Idem zbog Siniše Glavaševića i Branka Pilsela

Kažu mi da su mi šanse u 2. izbornoj jedinici, iako sam prvi na listi (lista broj 6), minimalne, ankete (ako im je vjerovati, iako im ja ne vjerujem ni da mi kažu da je podne, a sat pokazuje 12 sati) dapače kažu da sam se kandidirao bez veze, ta tu su Josip Leko (SDP i kolege iz koalicije Hrvatska raste), Miroslav Tuđman (HDZ i ekipa iz Domoljubne koalicije), Željka Markić (U ime obitelji – Projekt Domovina; kao, domovinu nemamo, koji likovi!) te osobito, kažu mi i to, opaki protivnik, gradonačelnik Zagreba Milan Bandić (Stranka rada i solidarnosti te hrpa još pitoresknih grupa). Tu su još OraH (Neven Voća), Živi zid (Ivan Pernar) i još deset stranaka, koalicija i neovisnih lista, od neoustaša Dražena Keleminca (koji u meni vidi četnika, pa se okolo megafonom i dreči i četnikom me proziva) do pitomih pretendenata iz stranke Za grad.

U politiku ulazim jer me inspirira djelovanje mojeg prijatelja prof. Ive Josipovića koji je bio vrlo dobar predsjednik države. Ima znanja i iskustva. Profesor je na dva sasvim različita fakulteta. Pravnik i kompozitor. U svakom od tih područja jedan od najboljih. Koliko li je truda uloženo da se njegove vrline prikažu kao nedostaci. Kad je mudar, tvrdi se da nije odlučan. Kad predlaže radikalne reforme, kaže se da nije praktičar. Kad smiruje napetosti i stare mržnje, nije dovoljno domoljub. A što rade oni koji mu to predbacuju?

Da, točno, ako je suditi prema medijskoj blokadi koja uvelike prati sve nas koji smo se odazvali pozivu za provođenje reformi koje predlaže bivši predsjednik Republike Ivo Josipović, reklo bi se da nas nema; ono, uzalud vam trud, svirači.

Ako je pak suditi po reakcija s terena, po kvaliteti programa koji zastupam, po biografijama i rezultatima naših ljudi, počevši od onih Ive Josipovića, moglo bi doći do iznenađenja. Ali ovo nije i ne smije biti tekst u kojem ću reklamirati stranku ”Naprijed, Hrvatska! Progresivni savez Ive Josipovića” i našu predizbornu koaliciju s Čačićevim reformistima ”Uspješna Hrvatska”.

Ovo je odgovor onima koji misle da sam se zeznuo, da ću se kompromitirati, da ću ugroziti prilično uzornu novinarsku karijeru i ime koje ipak nešto znači u novinarskim redovima i u javnom životu Hrvatske ili pak da nemam što tražiti u politici. Želim, naime objasniti zašto sam prihvatio poziv Ive Josipovića da budem nositelj liste u 2. izbornoj jedinici.

Kao što mnogi znaju, rođen sam 1962. u Buenos Airesu. Studirao sam strojarstvo, novinarstvo, književnost, kršćansku duhovnost, filozofiju i teologiju. Magistar sam znanosti s područja etike i političke teologije. Dogodine, ako ostanem u jednom komadu, volio bih konačno obraniti doktorsku disertaciju s područja filozofije religije na kojoj već duže radim (obrađujem temu sekularizma). Novinarstvom se bavim od 1979. godine. Autor sam i triju knjiga od kojih je, posljednja, ”Argentinski roman”, u izdanju Profila, autobiografska, pa u njoj možete saznati više o meni.

Stigao sam, dakle, iz daleke Argentine u svibnju godine 1989. A moj brat je došao godinu dana iza mene. Nestao je kao pripadnik 4. brigade Hrvatske vojske, prije 24 godina (23. listopada 1991.). Tada sam, prema ranije donesenoj odluci ukoliko moj brat nastrada u ratu, napustio bogosloviju u Rijeci i postao sudionik Domovinskog rata u istoj jedinici. Mnogi me prepoznaju kao novinara, ali i dosta ljudi pamti moj ljudskopravaški angažman, osobito devedesetih.

