Ženski pogledi na pobjedu

Obilježili smo još jednom Dan Europe i Dan pobjede nad fašizmom. Spremila sam se na Trnjanske kresove gdje Zagrepčani i Zagrepčanke uz druženje slave oslobođenje našeg grada, na manifestaciji koja je ujedno i najmasovniji oblik borbe protiv povijesnog revizionizma i iskrivljavanja uloge narodnooslobodilačke borbe.

Baš ovih dana kad ne vidimo kraja rata u Ukrajini čitam svjedočanstva svjedokinja vremena.

Dana 8. maja 1945. partizani su oslobodili Zagreb. Okončana je strepnja od deportacije koju publicistkinja Eva Grlić opisuje u svojim ”Sjećanjima”:

”Bilo je to negdje oko dva sata ujutro. Na mali trg pod našim prozorom stizali su kamioni, jedan za drugim. U njih su ukrcavale čitave obitelji sa zavežljajima. Ustaše su vikale: ‘Brže, brže! Penji se!’ Žene su jadikovale, plakale, djeca su vrištala. Znale smo da smo sad i mi na redu.”

U ratu je stradala većina njenih najbližih: suprug Rudolf Domany je uhićen 1941. i ubijen u Rakovom Potoku, a 1942. su u logore odvedene njegova i njena majka. Eva je pobjegla u partizane, a desetomjesečnu kćer Vesnu je sakrila kod obitelji Ruže Fuchs. Jedine su preživjele rat.

Na ulicama Zagreba rijetki preživjeli Židovi, Srbi i Romi napokon su mogli odahnuti tek nekoliko godina kasnije, u trenu kad su Savskom ulicom u grad ušle partizanske jedinice. Među osloboditeljima je bila i Slavica Kanić Detelić koja se u intervjuu za Documentu prisjetila: ”Ljudi su pljeskali, ljudi su se veselili, bilo je divno”.

Došla je u Zagreb iz Male Mlake kako bi kao dvanaestogodišnjakinja učila šivati, a uzdržavala se čuvajući djecu. Kako kaže, veselo je dočekala Nijemce po ulasku u grad, ali se vrlo brzo razočarala jer je shvatila kako ustaški sustav funkcionira. ”Na kraju krajeva, tako sam vidjela i imala prilike vidjeti kako su ljudi proganjani… Da su ustaše tu glavni”, pa se kao i velik dio tadašnje omladine odlučila pridružiti partizanima.

Njeno ratno iskustvo blisko je sjećanjima koje je sa spisateljicom Svetlanom Aleksijevič podijelila nekadašnja bolničarka u Drugom svjetskom ratu Tamara Stepanovna Umjagina, zabilježenim u knjizi ”Rat nema žensko lice” koja se sastoji od intervjua sa ženama koje su sudjelovale u Drugom svjetskom ratu, snimljenih od 1978. do 2004.

”Znate li o čemu smo svi u ratu razmišljali? Maštali smo: E, ljudi, da nam je doživjeti… Koliko će ljudi biti sretni poslije rata! Kako će život biti sretan i lijep. Ljudi koji su sve preživjeli imat će sućuti jedni za druge. Voljet će se. Bit će to drugačiji ljudi. Nismo sumnjali u to. Ni najmanje…”, a onda je dodala: ”Zlato moje… Ljudi mrze jedni druge kao i prije. Ponovo ubijaju. To nikako ne mogu shvatiti.. I tko su ti ljudi? Mi… to smo mi…”

Za istu knjigu Svetlani Aleksijevič se povjerila i Natalija Aleksandrovna Kiprijanova, medicinska sestra na odjelu kirurgije, svjedočivši:

”A u ratu sam čula tihe razgovore… Noću su ranjenici pušili u hodniku… Ukrajinci su pričali o tome kako su ih silili da uđu u kolhoze. Kako su ih tlačili… O tome kako je Staljin organizirao glad, oni su je nazivali hlodomor. Poludjele majke su jele svoju djecu… A zemlja je toliko plodna da će iz prutića narasti breza. Zarobljeni Nijemci su je sipali u pakete i slali kući. Ta zemlja je tako masna. Plodni sloj černozema dublji od metra. Razgovori su bili tihi… U pola glasa… Takvi se razgovori nikada nisu vodili u grupi, uvijek između dvoje ljudi. Treći je suvišan, treći će ih otkucati.”

