novinarstvo s potpisom
Ima neke neodoljive primamljivosti u samome hodanju prljavim, propalim gradom punom podlih vucibatina i beskrupuloznih moćnika, sitnih prevaranata i manipulativnih žena, dok ti je šešir nabijen duboko na čelo, baloner leluja i dodiruje ti gležnjeve kao željni, pomalo već pljesnivi pokrov na lijesu, a nepripaljena cigareta visi između tvojih usana.
Da nema, hej, pa ne bih živio u Zagrebu.
Ali prvotni iskaz te primamljivosti stigao je s drugog kraja svijeta, iz brzo otkrivene i još brže propale Kalifornije, gdje je Velika depresija pobila premnoge snove na periferiji industrije njih samih.
Los Angeles, nabujao preko noći zbog idealne osunčanosti neophodne za prvotnu, jedva osjetljivu filmsku vrpcu, do tridesetih je godina dvadesetog stoljeća postao iskonski grad grijeha, pocrnjelo stanište prekaljenih privatnih detektiva, fatalnih žena i lovaca u mutnom.
Književnost ih je opisala kroz hard boiled krimiće, kinematografija pak kroz film noir. U stripu, tad još umnogome umnivenijem, izazvali su potrebu za izmišljanjem idealnih boraca protiv tako negativnih društvenih pojava, s Batmanom na čelu.
Britki dijalozi likova koji su se nagledali svega uz cijelu pripadajuću ikonografiju ubrzo su postali neodoljiv dio globalnog mita Amerike o samoj sebi, nadahnjujući djela u rasponu od francuskog novog vala do japanskih mangi. Kad je Frank Miller, tada već doajen američkog stripa, odlučio u devedesetima objaviti ”Sin City” kao serijal iznimno – i vizualno i narativno – stiliziranih posveta svemu onome što je žanr crnih krimića kroz prethodna desetljeća iznjedrio, oblikovao je te storije kao najmračnije moguće u odnosu na sve dotad viđeno.
Crtane u izuzetno upečatljivim panelima, bez nijansi sive, priče iz “Basin Cityja” kojemu je netko precrtao prva dva slova na putokazu smjesta su bile prihvaćene kao jedan od vrhunaca karijere autora najboljih pustolovina Daredevila, Elektre, Batmana i Robina, a i Ronina. A kad je strip s početkom ovog stoljeća napokon postao veliko vrelo nadahnuća samog Hollywooda, nije dugo trebalo da se pripovijesti iz fiktivne inačice Los Angelesa presele u onaj stvarni.
Doduše, sniman u Austinu u Teksasu.
Robert Rodriguez dugo se smatrao najvećim kulerom među djecom digitalne revolucije, kao posve samouk alternativac kojemu su videokamera i postprodukcija u kućnoj radinosti dostajale da zamijene sve one resurse zbog kojih su veliki studiji bili tradicionalno tako poželjni. Stasao rame uz rame s Quentinom Tarantinom i jednako sklon fetišiziranju sastavnica trash kulture, Rodriguez je učinio presedan pri ekraniziranju ”Sin Cityja” iz 2005. kad je uz sebe i Tarantina kao redatelja imenovao i samoga Millera – ne samo zato što se njegovim stripom doslovce poslužio kao storyboardom, nego i zato što je Miller doslovce sudjelovao u procesu režiranja.
Prenijevši nesmiljenost predloška na veliki ekran vjernošću dovedenom do apsurdne – i upravo zato očaravajuće – razine, Rodriguez je tim filmom postigao vrhunac karijere. Karijeru je zatim počeo jednako temeljito upropaštavati snimanjem beskrajnih količina nastavaka serijala ”Spy Kids” i loših izleta u trash, od kojih se neki odazivaju na ime Machete. Cijelo vrijeme je pritom obećavao snimiti novi ”Sin City”: u prvi film ipak ni izdaleka nije stalo sve što je Miller objavio.
Najžalosniji vid napokon objavljenog nastavka leži u spoznaji da su sve potrebne sastavnice ovoga što smo dobili bile na broju još 2006., kad je Rodriguez objavio da Miller piše scenarij prema najcjenjenijoj dotad neobjavljenoj priči, uz još dvije nove, smišljene samo za filmsku inkarnaciju serijala, te vinjetu iz jednog od postojećih stripova. Sve te djeliće slagalice dobivamo i sada, 2014. godine, točno u sastavu kakav nam je bio obećan.
I ništa od toga nije naročito dobro.
U dobronamjernom će pokloniku ”Sin City Franka Millera: Vrijedna ubijanja” (eto što bude kad se na izvornom trosložnom, aliterativnom naslovu nametiljaju gluposti) možda izazvati slijeganje ramenima. Da, priča spomenuta u naslovu doista je tu; tvori srce filma i jednako je jaka kao i u stripu. Dvije priče koje je okružuju svakako nisu vrhunci Millerova pripovjednog umijeća, ali očito pristaju u mitologiju i ikonografiju ovog svijeta – jedna beskrajno beznadna, druga puna nade. Vinjeta je vinjeta: prilijepi se za vjetrobran čisto zato da bi se moglo opet provesti ovim svijetom.