Stranku ”Naprijed Hrvatska! Progresivni savez Ive Josipovića” osnovali smo jer je Hrvatska u dubokoj krizi, jer ju volimo i jer postojeće stranke, nažalost ni one lijeve, ne nude odgovor na goruće probleme.

U politiku ulazim jer me inspirira djelovanje mojeg prijatelja prof. Ive Josipovića koji je bio vrlo dobar predsjednik države. Ima znanja i iskustva. Profesor je na dva sasvim različita fakulteta. Pravnik i kompozitor. U svakom od tih područja jedan od najboljih. Koliko li je truda uloženo da se njegove vrline prikažu kao nedostaci. Kad je mudar, tvrdi se da nije odlučan. Kad predlaže radikalne reforme, kaže se da nije praktičar. Kad smiruje napetosti i stare mržnje, nije dovoljno domoljub. A što rade oni koji mu to predbacuju?

Moramo na ovim izborima jasno znati reći, sebi i drugima, da ne možemo više dozvoliti luksuz da čekamo ili da uzimamo smirujuću drogu postupnosti. Došlo je vrijeme da Hrvatska bude prosperitetna zemlja. I za to su nam potrebne reforme koje nam je predložio bivši predsjednik Republike i naš prijatelj Ivo Josipović

Smatram se moralnom osobom, nisam se nikada okoristio posebnim položajem, radnik sam, nisam špekulant, i kao kršćanin i bivši student pape Franje u Argentini duboko osjećam potrebe siromašnih i obespravljenih. Razumijem samo jezik istine, jezik beskompromisne borbe za ljudsko dostojanstvo, jezik mira i poštenja.

Vrijeme je promjena i Hrvatsku treba modernizirati, regionalizirati i decentralizirati. Želim Hrvatsku učiniti uspješnom i bogatom, ali tako da ostane solidarna, pravedna i jednaka za sve.

Zašto sam prihvatio kandidaturu? Pred nama je, i pred vama, kako je rekao Martin Luther King, mogućnost da unovčimo jedan ček.

Kada je stvorena Republika Hrvatska, u Ustavu je potpisan ček za svakog hrvatskog građanina,da će neotuđiva prava na život, slobodu i traganje za srećom biti svakom zajamčena.

Hrvatska je mnogim našim sugrađanima u ruke dala lažan ček, ček bez pokrića: ljudska prava nisu poštovana, bilo je neslobode, socijalna bijeda i lopovluk ukrali su nam sreću.

Kandidirao sam se jer ne želim vjerovati da su fondovi morala ove zemlje nedovoljni i jer vjerujem da banka pravde nije propala.

Mojom kandidaturom, našim kandidaturama želimo na simboličan način unovčiti ček koji će nam dati bogatstvo slobode i sigurnost pravde.

Moramo na ovim izborima jasno znati reći, sebi i drugima, da ne možemo više dozvoliti luksuz da čekamo ili da uzimamo smirujuću drogu postupnosti.

Tražim povjerenje građana i neću ih, kao ni do sada, iznevjeriti, već ću raditi do krajnjih snaga za dobrobit svih. U 2. izbornoj jedinici u kojoj se kandidiram najviše ima seljaka i radnika. Moji djedovi i roditelji su radnici. I ja teško radim od svoje 16-te godine. To što sam intelektualac ne znači da sam zaboravio kako je ulaziti u krug tvornice u 7 ujutro. Obećavam da ću raditi maksimalno predano i pošteno

Došlo je vrijeme da Hrvatska bude prosperitetna zemlja. I za to su nam potrebne reforme koje nam je predložio bivši predsjednik Republike i naš prijatelj Ivo Josipović.

Tražim povjerenje građana i neću ih, kao ni do sada, iznevjeriti, već ću raditi do krajnjih snaga za dobrobit svih. U 2. izbornoj jedinici u kojoj se kandidiram najviše ima seljaka i radnika. Moj djedovi i roditelji su radnici. I ja teško radim od svoje 16-te godine. To što sam intelektualac ne znači da sam zaboravio kako je ulaziti u krug tvornice u 7 ujutro. Obećavam da ću raditi maksimalno predano i pošteno.

