novinarstvo s potpisom
Domenico Quirico, talijanski novinar, izvjestitelj torinske Stampe, dvaput otiman na Levantu (u Libiji oslobođen vojnom akcijom, a u Siriji lani diplomatsko-ekonomskom, nakon pet mjeseci zatočeništva), upozorava opetovano ovih dana, primajući nagrade lijevo i desno za knjigu ”Zemlja Zla“, da suština takozvane Islamske Države nije terorizam, nego totalitarizam, dakle nepriznavanje prava na različitost, na drukčije mišljenje, na drukčiju pripadnost, svođenje sviju na jedan apsolutan obrazac, uz eliminiranje svega što strši, što se protivi, što svjedoči o drugosti.
S te strane Quirico je u pravu. Za razliku od Baracka Obame, koji tvrdi da podvižništvo (zelotizam) al Bagdadijevih selafija (koje ili glupo ili zlobno nazivamo džihadistima ili čak islamistima) pripada povampirenu srednjovjekovlju, Quirico naglašava da je totalitarizam fenomen XXI stoljeća.
Obojica su djelomično u pravu. Pojam totalitarizma skovan je u XX stoljeću, nedugo poslije prvoga svjetskog rata. Čini se da ga je prvi upotrijebio 1923. Giovanni Amendola, ali samo za nelegalni pritisak fašista u Zastupničkom domu.
Nedugo zatim ”totalitarističkim“ je nazvan novi talijanski izborni zakon koji je onemogućio oporbu, a 1925. sâm Amendola tvrdi da su komunizam i fašizam totalitarne reakcije na liberalizam i demokraciju. Štafetu je u ruke uhvatio Mussolini koji (unatoč svemu zlu koje je skrivio) nije bio glup. Od te iste 1925. on koristi pridjev ”totalitaran“ kao pozitivnu značajku svog režima, hvaleći se da on zahvaća sve segmente javnog života. Voilà.
Totalitarizam je uklet plod genetskog križanja ideje o Apsolutu sa sisavačkom čežnjom za dominacijom, pri čemu pojam Apsoluta – izraženoga tvrdnjom o Istini, jednoj, apsolutnoj i zavazda danoj – daje idejnu potku, transcendentalno utemeljenje i ”opravdanje“ težnji za apsolutnom dominacijom, prikazujući je kao jedinu pravednu.
Eto, to je Zlo (ili, ako netko više voli, emanacija Zloga) koje trenutno mahnita u Siriji i Iraku (a Zapad je pripomogao skinuti pečat s boce).
To Zlo je svojim ekspanzionističkim zemljovidima demonstriralo teritorijalne i religijske pretenzije i na Hrvatsku (stoga je idiotsko pitanje je li Hrvatska stupila u rat – Hrvatskoj je rat objavljen, braniti se mora, ako je ičemu).
Srednjovjekovlje? Kamo lijepe sreće! Totalitarizam mu prethodi, totalitarizam ga je branio, totalitarizam ga je o-ho-ho nadživio, praveći se i vječnim i modernim, po potrebi.
Svećenički totalitarizam bio je zlo koji je svojim artificijelnim totalitarizmom bezuspješno pokušao iskorijeniti Ehnaton, ali on je ipak stigao utjecati preko Mojsija (Freud tvrdi: Ehnatonova izbjeglog sljedbenika) na našu kulturu Zapada, dakako, kroz kršćanstvo.
Najgore zlo kršćanstvu je naneseno ne kroz totalitarne progone kršćana koji ne prestaju 2000 godina (ti progoni, naravno, jesu zlo, ali poučno je primijetiti da oni kršćanstvo generalno jačaju), nego kroz ucjepljivanje totalitarizma u samu organizaciju kršćanskog društva (što je, uz ostala zla, ponudilo izliku, naizgled oslobodilačku, u svijetu koji je već dugo, htjeli-nehtjeli, pod kulturalnom hegemonijom kršćana).
U kršćanskoj dogmi Bog nudi slobodu izbora, nudi se ali se ne nameće, na volju ti hoćeš li prihvatiti Njegovu ljubav (a ”Jahve je bog ljubomoran“) ili nećeš.
Ali Crkva, od Konstantina nadalje, olako prihvaća pruženu mogućnost da tu slobodu izbora podlo i nasilno negira: progoni Židovâ, otimanje hramova, čak i grobova, spaljivanje heretika, ateista, homoseksualnih, sve to je rezultat i iskaz totalitarizma, kojega je Crkva bila velika učiteljica, i prije i dulje nego li se totalitarizma, tumačeći feth jednodimenzionalno i nasilno, latio prvi kalif Abu Bakr (Džemaluddin Čaušević je 1936, daleko prije ”Islamske Države“, u komentaru sure ”Al-feth“ tumačio da je riječ o moralnoj pobjedi).
Totalitarizam kao nastojanje da se svi svedu na jedan kalup i da se iskorijeni tko se u taj kalup ne uklapa, dakako, nije ostao ograničen na idealno srednjovjekovlje.
Pol Pot i njegovi u Kambodži proveli su nesmiljen totalitarizam; nacistički totalitarizam povijesno se odredio provevši holokaust, a po istom je obrascu totalitaran bio ustaški sustav (koji, eto, još privlači mlade u Hrvatskoj), kao što je totalitaran bio i staljinizam.
Tito je od totalitarizma odustao najkasnije 1952, ali inercija je trajala do ekonomskog osvješćenja 1961, a repovi su sječeni 1966. (1971. nije totalitarizam, nego unutarpartijski obračun, čak ne krvav). Tuđman je bio autoritaran, ne i totalitarist, ali se domaći apostoli totalitarizma i na njega pozivaju.
Terorizam je simptom totalitarizma, težak i bolan, ali neprijatelj je totalitarizam. Kamo lijepe sreće kad bi postojao samo negdje daleko…
(Prenosimo iz Jutarnjeg lista).