Suze sarajevske

Papa Franjo (ili Frane kako ga dosljedno zovu oni, doduše rijetki, koji smatraju da su dobro shvatili zašto je Franciscus u Hrvatskoj odmah preveden u Franjo) bio je u Sarajevu. Posjet što ga je prije nekoliko mjeseci sam najavio na Trgu svetoga Petra u Vatikanu bio je posjet i crkvenog i državnog poglavara. Po svojem sadržaju, međutim, bio je to prije svega i iznad svega posjet Čovjeka. A obilježile su ga, rijetki su to primijetili (i mogli primijetiti) – suze.

U prvome od nekoliko javnih obraćanja, onome u Predsjedništvu Bosne i Hercegovine, Papa je nekoliko puta odstupao od teksta što ga je čitao. Pa je tako u jednome trenutku osjetio potrebu prisjetiti se povećeg kordona djece u narodnim nošnjama konstitutivnih naroda BiH (i manjina) koji ga je dočekao u sarajevskoj zračnoj luci. “Bila su tamo djeca pravoslavna, katolička, bošnjačka, židovska i djeca manjina. I bili su svi zajedno, svi radosni. Vidim da nade ima, ima nade.” Vrijedi ponoviti: svi zajedno, svi radosni.

U prvome od nekoliko javnih obraćanja, onome u Predsjedništvu Bosne i Hercegovine, Papa je nekoliko puta odstupao od teksta što ga je čitao. Pa je tako u jednome trenutku osjetio potrebu prisjetiti se povećeg kordona djece u narodnim nošnjama konstitutivnih naroda BiH (i manjina) koji ga je dočekao u sarajevskoj zračnoj luci. “Bila su tamo djeca pravoslavna, katolička, bošnjačka, židovska i djeca manjina. I bili su svi zajedno, svi radosni. Vidim da nade ima, ima nade.” Vrijedi ponoviti: svi zajedno, svi radosni. U trenucima kada je u prijenosu na televiziji Al Jazeera Balkans prevoditeljica prenosila gledateljima te Papine riječi, glas joj je pukao. Bilo je jasno da plače

U trenucima kada je u prijenosu na televiziji Al Jazeera Balkans prevoditeljica prenosila gledateljima te Papine riječi, glas joj je pukao. Bilo je jasno da plače.

Prizivanje zajedništva što je stoljećima bila jedna od značajki Bosne i Hercegovine, čak i bez obzira na strane vladare, onoga zajedništva što je tako surovo razbijeno u ratovima u kojima se raspala Jugoslavija, a koje i danas toliko smeta dežurnim “lovcima na jugonostalgičare”, duboko ju je potreslo. Ili ju je prisjetilo na ono što je bilo, ili joj je dozvalo u svijest ono što bi trebalo, pa i moralo biti želi li se osigurati opstanak BiH.

Tek, žena je zaplakala, nije se mogla suzdržati. I nitko joj nema pravo zbog toga prigovoriti.

Njezini su osjećaji, njezine suze, bile rječitije od hrpe slatkorječivih, a povremeno i euforičnih komentara kojima je u “našim krajevima” uobičajeno popratiti Papine izjave, makar je to kod ovoga Pape sve rjeđe slučaj, jer domaći kler nikako da razumije njegove poruke. I taj kler (čast izuzecima koji postoje, na primjer franjevačka provincija Bosna srebrena) najvjerojatnije nije pustio suzu kada je čuo riječi o ujedinjenoj i radosnoj djeci različitih nacija, odnosno vjera.

Treba li bolje potvrde od te, neki bi rekli sasvim banalne i nevažne sličice iz velikog mozaika podataka o Papinih 11 sati (i malo više) u Sarajevu, pa da se shvati koliko je njegov posjet bio potreban, ali i koliko su njegove riječi što zazivaju zajedništvo, pravdu, mir i oprost (to će vrlo jasno artikulirati u propovijedi na misi na Koševskom stadionu) nužno potrebne ne samo današnjoj Bosni i Hercegovini, ne samo Evropi, nego i svijetu.

I koliko se te poruke odnose na sve, a ne samo na vjernike, pripadnike Rimokatoličke crkve. I, napokon, koliko smo ipak još daleko od njihova ostvarenja u uvjetima u kojima se prevoditelj (i opet, prenijela TV Al Jazeera Balkans) skanjuje doslovno prevesti Papine riječi kojima mladima poručuje kako želi da žive “u bratstvu i jedinstvu” (pa to pretvori u “bratsko zajedništvo”).

Papa je, rekosmo, prije svega nastupio kao Čovjek, kao netko tko govori u ime napretka ljudskoga roda, u ime mira, a protiv rata. Nije nimalo beznačajno što je na stadionu na Koševu rekao, izazivajući trenutni pljesak desetaka tisuća okupljenih (mada je govorio na talijanskom jeziku, a prijevod je tek slijedio), kako se iz Sarajeva “diže glas Božjega naroda i svih muškaraca i žena dobre volje: nikada više rat!”