Želim citirati jednoga svog kolegu, pokojnog Sinišu Glavaševića, vukovarskog heroja kojeg sada HDZ želi na sramotan način omalovažiti, što je samo po sebi skandalozno. Jer Siniša Glavašević je heroj one Hrvatske koja ne odustaje: ”Vjerojatno bih odustao od sebe sama, ali ne mogu. Jer, tko će ostati ako se svi odreknemo sebe i pobjegnemo u svoj strah?” Tako je govorio Siniša Glavašević.

Zbog tebe, Siniša, ja ne odustajem! Zbog mojega brata Branka Pilsela koji je život položio za ugrožene civile i za napadnutu nam domovinu te zbog vas, mojih sugrađanki i sugrađana, ja ne odustajem.

Nitko od nas ne zna što je od onog što doživljavamo i zapažamo stvarno i stalno, a što posredno i prolazno, što blijedi i nestaje zauvijek, a što ostaje živo, iako zaboravljeno i pokopano u dnu naše svijesti. Ja mislim da znam što mi je u srcu sada kada krećem na ovaj put.

Želim postati saborski zastupnik. Zašto? Malo je zastupnika u Hrvatskom saboru koji ne prihvaćaju ulogu suvišnih. Većina ih se baš u tome besmislenom položaju brine o svojoj političkoj figuri. Svaki brbljavac uvjeren je da je postao velikim političarom kad izjavi da politika nije moralna činjenica, da nju zanima samo uspjeh u borbi za vlast, da nju vode samo razlozi moći… Makijavelizam reduciran na stranačku disciplinu!

Poslušnost je postala jedinom političkom voljom i jedinom njezinom snagom. Sve teme raspravljaju se kao pitanje vjernosti, kao polaganje ispita za kadrovske stranačke igre… U našem Saboru s napredovanjem ne raste i osobna odgovornost; zato napredovanje neodoljivo privlači kao nagrada za odanost, posve laka… U raspravama se legitimira vjernost, a ne osobnost, stranačka pripadnost, a ne vlastiti odnos prema domovini. Ja želim biti zastupnik na potpuno drugačiji način!

Želim citirati jednoga svoga kolegu, pokojnog Sinišu Glavaševića, vukovarskog heroja kojeg sada HDZ želi na sramotan način omalovažiti, što je samo po sebi skandalozno. Jer Siniša Glavašević je heroj one Hrvatske koja ne odustaje: ”Vjerojatno bih odustao od sebe sama, ali ne mogu. Jer, tko će ostati ako se svi odreknemo sebe i pobjegnemo u svoj strah?” Tako je govorio Sinša Glavašević. Zbog tebe, Siniša, ja ne odustajem! Zbog mojega brata Branka Pilsela koji je život položio za ugrožene civile i za napadnutu nam domovinu te zbog vas, mojih sugrađanki i sugrađana, ja ne odustajem

Ne pada mi nakraj pameti da pred bilo kime dokazujem koliki sam i kakav Hrvat! To je ispod moga dostojanstva! Vrlo često čujem snažne glasove kako sude o hrvatstvu. Mnogi od njih pripadaju ljudima koji su postali Hrvatima u hrvatskoj državi. Jedino što od njih tražim je da me puste na miru. Ništa više. Neka se razmeću, ali bez mene! Ja dobro znam koliko vrijedi njihova briga za državu i zašto je izjednačuju s brigom za svoju vlast.

Lakoća kojom se u Saboru i općenito u politici izbacuje moral iz politike znak je unutarnje destrukcije vrijednosti, početak nihilističke ravnodušnosti, samozadovoljstva i odbijanja svake odgovornosti. Ja mislim da se to može promijeniti i tomu želim dati osobni prilog.

Jer onog časa kad više nije bilo skrbi za osobnu odgovornost, onog časa kada smo pristajali na dužnost koja ne uzima u obzir našu osobitost, onog časa sve je došlo pitanje – i čovjek i njegov svijet.

