svih stranačkih boja pohodili na Pantovčaku predsjednicu Kolindu Grabar-Kitarović. Fotografija i izjave nakon sastanka neodoljivo podsjećaju na zborsko pjevanje. Iz složnih se grla, istina, nije se čulo ”U boj, u boj!”. Ni ”Va, pensiero” iz Verdijeva Nabucca, ni ”Partria oppressa!” iz njegova Macbetha. Vrli su župani, skupa s Predsjednicom, unisono, iskreno, iz dna duše, zapjevali, skoro zavapili: Ne damo županije!

Prigodno, Predsjednica je zafalšala i solo arijom na temu županija kao legata pokojnog prvog predsjednika koji se nikako ne smije napustiti. Sjetimo se, i Milanović je govorio slično, s puno razumijevanja za županijski ustroj kakav je utvrđen za Tuđmana kao jamstvo očuvanja cjelovitosti zemlje. Možda i ne čudi da su se Predsjednica i HDZ-ovi te SDP-ovi župani odlučili zapjevati zajedno.

Uostalom, njihove su stranke i šefovi im Milanović i Karamarko oduvijek bili protiv teritorijalne reorganizacije, posebno protiv regionalizacije zemlje. Pardon, osim u vrijeme kad se nakon izbora slagala vlast. Tada su podilazili i udvarali MOST-u i njegovom jasnom stavu o potrebi teritorijalnog ustroja, očito lažući i MOST, i javnost i sebe same.

I nije to jedino što ih spaja. Antireformski politički koncept po načelu ”guraj dok ide” svojstven je objema ”velikim” strankama. Župane nije na drukčiju pjesmu motivirala ni studija koju su sami naručili.

Naši ponajbolji stručnjaci su na njihovo traženje, ali suprotno njihovim očekivanjima, jasno rekli da je sadašnji teritorijalni ustroj ekonomski štetan i da ga treba mijenjati. Uostalom, isto su rekli i mnogi drugi eksperti u zadnjih par godina.

Ali, županima i njihovim političkim strankama očito nije javni interes u prvom planu. Najvažnije je sačuvati fundus fotelja i vlastito leno. Čudim se jedino da župani čije stranke zagovaraju regionalizam, posebno IDS-ov župan, nisu zapjevali barem tercu ako ne i kakav kontrapunkt. Istru gotovo nitko ne vidi drukčije nego kao buduću regiju.

Predsjednica je zafalšala i solo arijom na temu županija kao legata pokojnog prvog predsjednika koji se nikako ne smije napustiti. Sjetimo se, i Milanović je govorio slično, s puno razumijevanja za županijski ustroj kakav je utvrđen za Tuđmana kao jamstvo očuvanja cjelovitosti zemlje. Možda i ne čudi da su se Predsjednica i HDZ-ovi te SDP-ovi župani odlučili zapjevati zajedno

Valjda je prevladala procjena da je bolje čuvati sadašnje županije nego riskirati da se tko sjeti spojiti njegovu županiju s nekom drugom. Zato su vrli župani sakrili rezultate istraživanja koje su naručili i s Predsjednicom nastavili zagovarati očito štetan, nefunkcionalan i preskup ustroj koji u konačnici šteti građanima njihovih županija i cijeloj Hrvatskoj.

A Predsjednica se uključivanjem u taj vrli zbor i svojom arijom o županijama potvrdila kao jedan od antireformskih stupova ove države. Jedino, ne znam kako će bez reformi ostvariti svoje obećanje koje je dala pred izbore. Sjetimo se, rekla je mrtva-ozbiljna: ”Hrvatska će sa mnom biti najbogatija država na svijetu”.

I kad već župani s Predsjednicom svojim zborskim nastupom nisu zapjevali ”U reforme, u reforme!“, sjetimo se kako slavnu skladbu duhovito i kreativno interpretiraju klapa ”Sveti Juraj” i Orkestar Hrvatske ratne mornarice:

Arija o zmiji

Koji dan kasnije, uz Dan pobjede, Predsjednica je imala i solo nastup. U gotovo dramatičnoj inscenaciji izvela je Ariju o zmiji, onoj ustaškoj. Onoj zmiji koju ne vidi i ne čuje. Zato je i tekst arije bio prigodan, zapravo, manje o zmiji (ustaškoj), više o ničemu.