Dakle, uzdigao se iznad svoje pozicije prvoga čovjeka jedne od triju velikih monoteističkih svjetskih religija, odustao je od toga da on – kao Papa – upućuje poruke.

Ne, sam je sebe sveo na nekoga tko artikulira poruku “Božjega naroda”, a to su u njegovim očima svi ljudi, vjerovali oni ili ne, dodajući još i “svi muškarci i žene dobre volje”.

Papa je, rekosmo, prije svega nastupio kao Čovjek, kao netko tko govori u ime napretka ljudskoga roda, u ime mira, a protiv rata. Nije nimalo beznačajno što je na stadionu na Koševu rekao, izazivajući trenutni pljesak desetaka tisuća okupljenih (mada je govorio na talijanskom jeziku, a prijevod je tek slijedio), kako se iz Sarajeva “diže glas Božjega naroda i svih muškaraca i žena dobre volje: nikada više rat!”

Govorio je, dakle, u ime čovječanstva.

I nema apsolutno nikakve sumnje da je pogodio “pravu žicu” kada je upozorio na razliku između onih koji propovijedaju mir (neki i licemjerno, precizirao je) i iskrenih mirotvoraca; što je na kraju posjeta pretvorio u osudu svjetskih moćnika koji govore o miru, a spremaju ratove.

Ponovio je, nikako ne bez razloga upravo u Sarajevu, svoju tezu o Trećem svjetskom ratu koji se odvija u fazama, dodajući ovaj put i nešto što se može shvatiti kao ocjena aktualnih prilika u svijetu.

Rekao je, naime, da u svijetu vlada ratna atmosfera, a među onima koji potiču ratove apostrofirao je (i) one koji se bogate prodajom oružja.

I bilo je mnogo razloga da se čovjek još jednom rasplače slušajući te njegove poruke, uključujući i one mladima na kraju posjeta, da se – naime – ne gledaju međusobno kao katolici, pravoslavni, muslimani ili Židovi, nego naprosto kao “mi”.

Dakle, još jednom: zajedništvo.

Jer – koliko god da su te poruke točne, toliko je i gotovo sigurno da neće doprijeti do ušiju onih kojima su namijenjene, a pogotovo da neće prodrijeti do njihovih umova kojima gospodare ratne igre, računice u milijardama dolara, zamišljeni, ostvareni, odnosno izgubljeni profiti ili pak nastavljanje imaginarnog (a na terenu na žalost toliko stvarnog) rata protiv komunizma (koji ni onda kada su se mnogi na njega verbalno pozivali, nigdje u svijetu nije bio ostvaren).

Papa nije podlegao atmosferi mahanja nacionalnim zastavama i ni jednom riječju u propovijedi nije apostrofirao ni jednu naciju, ali jest – vrijedi ponoviti – pravdu, mir i oprost.

I napustio je stadion praćen pjesmom koja bolje od bilo čega drugoga pokazuje kako tzv. crkva u Hrvata neće, zapravo odbija shvatiti njegove univerzalne poruke. Jer, nakon svega što je izrekao, a što se odnosilo na cijeli svijet, na ljudski rod, golem je crkveni zbor zdušno otpjevao “Rajska djevo, kraljice Hrvata”, pa se to može shvatiti i kao ne previše suptilna poruka Papi: samo se Ti bavi svjetskim mirom, ali mi znamo tko smo i znamo da je djevica Marija uz nas; a djevica Marija, naša kraljica, bila je i prije Tebe, a bit će i nakon Tebe.

Kada je u katedrali bio konfrontiran sa svjedočanstvima dvojice svećenika i jedne časne sestre koji su bili neljudski maltretirani – zbog svoje vjere – u proteklome ratu, odustao je, vidno potresen, od pripremljenoga govora da bi poručio kako se ne smije zaboravljati prošlost, ali ne da bi se postalo osvetnicima, nego mirotvorcima, da bi se  naučilo opraštati

Pa da čovjek još jednom ne zaplače?

Njemačka (bavarska) pak televizija, koja je također izravno prenosila misu s Koševskog stadiona, našla je za shodno u prijenos uklopiti i reportažu o tome kakvo je Sarajevo bilo u “osamdesetim godinama prošloga stoljeća, kada nitko nije mogao ni naslutiti što će se uskoro dogoditi”. I u toj reportaži podsjetila je na sarajevsku Zimsku olimpijadu, posljednji veliki sportski nastup Jugoslavije u svijetu – tako je rečeno – a praćeno kadrovima s otvorenja Olimpijade, uključujući i kadar razvijene jugoslavenske zastave s crvenom zvijezdom petokrakom.

