Od hrvatskog jala do hrvatskog jaza

Njemački suvremeni filozof (Arnold Gehlen), čije su misli dosegnule zrelost sredinom 20. stoljeća, napisao je jednom prilikom kako su iščezli svi stabilizirajući sadržaji oko kojih bi se mogle fiksirati mase. Pritom je mislio na institucionalnu strukturu kao bazu svake društvene izgradnje i nadogradnje.

Ukoliko pokušamo površno analizirati položaj institucionalnog društvenog okvira u Hrvatskoj, možemo sasvim izvjesno zaključiti kako istom nedostaje ono što suvremena politička teorija interpretira kao lijevu paradigmu. Nužna je institucionalna transformacija.

Sadržaj našeg institucionalnog aparata bio je pod dominantnim utjecajem desnog političkog spektra. Dakako, ta činjenica ne predstavlja nikakvu neobičnost s obzirom na to da je HDZ prije posljednjeg, SDP-ovog mandata na vlasti bio punih 17 (sedamnaest) godina.

S druge strane, teško je i recentni SDP-ov mandat označiti kao lijevo orijentiran. U ekonomskom značenju on to svakako nije, ali u pravosudnom, civilnom, sekularnom ili, ako hoćete, jednom svjetonazorskom značenju zasigurno odudara, te je čak i suprotstavljen onom rigidnom, totalitarnih tendencija, autoritarnom HDZ-ovom poimanju društva.

Poželjni obrasci ponašanja, institucionalizirani tijekom godina od strane HDZ-ove elite, kulminiraju u domoljubnoj ideji. Jedna ruka na srcu, druga ruka u džepu. Poput mađioničarskog trika, ruka na srcu je tu da zavara pažnju, kako vizualnu tako i emotivnu. Istovremeno ona druga ruka je radišna u besramnoj krađi društvenih dobara.

Sadržaj našeg institucionalnog aparata bio je pod dominantnim utjecajem desnog političkog spektra. Dakako, ta činjenica ne predstavlja nikakvu neobičnost s obzirom na to da je HDZ prije posljednjeg, SDP-ovog mandata na vlasti bio punih 17 (sedamnaest) godina

Drugim riječima, za narod jedne države institucije su oduvijek bile neophodne, a uslijed HDZ-ove vladavine istodobno su postale i maligne. Dakako, institucije čine ljudi, tako da je kriza institucija kriza društva, kriza čovjeka. U svakom slučaju to je kauzalan slijed.

Međutim, tu istu krizu čovjeka uzrokovala je kriza odgovornih odgojno-obrazovnih institucija, koja opet neizmijenjeno stanje stvari perpetuira i održava na životu. Circulus vitiosus.

U svakoj zajednici u kojoj su spomenuti procesi usvojeni kao društveno poželjni i prihvatljivi obrasci ponašanja postoji jaz koji djeluje dezintegrirajuće na kolektivno jedinstvo određene grupe ljudi neovisno o tome je li posrijedi narod, manjina ili neka, po političkom opsegu, manja društvena skupina.

Ironizirajući misao navedenog filozofa s početka teksta mogli bismo kazati kako unutar granica Hrvatske ne da spomenuti stabilizirajući sadržaji nisu iščezli, već se jedan takav sadržaj utjelovio u kolektivnoj svijesti naroda toliko duboko da je danas praktično svim političkim diskursima inherentan kao ishodišna i završna jurišnica.

Ovdje govorimo o mitomanskoj ideologiji i njezinoj institucionalnoj zlouporabi od strane političkih subjekata.

Desnica se ponaša kao da polaže monopol na svaku iole patriotsku misao. Artikulacija domoljublja od strane ljevice blasfemična je demagogija. Desnica optužuje ljevicu za nikad nadiđenu jugoslavenštinu i komunističku svijest, bilo kroz njezino povijesno, partijsko nasljeđe, bilo putem njezine odanosti temeljnim antifašističkim vrijednostima.

Paradoks je bjelodan u činjenici da je desnica u svom najdomoljubnijem, formirajućem periodu bila ispunjena do i preko samog vrha komunističkim kadrom iz bivše države, u čemu je znatno nadmašivala čak i optuživanu ljevicu. Ta njihov prvoborac, domovinski Tito, Franjo Tuđman, bio je iznimno visoko pozicioniran funkcionar Komunističke partije, general Jugoslavenske narodne armije.

Čini se kako je desni obrat ipak bio iskreniji i temeljitiji od lijevog.