Analitičari su, uglavnom, već ispravno rekli: u govoru punom patetike i fraza opet je izjednačila antifašizam i ustaštvo. Umjesto da pošalje jasan poziv da formalne i neformalne strukture konačno prestanu s ustašizacijom zemlje, poslala je poruku koja nikome ne znači ništa i koja će biti poticaj da se akcija mijenjanja povijesti s crtanjem crne budućnosti nastavi.

Predsjednica je mogla učiniti jednostavnu, razumljivu i ispravnu gestu, puno sadržajniju i važniju od jadne poslanice kojoj smo svjedočili. Trebala je na Dan pobjede biti u Hrvatskom narodnom kazalištu s antifašistima i reći kako Hrvatska nije i neće biti ustaška, kako je antifašizam hrvatski put. Ali, njeno je počasno mjesto u HNK ostalo prazno. Kao i naše duše nakon njene isprazne poslanice.

Valjda je prevladala procjena da je bolje čuvati sadašnje županije nego riskirati da se tko sjeti spojiti njegovu županiju s nekom drugom. Zato su vrli župani sakrili rezultate istraživanja koje su naručili i s Predsjednicom nastavili zagovarati očito štetan, nefunkcionalan i preskup ustroj koji u konačnici šteti građanima njihovih županija i cijeloj Hrvatskoj

Dolaskom nove vlasti, izrazito desne orijentacije, koja je (Karamarko) kroz dulji period zagovarala promjenu vrijednosnog sustava, lustraciju, reinterpretaciju povijesti, snage sklone ustaštvu dobile su polet. Osim desnog krila HDZ-a snažno se eksponiraju i ekstremniji politički faktori, neki od njih inkorporirani u vladajuću koaliciju.

Zamah su dobili i klerikalni krugovi dominantno vrlo desnog crkvenog korpusa. Smatraju da je došlo “njihovih pet minuta” i da sada, uz ovu vlast mogu provesti desnu revoluciju koja uključuje i reafirmaciju ustaštva. Još gore, zamjetno je da je reustašizacija, osim političkih i crkvenih struktura, zahvatila i dio društva. Pogled na komentare ispod tekstova na protalima, Youtube i same desne portale i novine pokazuje jasnu ustašofiliju, agresiju i odmak od prije prihvaćenih standarda zaštite ljudskih prava, uključivši i manjinska.

Atak na slobodu medija dio je nimalo slučajnog koncepta radikalno desne revolucije koja je, zapravo, tek na početku. Ako ne naiđe na odlučan otpor, mogu se očekivati i drastičnije manifestacije desnog revolucionarnog zanosa.

I kada drugima to nije bilo vidljivo, upozoravao sam na ustašku zmiju. Desni su negirali ustašofiliju ne želeći ugroziti proces koji je započeo. Građanski i lijevo orijentirani ljudi nisu je prepoznali unatoč učestaloj, gotovo redovitoj, verbalnoj i vizualnoj agresiji na stadionima, na internetu, na ultradesnim portalima i u nekim tiskovinama.

Predsjednica je mogla učiniti jednostavnu, razumljivu i ispravnu gestu, puno sadržajniju i važniju od jadne poslanice kojoj smo svjedočili. Trebala je na Dan pobjede biti u Hrvatskom narodnom kazalištu s antifašistima i reći kako Hrvatska nije i neće biti ustaška, kako je antifašizam hrvatski put. Ali, njeno je počasno mjesto u HNK ostalo prazno. Kao i naše duše nakon njene isprazne poslanice

Tada za svoju tezu nisam ni u medijima, još manje od socijaldemokratske vlade, dobio nikakvu podršku, posebno ne kakvu akciju usmjerenu na prevenciju ustaške plime.