Usput: za razliku od kardinala Puljića koji nije odolio, a da ne spomene “razna zla i razne režime u prošlosti” pod kojima je trpila BiH (što je u katedrali i na susretu vjerskih vođa precizirao pojmom “komunistički režim”), Papa nije smatrao potrebnim ni jednom se riječju osvrnuti na “strašno” razdoblje Jugoslavije, ili makar i apostrofirati probleme što ih je Katolička crkva u vrijeme nekadašnje federacije zaista imala.

A kada je u katedrali bio konfrontiran sa svjedočanstvima dvojice svećenika i jedne časne sestre koji su bili neljudski maltretirani – zbog svoje vjere – u proteklome ratu, odustao je, vidno potresen, od pripremljenoga govora da bi poručio kako se ne smije zaboravljati prošlost, ali ne da bi se postalo osvetnicima, nego mirotvorcima, da bi se  naučilo opraštati.

I nije propustio ponoviti da je jednome svećeniku, danas teškome bolesniku kojemu je on, Papa, poljubio ruku i zatražio da ga blagoslovi, u nevolji pomogao pravoslavni svećenik, drugome – Bošnjakinja muslimanka, dok je redovnici put u život omogućio “strani ratnik”, mudžahedin.

I vratio se tako svojoj osnovnoj poruci: oprost i suživot, a izbjegao je iskušenju da govori samo o patnjama i stradanjima katolika, smještajući ih decentno u kontekst okrutnosti kojima su danas podvrgnuti bezbrojni ljudi diljem svijeta.

Naravno da su Papine poruke bile primarno adresirane na zemlju koju je posjetio i na grad što ga ne bez razloga zove “malim evropskim Jeruzalemom”, čvrsto smještajući (ponovio je to nekoliko puta) BiH u Evropu. No, baš takva BiH, mulitinacionalna i multikonfesionalna – ratu i njegovim posljedicama usprkos, a dijelom i upravo zbog toga – bila mu je dodatno zanimljiva kako bi dao novi poticaj (tome su dodatno poslužili susreti s predstavnicima drugih vjera i s mladima) ekumenskom dijalogu, približavanju vjera i ublažavanju razlika između “frakcija” unutar kršćanstva.

Vidjelo se to i po izboru kardinala koji su ga pratili. Jedan vodi Kongregaciju za međureligijski dijalog, a drugi onu za jedinstvo kršćana. I koliko god da se Hrvatska televizija (javni servis!) u prijenosu iz Sarajeva ponašala gotovo kao da je Papa došao u Hrvatsku (“zna mnogo o Hrvatima”, “o Evropi baš i ne zna previše, ali o Hrvatskoj zna”), u Papinoj pratnji nije bilo ni jednoga svećenika iz Hrvatske, ili hrvatskoga podrijetla. Pametnome dosta.

Na kraju dana, kada se saberu svi dojmovi i srede informacije, dominantna će ipak ostati epizoda s prevoditeljicom koja nije mogla suspregnuti suze kada je Papa govorio o djeci različitih vjeroispovijesti koja su ga dočekala na aerodromu – zajedno i radosna. Plakala je nad slikom Bosne i Hercegovine kakva bi, možda, ipak jednoga dana mogla biti

No, na kraju dana, kada se saberu svi dojmovi i srede informacije, dominantna će ipak ostati epizoda s prevoditeljicom koja nije mogla suspregnuti suze kada je Papa govorio o djeci različitih vjeroispovijesti koja su ga dočekala na aerodromu – zajedno i radosna. Plakala je nad slikom Bosne i Hercegovine kakva bi, možda, ipak jednoga dana mogla biti.

I vjerujemo da nije bila jedina.

Svakako i zbog Papinih poruka, jasnih i beskompromisnih, kada je bilo potrebno i emotivnih, ali i zbog tih suza (koje nismo vidjeli, ali smo ih u tonu glasa jasno razaznali) vrijedilo je provesti sate i sate pred televizorom i pratiti posjet Pape Sarajevu, odnosno Bosni i Hercegovini (bez Međugorja, razumije se samo po sebi!).

Informacija o Papinu posjetu Sarajevu bit će u nedjelju, ma koliko važna, tek jedna od jučerašnjih vijesti. No, suze sarajevske ostaju trajni dojam.

I one suze o kojima je još godine 1997. u istome gradu govorio papa Ivan Pavao II, i ove nepoznate prevoditeljice u televizijskom prijenosu posjeta pape Franje u subotu, 6. lipnja 2015.

Suze sarajevske – do kada?

(Prenosimo s portala Forum.tm).

    •  Zlokobna manipulacija CroFacte
    •  Kraj američkog stoljeća
    •  Lekcija iz Hallea: opasnost od desnog ekstremizma
    •  Budimir Lončar – vanserijski čovjek iz neponovljivog vremena
    •  Bahatost bez zadrške
    •  Američki plan za plin
    •  Era neodgovornosti
    •  Predatorski kapitalizam u svojem najogoljenijem obliku
    •  Milanovićeva šarada oko parade
    •  Oči širom zatvorene

> Svi tekstovi ovog autora