U imalo strožem gledatelju ovaj film mora izazvati cijeli niz nelagodno zbunjenih reakcija. Zar su na ovome radili devet godina? Nastavak, napokon, izgleda kao da je snimljen istim tehnikama rabljenima za original, što i ima smisla u održavanju kontinuiteta, ali ovaj put djeluje i kao čista lijenost. Mnogo je veća lijenost očevidna u zamoru kojim zrači cijelo pripovijedanje. Rodriguez i Miller kao da iz kadra u kadar žele reći: “Ovo je film oko kojeg nam sve ove godine zvocate, pa evo vam ga na.” Ovdje nema ni traga od onoga očitog erosa pri stvaranju nečega još neviđenog zbog kojeg je prvi film ostao kultni favorit; ovdje se rutinerski stvara već viđeno.
Rodriguez će naći izliku za odugovlačenje u nemogućnosti da na istome mjestu iznova okupi spektakularni glumački ansambl na razini onoga koji je usidrio prvi film, što je glupost. Svi su likovi ovdje snimljeni pred procesnim ekranom, plavim ili zelenim, pa dodani u digitalno renderirane pozadine: Jessica Alba, Mickey Rourke, Powers Boothe ili Jaime King mogli su se snimiti ne samo zasebno, nego i u razmaku od više godina. Cijela poanta Rodriguezova stila je u oslobađanju od ograničenja koje je tradicionalna analogna kinematografija nosila.
Da se barem na okupljanje ansambla isplatilo čekati: ključnu ulogu Dwighta (Clivea Owena iz prvog filma) ovdje glumi Josh Brolin, jer tko će drugi. E sad, u stripu je veliki obrat s Dwightovim likom bio u tome da on na pola radnje promijeni svoje lice, tako da se prije gledanja još i možete radovati Owenovoj pojavi u prijelomnom trenutku. Uzalud ćete se radovati: “promjena” Dwighta u ovom filmu sastoji se od prilično sramotne protetike i perike na Brolinu. Ništa bolje od tog detalja ne opisuje do koje je mjere ovo bio nedomišljen i nedorađen projekt od samog početka.
Neke promjene u glumačkoj postavi su shvatljive i opravdane zbog smrti, odnosno spriječenosti pojedinih glumaca; opet, većina toga mogla se izbjeći smišljenim radom kroz devet dugih godina. Ali scenarij je do te mjere prekrcan nedosljednostima u kronologiji i kontinuitetu s onime što smo gledali 2005. da se čovjek mora zapitati je li ijednom autoru ovog filma bilo imalo stalo.
Postoji, doduše, jedan razlog za gledanje ovog filma, razlog koji nosi ime Eva, a preziva se Green. Nema bolje glumice za utjelovljenje bilo koje fatalne žene, pa tako i Ave Lord: ali to je bilo očito i u vrijeme prvog ”Sin Cityja”, čak i onima kojima se nije posrećilo upoznati je osobno. Eva Green je ipak još 2006. snimila ”Casino Royale”, najbolji (ili možda jedini istinski dobar) film o Jamesu Bondu, u kojem je bila najjači dio.
Zašto, dakle, nismo dobili ovaj (ili bolji) nastavak još tamo negdje 2007. ili 2008.?
Razlog je, bojim se, upravo u potpunoj neovisnosti na kojoj Rodriguez insistira. Bez studija koji bi ga tjerao na kontinuiranu proizvodnju, on se može igrati grindhousea, ali jedini grindhouse je onaj u kojemu Roger Corman vitla bičem i viče: “Moraš snimiti ovaj film u tjedan dana! Ma što za tjedan, za pet dana! Daj bolje za tri!” Bez suvremenog studija u kojemu će pokoji executive ili troje njih imati pregled razvoja cijele franšize, uz primjerenu mitologiju, kontinuitet i ispunjavanje razložnih očekivanja publike, ne može očito biti ni neovisnog trash serijala. ”Sin City” producira Harvey Weinstein, napokon, a on je prezauzet žongliranjem jajima s natpisom OSCAR.
Postoji tu i jedna čisto kreativna poteškoća: sve priče u prvom ”Sin Cityju” pripovijedale su o iskupljenju, čak i onom po cijenu davanja vlastitog života, što je davalo ontološki sjaj svem crnilu kroz koje su gazile. Sve priče u drugom ”Sin Cityju” pričaju o osveti, uspjeloj kao i neuspjeloj: ali čak i najuspjelija osveta nikako ne dokida grijeh.
Zar ne.
I zato nakon projekcije filma ”Sin City Franka Millera: Vrijedna ubijanja” (ali ne nužno i čitanja naslova do kraja) možete samo nataknuti šešir na glavu, zagrnuti se balonerom i izaći iz posve neprimjerenog multipleksa na kišne ulice grešnoga grada u koji su vas crne vode ovog života naplavile, znajući da svijet u kojemu je Eva Green osuđena na glumu u lošijim nastavcima ne baš genijalnih filmova nadahnutih djelima Franka Millera nije najbolji od svih mogućih svjetova.
A onda ćete pognuti glavu, da vas obod fedore zaštiti od kiše, pripaliti tu cigaretu i priznati samome sebi: bila je, i bit će, vrijedna gledanja.