Prijašnja se vlast zbog nedostatka vizije i razumijevanja društvenih procesa te manjka političkog instinkta nije ni mogla upustiti u borbu protiv ustašizacije. Sadašnja vlast to neće jer su sadašnji procesi zapravo dio njihova političkog koncepta.

Predsjednica, izvorno daleko od ustaštva, sada je potpuno u mreži desne politike i ideologije. Teza kako će promjenom veleposlanika i nekim vanjskopolitičkim aktivnostima isprati blato s našeg lica gotovo je infantilna. Nema te diplomacije i tih diplomata koji mogu naše današnje političko stanje pokazati civilizacijski i politički kompatibilnim dominantnim europskim vrijednostima. Iako, vrlo je vjerojatno da je Predsjednica samo iskoristila priliku da “smakne” nedrage joj veleposlanike i postavi neke svoje, desne.

Predsjednica se, očito, dobro uklopila u desnu revoluciju koja uključuje reviziju povijesti s reafirmacijom ustaštva. Sramota je da nikada dominantno ustaška zemlja, zemlja s vrlo snažnim antifašističkim pokretom, danas kleca pred neoustaštvom. Strategija je jasna. Osvaja se metar po metar teritorija.

Najprije se lansira neka skandalozna priča, poput one Sedlarove i ne samo njegove, jasenovačke priče. Kad dio javnosti ipak reagira, krene lamentacija o tome kako ideološke borbe štete, da treba gledati u budućnost, ne u prošlost. I kad naivni dio javnosti prihvati tu tezu, zavapi za pričom o gospodarstvu i reformama, otvori se nova skandalozna epizoda revizije povijesti ili urušavanja civilizacijskih i demokratskih tekovina.

Teza kako će promjenom veleposlanika i nekim vanjskopolitičkim aktivnostima isprati blato s našeg lica gotovo je infantilna. Nema te diplomacije i tih diplomata koji mogu naše današnje političko stanje pokazati civilizacijski i politički kompatibilnim dominantnim europskim vrijednostima. Iako, vrlo je vjerojatno da je Predsjednica samo iskoristila priliku da “smakne” nedrage joj veleposlanike i postavi neke svoje, desne

Znajmo, priča o Drugom svjetskom ratu nije samo priča o povijesti. Ona je puno više projekcija naše budućnosti. Ona će odrediti hoće li Hrvatska biti zemlja europskih ili retro vrijednosti, onih nedemokratskih i rasističkih.

Uostalom, priča o dobru i zlu sigurno ne sprečava Vladu da konačno krene s reformama. Dilema zaštita povijesne istine ili gospodarske reforme lažna je dilema koja je puki izgovor nesposobnoj vlasti bez snage i vizije. Tko je kriv za ovo što danas imamo? Ne samo i ne primarno profašisti, to je njihov projekt, oni ga provode.

Krivi su građanski orijentirani ljudi, sinovi i unuci partizana i antifašista koji su šutke gledali, mnogi to i danas čine, ponovni rast ustaštva. Krivi su jer nisu prepoznali ustašku zmiju ili je iz vlastita komoditeta nisu htjeli prepoznati.

Zato, umjesto Arije o zmiji (ustaškoj) počujte jednu lijepu, partizansku. Možda ona podsjeti da se isplati boriti za vrijednosti antifašizma, da bez njih Hrvatska neće imati dobru budućnost.

 

https://www.youtube.com/watch?v=g9XEoAgISFM

    •  Da sam Predsjednik, odobrio bih obuku ukrajinskih vojnika
    •  Spomenik legendarnoj hrvatskoj šutnji
    •  Hrvatska, Alisina zemlja čudesa
    •  Conflict for Dummies
    •  Je li za ružno lice pravosuđa krivo ogledalo, ne pravosuđe?
    •  Bilješka o nepravdi koju više nije moguće ispraviti
    •  Pisala mi ustaška zmija
    •  Tri scene političkog igrokaza zvanog predsjednički izbori
    •  Esej o svjetskom poretku koji se mijenja
    •  Pernarov poučak

> Svi tekstovi ovog autora