Lijevi ideološki prikaz također je iskonstruiran i plasiran od suprotstavljene joj desnice, dok je onaj koji generira sama ljevica autodestruktivan jer su napuštene izvorno lijeve ideje. Naime, njihov čelnik samoproglašeni je liberal, a gotovo svi njegovi ministri razmišljaju neoliberalnom glavom

Cinizam na stranu. Lijevi ideološki prikaz također je iskonstruiran i plasiran od suprotstavljene joj desnice, dok je onaj koji generira sama ljevica autodestruktivan jer su napuštene izvorno lijeve ideje. Naime, njihov čelnik samoproglašeni je liberal, a gotovo svi njegovi ministri razmišljaju neoliberalnom glavom.

Socijalizam njihova nasljeđa, zbog negativne percepcije javnog mnijenja, reducirali su na nominalnu socijaldemokraciju. Kako bi demonstrirali političku vjerodostojnost, barem bi iz vlastitoga naziva trebali ukloniti dekorativni prefiks socijal. Možda umetnuti novi – liberal.

Činjenično stanje ne sprečava nas da valjano zaključimo sljedeće: desnica rabi ideologiju kako bi diskreditirala ljevicu, dok je posljedica ljevičarskog odnosa spram ideologije autodestrukcija.

Kontinuitet ideološke polarizacije uzrokovao je naizgled nepremostivi jaz u biračkom tijelu kojemu se obraća, a time i u samom narodu ponuđenim banalnim izborom.

Dakako, odgovornost je na političarima.

Posljedica je biračko tijelo lišeno kritičke mašte političkog rasuđivanja. Predočen je fiktivni izbor između domoljuba desničara i jugonostalgičara ljevičara. Desnica se poziva na domoljublje gotovo jednakom intenzivnom mahnitošću kojom je tijekom rata i više nego marljivo u vlastiti džep spremala domoljubne novčanice, što se nastavilo i u vrijeme Sanaderove vladavine, dok se ljevica odrekla svojih ideala, čime se zapravo odrekla same sebe.

Uostalom, nije narod taj koji se dijeli u političkom smislu. Dijele ga politički subjekti svojim neodgovornim interpretacijama društvenih zbivanja konstruirajući sliku društva koja služi njihovim interesima. Primarno onima koji za svrhu imaju osvajanje ili ostanak na vlasti.

U tom intencionalnom činu ideološkog zavođenja i manipuliranja prednjači desna strana kontinuiranom sugestijom o ljevici kao nikad napuštenom jugoslavenskom projektu. To bi valjda imala biti neka nova Jugoslavija.

Neizbježna posljedica desnog ideološko-manipulativnog tumačenja društveno-političkih prilika i odnosa, usmjerenog isključivo na diskreditaciju političkih konkurenata, te lijevog ideološkog lutanja je neposredni razdor u biračkom tijelu koji, s obzirom na kontinuitet trajanja, urasta u duh naroda kao nepomirljiva suprotstavljenost.

U svakom slučaju, ustrajavajući u toj neodgovornoj, nadasve prizemnoj ideološkoj predstavi, možemo kazati kako nije neizbježna ni točka nakon koje će takvi poduhvati izmaknuti kontroli i postati ireverzibilan proces. Nakon hrvatskog jala stvaramo hrvatski jaz

Za identitet jednog naroda sagledive posljedice takvih procesa su fragmentiranje zajedničkog osjećaja pripadanja i polarizacija konstitutivnog ishodišta.

Desnica je ideološku zlouporabu usvojila kao princip djelovanja koji se ustalio u njihovu diskursu još od ratnog doba. Tada su držali kako je to potrebno poradi mobilizacije i motivacije naroda uslijed vihora rata, dok danas takva huškačka, isključiva retorika ima izrazito negativan, pa i poguban, suprotni učinak.

Naime, tada je ona bila usmjerena prema protivniku u ratu, a danas, u miru, usmjerena je na i protiv vlastitog naroda.

U svakom slučaju, ustrajavajući u toj neodgovornoj, nadasve prizemnoj ideološkoj predstavi, možemo kazati kako nije neizbježna ni točka nakon koje će takvi poduhvati izmaknuti kontroli i postati ireverzibilan proces. Nakon hrvatskog jala stvaramo hrvatski jaz.

    •  Šta je sve zabranio gradonačelnik Sinja, Miro Bulj
    •  Kako biti Srbin u Hrvatskoj?
    •  Linč Srbina građanina i sahrana za građansku Hrvatsku
    •  Hrvatski politički kaput
    •  Vlasnici rata i njihovi glasnogovornici žele rat protiv Rusije
    •  Ivan Malenica – motivi s one strane zakona?
    •  Sve veći dio običnog svijeta suosjeća s Palestinom
    •  Sloboda u ružnome svijetu
    •  Kad ''Oluja'' prođe, a život postane sjećanje
    •  Hoće li se ministar Ivan Malenica pomiriti s pravdom?

> Svi tekstovi ovog autora