1989. nam se nije desila (3)

S političkim promjenama nastalim nakon 1989. međutim, okolnosti se mijenjaju. S jedne strane, uvodi se politički pluralizam, te se povećavaju slobode političkog djelovanja i organiziranja – makar inicijalno i, u slučaju postjugoslavenskih država, ne bez rizika i ograničenja. No, s druge strane, riječ ”autonomija“ postala je ”problematična“, a ideja autonomije neprihvatljiva predstavnicima većine.

Sloboda se odnosila na većinu, ali ne – ili makar ne jednako – i na manjinu. Trijumfalizam većine ubrzo je postao problem za manjine. Demokracija majoritarnog tipa, naime, za manjine je problematičnija čak i od autoritarnog poretka u kojem se status i položaj manjine regulira direktnom pogodbom s individualnim ili kolektivnim vladarom.

U nedemokratskim porecima, manjine mogu profitirati ako su lojalne. U demokratskim – samo ako većina ima razumijevanja za poziciju manjine. To se događa samo ako većina odlučuje pod ”velom nepoznavanja“, odnosno ako ima – poput božice pravde – povez na očima, da ne bi vidjela o kojem konkretnom slučaju se odlučuje.

Korišteno je načelo diskriminacije i isključivanja manjina. Isti zakoni različito su se primjenjivali, kako bi se namjerno diskriminiralo ili isključivalo manjine – etničke, ideološke, političke, životnostilske, seksualne i dr. To se nije događalo samo u post-jugoslavenskim, nego i u mnogim drugim zemljama, a naročito u post-sovjetskom prostoru, uključujući i u pribaltičkim zemljama (protiv Rusa)

Samo ako sebe možemo zamisliti u poziciji slabijeg ili u statusu žrtve, bit će nam stalo da se prema slabijem i žrtvi ponašamo velikodušno. Ali, tog poveza nigdje nije bilo. Upravo obrnuto, pri odlučivanju o pojedinačnim slučajevima, o statusu pojedinaca i manjina, nisu korištena ni načela općosti (svima jednako) ni načela privilegiranja slabijih (”pozitivne diskriminacije“). Korišteno je načelo majorizacije, koje je svu demokraciju reduciralo na brojanje glasova.

Također, korišteno je načelo diskriminacije i isključivanja manjina. Isti zakoni različito su se primjenjivali, kako bi se namjerno diskriminiralo ili isključivalo manjine – etničke, ideološke, političke, životnostilske, seksualne i dr. To se nije događalo samo u post-jugoslavenskim, nego i u mnogim drugim zemljama, a naročito u post-sovjetskom prostoru, uključujući i u pribaltičkim zemljama (protiv Rusa).

Demokracija je u nizu zemalja post-socijalizma, stoga, postala nepravedna u odnosu prema manjinama. Umjesto da postane instrument oslobođenja i zaštite svih, pa i manjina, ona je postala instrument etničkog i političkog inženjeringa. Većine su je koristile da bi manjinama nametnule svoju volju – i to do te mjere da manjine, ako ikako mogu, nestanu: ili ”dobrovoljnim“ odlaskom ili asimilacijom ili istjerivanjem.

Igor Štiks o tome piše u svom članku o ”pozvanima, uključenima i isključenima“ u državljanstvo (Politička misao, br 1, 2010). Drugi primjer su ”izbrisani“ u Sloveniji. Čak i u najliberaliziranijoj od svih jugoslavenskih država, Sloveniji, manjine su u tom inicijalnom valu uvođenja majoritetne demokracije stradale.

Situacija je, međutim, bila još gora u državama jugoslavenskog jezgra: Srbiji, Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, u kojima je umjesto ”trajnog mira“, koji je trebao biti rezultat liberalizacije, nastupio – rat. Demokratizacija je poslužila kao sredstvo mobiliziranja za rat.