Bez lažne skromnosti tvrdim da moja radna biografija i ovo što u ovoj kolumni svjedočim više od 20 godina pokazuje otvorenost, jasnoću, i ono što se često naziva transparentnost, a što su jedini okvir u kojem Hrvatska mora živjeti politički.

Politika ima svoje logičke okvire. U javnost treba izlaziti (i ja izlazim) sa sigurnim i jasnim idejama, potvrđenim činjenicama, nesumnjivim stajalištima i prijedlozima koje javnost može prihvatiti kao prijedloge za gradnju svoje budućnosti.

Nasuprot tome, na veliku žalost, još uvijek u Hrvatskoj politički život dijeli se s privatnim prohtjevima, s doskočicama i drugim oblicima degradiranja politike, jer nema nikakve sumnje, ni teorijske, a u sretnim zemljama ni praktične, da je politika najčasniji posao koji čovjek obavlja odlučivši se da razrješava najzagonetnije pitanje naše egzistencije, a to je kako živjeti slobodno, pojedinačno i zajedno.

Elem, mislim da sam zreo za politiku, za Sabor.

Kao sljedbenik političkih ideja i štovalac moralnoga profila velikana kao što su Miko Tripalo, Vlado Gotovac ili Ivan Supek, kao osoba koja prihvaća politički modus Ive Josipovića moram reći da ne vjerujem u stranku ni u ljude koji ne rade za druge.

Od vas, mojih sugrađana, kao, dakako, i od sebe, tražim suprotno: tražim iskreno ispitivanje savjesti, duh požrtvovnosti, umjerenost, postojanost, uzorno ponašanje, priznanje vlastitih ograničenosti, bliskost, ljudskost, solidarnost…Rekao bi Vlado Gotovac da tražim najbolju Hrvatsku koju možemo stvoriti, jer ona u mojim mislima, kao i u Vladinim, znači ponajprije odgovornost prema drugima i prema svijetu. Ne zamjerite mi stoga što sam imao silnu potrebu kazati vam koji su moji motivi da se kandidiram

Odbacujem svaku intelektualnu oholost, ali i lijenost, klanjanje snazi, svaku zavist, neiskrenost, nevjeru, nepovjerenje, svaku izdaju zadane riječi, pomanjkanje poniznosti i duha služenja, svako penjanje preko leđa drugih, izrabljivanje tuđe dobrote, manipuliranje, obmanjivanje.

Od vas, mojih sugrađana, kao, dakako, i od sebe, tražim suprotno: tražim iskreno ispitivanje savjesti, duh požrtvovnosti, umjerenost, postojanost, uzorno ponašanje, priznanje vlastitih ograničenosti, bliskost, ljudskost, solidarnost…

Rekao bi Vlado Gotovac da tražim najbolju Hrvatsku koju možemo stvoriti jer ona u mojim mislima, kao i u Vladinim, znači ponajprije odgovornost prema drugima i prema svijetu. Ne zamjerite mi stoga što sam imao silnu potrebu kazati vam koji su moji motivi da se kandidiram.

Na dan izbora znajte da imate za koga, a ne protiv koga glasati.

I neću potonuti ako ne uđem u Sabor. Jer, ponavljam, ja ne odustajem. Nemojte odustati ni vi. Hvala vam.

    •  HDZ i Crkva, partneri u otimačini Lakišića harema u Mostaru
    •  Neka s mons. Vukšićem ne završi povijest Kotorske biskupije
    •  Shvatite: Milorad Pupovac nije kriv za tragediju Vukovara
    •  Treba nam spomenik kakav je zagovarao Ivan Zvonimir Čičak
    •  Kutlešu ne brinu ni mrtvi ni grabežljivi kapitalizam
    •  Slovo o još jednom (ne)uspjehu, u Nacionalu
    •  20 godina ogromnog doprinosa Documente i Vesne Teršelič
    •  Dođite na promociju možda najvažnije moje knjige
    •  Može li nada doći iz Beograda? Da. Axios, mons. Ladislave!
    •  Novinar Malić i ministar Anušić misle da je Porfirije četnik?

> Svi tekstovi ovog autora