Dodala je i: ”Nedavno sam posjetila svoje drugarice s fronta u Ukrajini. Žive u velikom selu pokraj Odese. U centru sela stoje dva obeliska: pola sela umrlo je od gladi, a u ratu su poginuli svi muškarci.”

Dok čitam o tragovima Drugog svjetskog rata razmišljam o bitkama koje još uvijek traju.

Od 24. veljače do 4. svibnja ove godine u Ukrajini je zabilježeno 3.280 smrtno stradalih civila, a među njima ubijeno je 231 djece, prema nepotpunim podacima Ureda visokog povjerenika za ljudska prava UN-a. Procjene ubijenih vojnika odavno su prešle 15.000 s obje strane rata.

U Ukrajini, kraj ratnih razaranja još nije na vidiku, a u glavnom gradu Rusije pripremljena je još jedna parada. U još jednoj demonstraciji vojne moći Putin je želio prikazati slavne dane iz četrdesetih godina prošlog stoljeća, ali je to učinio bez kritičnog osvrta na najmračniju stranu rata i na agresiju u Ukrajini.

Sama Aleksijevič je o svom nekoliko desetljeća dugom bilježenju i snimanju sudionica Drugog svjetskog rata zapisala:

”Ja sam vodila vlastiti rat… Prošla sam dug put sa svojim heroinama. Baš kao i one, dugo nisam vjerovala da naša Pobjeda ima dva lica – jedno prekrasno i drugo strašno, prepuno ožiljaka – u koje ne možeš pogledati.”

Imamo li danas snage za sagledavanje lica i naličja pobjede? Je li sad vrijeme za istovremeno slavlje partizanskog junaštva i kritične analize nasilja? Kao i u Rusiji i u Hrvatskoj još uvijek dokumentiramo i preispitujemo nasljeđe rata nastojeći što objektivnije sagledati vlastitu prošlost, suprotstavljajući se revizionizmu.

Hoćemo li s novim entuzijazmom među mladima za borbu protiv fašizma, vidljivom ne samo među tisućama koji se okupljaju na Trnjanskim kresovima već i na stranicama nedavno objavljenog zbornika ”Kartografija otpora: Zagreb 1941. – 1945.” umjeti kritično sagledati sve dimenzije rata?

Nakon objave knjige ”Rat nema žensko lice”, među pismima čitatelja koja je primila Aleksijevič stiglo je i ovo:

”Nama starcima teško je živjeti… No ne patimo zbog ponižavajuće niskih mirovina. Najviše nas boli to što smo iz veličanstvene prošlosti izgnani u nepodnošljivo malu budućnost. Više nas nitko ne poziva da držimo govore u školama ili muzejima, više nismo potrebni. Čitajući novine, ispada da su fašisti sve plemenitiji, a crveni vojnici sve veće zvijeri.”

Ta nam je situacija tako dobro poznata jer svjedočimo reviziji uloge narodnooslobodilačke borbe od početka devedesetih.

Historiografsko istraživanje nije smjelo biti zloupotrijebljeno za blaćenje otpora i svih onih koji su ga iznijeli do pobjede nad fašizmom, ponajmanje za neprihvatljivo opravdavanje ustaškog režima i drugih kolaboranata nacista i fašista.

Hoćemo li znati pogledati na rat poput spomenutih žena i ovaj puta povezati slavljenje pobjede i kritiku nasilja?

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

    •  Važni amandmani na Zakon o civilnim stradalnicima iz DR
    •  Milan Levar – čovjek koji nije želio šutjeti
    •  Posljednji pozdrav Mirjani Galo (1955. – 2025.)
    •  33 godine otkako je JNA granatirala Stari grad
    •  Poboljšati Zakon o pravima civilnih žrtava rata
    •  Hrvatska država faktički stoji iza počinitelja zločina
    •  Otvoreno pismo u povodu povlačenja udžbenika povijesti
    •  Poštujemo li doista žrtvu Vukovara?
    •  Nedovoljno cijenjene količina patnje i okrutnost prema žrtvama
    •  Apel u povodu godišnjice početka Drugog svjetskog rata

> Svi tekstovi ovog autora