Ako je 1989. za one u Istočnoj i Srednjoj Evropi bila godina pobjede liberalizma, za nas ona to nije bila. Ona je, za nekadašnje Jugoslavene, bila godina pobjede konzervativizma nad alternativama, podjednako nad socijalizmom i nad liberalizmom. Bila je to pobjeda ideje ”zajednice“ nad idejom ”društva“. Ideje ”kolektiviteta“ i naročito “nacije“ nad idejom ”slobodnog pojedinca“. Umjesto ideje slobode i pluralizma, promovirano je novo ”jednoumlje“ u ime novog ”nacionalnog jedinstva“

Već početkom 1980-ih je instrumentalizacija ”kosovskog pitanja“, a potom i ”srpskog pitanja“ poslužila za uvođenje ljudi u politiku, ali ne na način poticanja racionalnog i smirenog, konstruktivnog dijaloga u kojem bi se čule sve strane a potom bi se potražio kompromis – nego na način mobilizacije mase iza partijskih vođa koji su se u strahu od promjena odlučili za populizam i nacionalizam (ili su barem glumili nacionalizam, u pokušaju da ga kontroliraju).

Rat u post-jugoslavenskim zemljama, a naročito u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini (uz izravno sudjelovanje Srbije i Crne Gore) bio je pokazatelj da ili nije nastupilo liberalno doba ili da teorija liberalnog mira ne vrijedi.

Naime, jedna od temeljnih postavki liberalnih teorija o međunarodnim odnosima jest upravo ta da liberalizacija smanjuje napetosti među državama, te da će liberalne države međusobno živjeti u miru, a ne ratu. Liberalne – da, ali: ovdje se nije radilo o takvim zemljama. Ovdje se radilo o zemljama koje su nastale na temeljima anti-liberalizma, koje su poništavale, umjesto da unapređuju i jačaju, elemente individualne autonomije, kao i slobodu za one slabije, nezaštićene, one koji ne pripadaju većini.

Ako je 1989. za one u Istočnoj i Srednjoj Evropi bila godina pobjede liberalizma, za nas ona to nije bila. Ona je, za nekadašnje Jugoslavene, bila godina pobjede konzervativizma nad alternativama, podjednako nad socijalizmom i nad liberalizmom.

Bila je to pobjeda ideje ”zajednice“ nad idejom ”društva“. Ideje ”kolektiviteta“ i naročito “nacije“ nad idejom ”slobodnog pojedinca“. Umjesto ideje slobode i pluralizma, promovirano je novo ”jednoumlje“ u ime novog ”nacionalnog jedinstva“.

Umjesto da dopuste slobodu iskazivanja čak i radikalnih rješenja u parlamentarnoj i javnoj sferi – uključujući, primjerice, i slobodu za secesionizam i unionizam – političke elite su svaki takav pokušaj dijaloga zaustavile i diskreditirale, da bi se potom okrenule ratu. Da nije bilo dovoljno slobode, te da sloboda nije bila ni poželjna ni moguća u tim okolnostima, najbolje pokazuje lakoća korištenja policije pa i vojske kako bi se osigurao opstanak na vlasti i spriječila ikakva stvarna alternativa

Politička pluralizacija dogodila se jer se moralo, ali je ona smatrana sumnjivom i brzo je suspendirana. O bitnim pitanjima, o ključnim tabuima i mitovima prethodnog razdoblja, nikad se nije vodio ozbiljan, racionalan i smiren dijalog. Upravo obrnuto, političke elite su radije organizirale rat koji im je odgovarao kako bi objasnile svom stanovništvu da život s drugima više nije moguć (u što građani, kao što smo već rekli, nisu uopće bili uvjereni), nego što bi pristale na slobodu za nove ideje i nova rješenja: naročito za tzv. ”nacionalno pitanje“.

Umjesto da dopuste slobodu iskazivanja čak i radikalnih rješenja u parlamentarnoj i javnoj sferi – uključujući, primjerice, i slobodu za secesionizam i unionizam – političke elite su svaki takav pokušaj dijaloga zaustavile i diskreditirale, da bi se potom okrenule ratu. Da nije bilo dovoljno slobode, te da sloboda nije bila ni poželjna ni moguća u tim okolnostima, najbolje pokazuje lakoća korištenja policije pa i vojske kako bi se osigurao opstanak na vlasti i spriječila ikakva stvarna alternativa.

Primjer za to je 9. mart 1991. u Srbiji. Vlast je na pokušaj promoviranja alternativnog diskursa odgovorila upotrebom sile. Trebao joj je rat da bi spriječila stvarnu liberalizaciju u Srbiji. Taj je model – kreiranja sukoba i stalnog obnavljanja radikalnog diskursa izvanrednog stanja – ponavljan tijekom cijelog desetljeća 1990-ih.

