Poljubac žene-pauka

Za Adama Bella svijet je golema paukova mreža.

 

Na početku ”Neprijatelja” on je toga svjestan samo intelektualno; radi kao profesor povijesti na sveučilišnom odsjeku društvenih znanosti. Kad prvi put slušamo njegovo predavanje o načinima na koji totalitarni sustavi održavaju kontrolu nad stanovništvom pomoću kruha i igara, ono nam zvuči razmjerno fascinantno – uživljeno i promišljeno, temeljeno na stvarnom nastojanju da se shvati funkcioniranje represivnih aparata kroz povijest. Kad ga drugi put slušamo, doduše, Bell zvuči umorno, a riječi bivaju tek naštrebana rutina: postaje nam jasno da je profesorski posao za njega samo posao, posao koji mu neće dati odgovor na ono što ga istinski tišti.

Filmske adaptacije djela bilo kojeg recentnog nobelovca više su nego rijetke; posve je nečuveno da dodaju nove razine značenja tekstu, ali to je slučaj s ovim iščitavanjem poznog romana velikog Joséa Saramaga

 

Adam Bell, naime, svoj totalitarizam živi.

 

Svaki mu je dan jednak, na putu od stana do posla, od posla do stana. Svaki put prolazi pokraj grafita hrpe japija ruku podignutih u nacistički pozdrav; svaki se dan ili tiska u tramvaju pod gustom mrežom trola ili vozi svoj sivi, dvadesetak godina stari auto. Izuzev seksa s djevojkom Mary Bell nema naročitih hobija. U njegovu životu nema boja; sve oblijevaju mučni tonovi žute i smeđe. Njegov je grad atrofija urbane anonimnosti, stiska stambenih nebodera u kojoj proklamirane riječi njegova predavanja ne mogu ni u kome ojačati individualiziranost.

 

Ne čudi stoga što Adam naposljetku otkrije da i nije individua.

 

Kad se u njegovu životu pojavi dvojnik, to biva u skladu s riječima koje voli citirati na predavanju – s Hegelovom izjavom da se sve velike ličnosti pojave dvaput, te Marxovom popratnom opaskom da to prvi puta bude kao tragedija, a drugi puta kao farsa. Adam je doista tragičar, na sitan, svakodnevan, posve prepoznatljiv način tromoga gubitnika. Majka mu voli reći da je sve u njegovu životu na mjestu, osim sposobnosti da zadrži djevojke: samo Adam zna koliko je ta sitnica presudna. Njegova je majka pritom bivša glumica, s plakatima svojih nekadašnjih filmova na zidovima svojeg stana, mnogo raskošnijeg i elegantnijeg od onoga u kojemu Adam živi.

 

Adamov dvojnik je, pomalo farsično, glumac.

“Neprijatelj” ispisuje palimpsest preko radnje svojeg književnog predloška, prenoseći puninu ove inačice praiskonske pripovijesti o čovjeku i njegovu dvojniku i dodajući joj slojeve asocijacija na odnos čovjeka prema njegovu totalitarizmu i njegovoj animi

 

Za njega sazna nakon ciljane preporuke kolege da pogleda jedan film. U tom neambicioznom djelcu ugleda lice frapantno istovjetno vlastitome: guglanjem otkrije da ulogu hotelskog potrčka tumači izvjesni “Daniel St. Claire”. Prihvativši se istraživanja i lukavština koje su njegovome karakteru poprilično strane, Adam otkriva da se taj čovjek zapravo zove Anthony: njegov dvojnik zapravo ima dvostruki identitet. A gdje je onda identitet samoga Adama?

 

”Neprijatelj” je, ipak, mnogo više od filma o doppelgängeru.

 

Ujedno je i mnogo više od ekranizacije romana Joséa Saramaga ”Udvostručeni čovjek” (O Homem duplicado) iz 2002., u nas neobjavljenog. Filmske adaptacije djela bilo kojeg recentnog nobelovca više su nego rijetke; posve je nečuveno da dodaju nove razine značenja tekstu. Ali Saramagov je protagonist posvećen mezopotamskoj, a ne suvremenoj povijesti, a njegova radnja, ma koliko majstorski bila oblikovana, tek je još jedan doprinos tradiciji priča o dvojnicima koje doista sežu u prošlost daleku barem poput mezopotamske.

 

”Neprijatelj” ispisuje palimpsest preko radnje svojeg književnog predloška.

 

Scenarij Javiera Gullóna naoko vrlo vjerno slijedi situacije i razvoj radnje knjige, zadržavajući čak i imena likova prilikom transponiranja lokacije iz Portugala u Kanadu. Ali drugačije ulazne vrijednosti uvjetuju bitno drugačiji razvoj zbivanja: Kanada nije imala pola stoljeća dugo iskustvo s totalitarizmom, pa se scenaristički i vizualizacijski odabiri moraju potruditi oko konteksta koji je u ovoj priči (kao i u ukupnom Saramagovu opusu) implicitan.