Čak i tamo gdje se pomak od starog prema novom dogodio na izravniji način nego u Srbiji, nove stranke-pokreti simulirale su demokratski karakter, ali su se zapravo oblikovale prema starim uzorima, prije svega prema nekadašnjem Savezu komunista (od kojeg su preuzele ideju idejno-političko-kvaziznanstvene avangarde), a također i prema ”frontovskoj“ organizaciji Socijalističkog saveza radnog naroda.

Vladajuće stranke postale su sve-nacionalne, odnosno stranke-ujediniteljice, koje su ubrzo na opoziciju gledale kao na nepotrebnu smetnju, a dijelom i kao na problem, kao na ”unutarnjeg neprijatelja“.

Bogdanović već tada (1988.) najavljuje povratak u kombinaciju staljinizma i nacionalizma, dviju (u našim okolnostima) antiliberalnih ideologija i praksi. To se doista i dogodilo. Možda je Milošević i mislio samo ”odglumiti“ nacionalistu i staljinistu, možda je doista njegov ”nacionalizam“ bio totalno konfuzan a ”staljinizam“ farsičan – ali je doveo do stradanja mnogih ljudi i čitavih naroda. Stradanja od kojeg se tek oporavljamo i još ćemo se oporavljati

Uostalom, cijela ta stvar s demokratizacijom je, u značajnoj mjeri, odglumljena. Na čelu tih tzv. demokratskih promjena bili su nekadašnji komunisti, i to uglavnom oni konzervativne orijentacije.

Primjerice, u Srbiji je Slobodan Milošević na prvi pogled tražio reforme ustavnog sistema, ali na način da se vratimo nazad u stanje koje je napušteno 1966. Idelno-tipski model za budućnost bio je onaj iz prošlosti, i to relativno davne.

Povratak u stanje od prije ”Kardeljevog ustava“ (1974), u stanje koje u svojoj knjizi ”Jugoslavija: država koja je odumrla“ nazivam Trećom Jugoslavijom – to je bila glavna parola, uz koju su išle i sporedne: antibirokratska revolucija (kojom je riječ ”revolucija“ vraćena u dominantan diskurs), i uvođenje metoda koje više spadaju u 1950-e, nego u 1980-e.

Povratak u 1945-1966. u Srbiji je proizveo upravo one posljedice na koje je upozorio Bogdan Bogdanović u svojoj analizi diskursa telegrama podrške Slobodanu Miloševiću iz 1987. godine – koju je (analizu) objavio u svojoj knjizi ”Mrtvouzice: mentalne zamke staljinizma“).

Bogdanović već tada (1988.) najavljuje povratak u kombinaciju staljinizma i nacionalizma, dviju (u našim okolnostima) antiliberalnih ideologija i praksi. To se doista i dogodilo. Možda je Milošević i mislio samo ”odglumiti“ nacionalistu i staljinistu, možda je doista njegov ”nacionalizam“ bio totalno konfuzan a ”staljinizam“ farsičan – ali je doveo do stradanja mnogih ljudi i čitavih naroda.

Stradanja od kojeg se tek oporavljamo i još ćemo se oporavljati.

(Nastavlja se).

 

______

 

Autor je redovni profesor međunarodne politike na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu i glavni i odgovorni urednik časopisa ”Politička misao“. Donedavno je bio glavni analitičar Predsjednika Republike Hrvatske. Članak, ”1989: Godina koja nam se nije dogodila”, kojeg donosimo kao feljton, je objavljen 7. prosinca 2014. na portalu navedenog časopisa za politologiju.

 

(Prenosimo s portala politickamisao.com).

    •  Odgovor Ivkoviću, Hrstiću i Miškulinu
    •  Žarko Ivković je difamirajući mene napao novinu u kojoj piše
    •  Odbrana Jovana Ćulibrka i poslednji dani mita o Jasenovcu
    •  Kakav će biti novi Bidenov Balkan?
    •  Bojim se da napadi na Srbe neće prestati
    •  Neoustaštvo je stvarna prijetnja. I vodi prema ratu
    •  Tanja Tagirov nikada nije izdala novinarsku profesiju
    •  Slaba je hrvatska blokada Srbije bez saveznika
    •  Ako izbori ''svađaju narode'', referendumi ih svađaju još i više
    •  Grabar-Kitarović poduprla islamističku dimenziju Erdoğanove politike

> Svi tekstovi ovog autora