 

Svejedno, film Dennisa Villeneuvea ide nekoliko koraka dalje.

 

“Neprijatelj” iz naslova nije nužno Anthony, koliko god on očito utjelovljavao Adamov potisnuti id. Barem u jednakoj mjeri kao i vlastiti dvojnik – istovjetan do posljednjeg madeža i ožiljka, iako se film mudro suzdržava od racionaliziranja njegova postojanja – Adama opčinjava njegova žena Helen. Eterično lijepa i suzdržano produhovljena, ona je zapravo osoba s kojom Adam prvo stupi u kontakt kad pokušava pronaći Anthonyja. I ona je ta koja prva potraži njega.

 

Helen je u šestom mjesecu trudnoće, a trbuh joj već djeluje golemo.

 

Radnja svake pripovijesti o dvojniku – od ”Kraljevića i prosjaka” do Corta Maltesea – zahtijeva da se doppelgängera prije ili poslije uništi. Saramagova priča daje filmu razmjerno zgodan način dolaženja do tog rezultata: Anthony počne žudjeti za Mary, pa mu Adam odluči uzvratiti istom mjerom – ili barem to sebi samome tako racionalizira. Helen je žena koja je pošla za njega, napokon, premda ne za pravog njega. Vrijeme je da provjeri kako bi reagirala na njega kao njega. Ako i nosi dijete, to je zacijelo njegovo dijete, zar ne?

 

Možda i nije.

 

Cijeli novi sloj koji Gullón i Villeneuve daju Saramagovoj priči odnosi se na tu fascinaciju ženskim rodom – onim stvarno nedokučivim doppelgängerom svakog muškarca, a napose tako izgubljenog u vlastitoj tromoj stvarnosti poput Adama. Iz sebi znanih razloga filmaši odlučuju tu žensku onostranost predočiti kroz simbol pauka: kroz simbol životinje koja plete mrežu.

 

Četiri se pauka javljaju u filmu.

 

Prvi je na samome početku. U uvodnoj sceni Anthony (prepoznatljiv po bračnom prstenu, iako to u tom momentu radnje gledatelju nije bitan podatak) pohodi jednu od onih tajnih orgijastičnih seansi kakve nam je Kubrick dočarao u svojem posljednjem filmu: tajno mjesto gdje oronuli muškarci očima upijaju ljepotu nagog ženskog tijela. Anthony, koji je odraz Adama, tu vidi kako maskirana gola žena na zlatnome pladnju iznosi pauka, te ga gazi potpeticom cipele.

 

Drugi je prikaza koja hoda nad gradom.

Motiv kojim sve fascinantniji redatelj Dennis Villeneuve opisuje svoje čitanje ove složene i jednoznačnom čitanju nedostupne priče je pauk – pauk kao simbol i totalitarizma, i žene i smrti, ali ujedno i pauk kojega treba moći poljubiti

 

Treći je Adamovo snoviđenje, kao posuđeno iz Anthonyjeve podsvijesti: potpuno obnažena žena hoda po stropu hodnika koji vodi do njegova stana, ali ovaj put ne nosi masku. Ne, glava joj je istinska glava pauka: mreža je žena, totalitarizam koji potajice razapinje Adama krije se u njegovoj nesposobnosti stupanja u tako željen, a tako nedohvatljiv odnos sa suprotnim spolom.

 

Četvrti je završni kadar filma, prozvan i najstrašnijim kadrom ikad snimljenim.

 

”Neprijatelj” nam donosi Dennisa Villeneuvea u svjetlu koje svakako nismo očekivali nakon što smo ga upoznali kroz intimistički potresnu feminističku epopeju o bliskoistočnim stradavanjima, za Oscara nominiran majstorski rad ”Naša majka”: navodno je ovaj film snimio kao protutežu svojem prvom naslovu za Hollywood, izvrsnom trileru ”Zatočene”. Kao dekonstrukcija odnosa muškarčeva ega i ida ”Neprijatelj” bi već mogao biti prijeloman film ovog desetljeća; budući da je više od toga, budući da dekonstruira odnos prema muškarčevom animusu i animi, ovo je jedan od nosećih filmova našeg vremena.

 

Ne bojte se paukove mreže; u njezinu središtu čeka vas ishodišni cjelov.

    •  Preveliki da propadnu
    •  Kralj. Blijedi Kralj.
    •  Exsultate justi
    •  Sila se nudi
    •  Za Lisu
    •  Exsultate justi
    •  Uzurpiranje revolucije
    •  Kralj. Blijedi Kralj.
    •  Važno je imati žicu
    •  Grimizna glina

> Svi tekstovi ovog autora