Obama ne zna gdje je i što je čovječanstvo

Ono što se dogodilo u Parizu je strašno. Ali to nikako nije napad na “cijelo čovječanstvo”, kako riječi Baracka Obame prevode i sažimaju hrvatski tabloidi. Istina, on je rekao nešto tomu slično, i ne mnogo bolje ni mudrije od tabloidnog parolaštva: “This is an attack not just on Paris, it’s an attack not just on the people of France, but this ih an attack on all of humanity and the universal values that we share.”

Kaže, dakle, američki predsjednik da je nasumični akt terora, u kojem je pobijeno sto trideset ili više ljudi, a bilo bi ih pobijeno tisuću tristo i trinaest tisuća, samo da su ubojice (i samoubojice) bili u stanju takvo što izvesti, napad na “cijelo čovječanstvo i na univerzalne vrijednosti koje mi dijelimo”, sugerirajući kako izvan “univerzalnih vrijednosti” koje on dijeli i šera nema nikakvog čovječanstva.

U ovom užasavajućem i raspamećujućem trenutku, kada se u svakom, ili skoro svakom Europljaninu javlja osjećaj identifikacije sa sto trideset i više mrtvih ljudi u Parizu, trebali bismo biti svjesni koliko je pogrešna, opasna i zloslutna izjava čovjeka koji vladajući Amerikom vjeruje da vlada cijelim čovječanstvom.

O konzekvencama takvog redukcionizma neka razmisli svatko za sebe. Lako ćemo se sjetiti što se događalo kada su se tridesetih godina našega dvadesetog stoljeća ideolozi rase zaigrali pojmovima čovjeka, nadčovjeka i podčovjeka, i kada su europski Židovi pretvoreni u cijelo jedno podčovječanstvo.

U ovom užasavajućem i raspamećujućem trenutku, kada se u svakom, ili skoro svakom Europljaninu javlja osjećaj identifikacije sa sto trideset i više mrtvih ljudi u Parizu, trebali bismo biti svjesni koliko je pogrešna, opasna i zloslutna izjava čovjeka koji vladajući Amerikom vjeruje da vlada cijelim čovječanstvom

Naravno, Obamin redukcionizam u sebi ne sadrži ništa od onodobna rasizma. Ništa ružno on nije rekao o muslimanima i Arapima. Možda je čak i iz sasvim plemenitih namjera čovječanstvo reducirao na Ameriku i na univerzalne vrijednosti koje, iskreno vjeruje on, Amerikanci dijele sa svojim saveznicima diljem svijeta.

Amerika je za Obamu univerzalna, sve drugo su partikulariteti. Ali čovječanstvo se još nikad u povijesti nije dalo svesti na one koji dijele jedan zajednički sistem vrijednosti. Čovječanstvo su i svi drugi i drukčiji, Dante i Džingis Kan, Breivik i Thomas Stearns Eliot, čovječanstvo su svi plemeniti i svi divlji, čovječanstvo su šest milijuna pomorenih Židova, ali su, po jednakom čovječanskom pravu, čovječanstvo i njihovi ubojice. Hitler je, također, čovječanstvo, premda je upravo on Židovima i Romima odricao pravo da budu ljudi i da čine čovječanstvo. Nema čovječanstva, niti ga smije biti, koje ne bi obuhvaćalo sve ono što ljudi jesu.

Obama govori o univerzalnim vrijednostima koje dijeli sa svojim saveznicima, naspram onih koji su napali cijelo čovječanstvo. Napadači su u takvom diskursu ili izvanzemaljci ili podljudi.

Po svoj prilici, napadači na Pariz organizirani su, obučeni i opremljeni u Francuskoj. Tako, barem, piše u prvim izvještajima. Francuski, egipatski, sirijski državljani… Neki od njih su se, izgleda, vratili s bliskoistočnog ratišta, gdje su se borili na strani ISIL-a. Za povratak im nisu bili potrebni izbjeglički papiri, dozvole ni odobrenja grčkih, makedonskih, srpskih, hrvatskih ili slovenskih vlasti. U svakom trenutku bili su svoji na svome, a odlazak u rat računao im se, valjda, kao ponešto egzotičnije turističko putovanje.

Čitamo da su francuske službe barem jednoga od njih registrirale kao opasnog ekstremista i povratnika iz Sirije. Je li baš posve normalno da je taj čovjek bio upravo onoliko slobodan koliko su sirijski izbjeglice neslobodni pri pokušajima da priđu Europi?

Amerika je za Obamu univerzalna, sve drugo su partikulariteti. Ali čovječanstvo se još nikad u povijesti nije dalo svesti na one koji dijele jedan zajednički sistem vrijednosti. Čovječanstvo su i svi drugi i drukčiji, Dante i Džingis Kan, Breivik i Thomas Stearns Eliot, čovječanstvo su svi plemeniti i svi divlji, čovječanstvo su šest milijuna pomorenih Židova, ali su, po jednakom čovječanskom pravu, čovječanstvo i njihovi ubojice. Hitler je, također, čovječanstvo, premda je upravo on Židovima i Romima odricao pravo da budu ljudi i da čine čovječanstvo. Nema čovječanstva, niti ga smije biti, koje ne bi obuhvaćalo sve ono što ljudi jesu

Napadače se identificiralo s ISIL-om i prije nego što je ISIL preuzeo odgovornost za napad. Vjerojatno ni to nije krivo. ISIL-ovi borci postoje u srcu Europe. Tu žive, rade i uživaju dok pripremaju svoje napade. Tako je to, a tako će i ostati. Živimo u izmiješanom svijetu, čija izmiješanost nije u domicilu i domorodaštvu, ne tiče se mjesta rođenja ni prijave boravka, nego je to izmiješanost svijeta koji putuje i koji se za samo nekoliko sati iz jedne tačke seli u drugu.

Ali ako je ISIL napao Pariz, zar ne bismo onda, sa stanovišta Obaminih univerzalnih vrijednosti, koje šeramo u ime čovječanstva, morali biti solidarniji prema onima koje isti ISIL svakodnevno napada?

Ne bježe li sirijski izbjeglice upravo od ISIL-a?

Ako smo solidarni s postradalima u Parizu, s onima koji su poginuli ili su ranjeni, s njihovom rodbinom, pa i s njihovim sugrađanima, kako to da odbijamo biti solidarni s postradalima u Alepu i Damasku, u Bejrutu ili Kairu, koje su ubijali i ubijaju isti oni koji su napali Pariz?

Umjesto da ovaj strašni događaj ojača europsku i američku odlučnost u obrani temeljnih ljudskih prava, počevši od prava na život danas ugroženih na Bliskom istoku i na sjeveru Afrike, nanovo se otvaraju priče kako bi upravo zbog napada na Pariz trebao biti zapriječen put onima koji pred ISIL-om pokušavaju spašavati živu glavu.

Kakve bi to mogle biti univerzalne vrijednosti, o kojima govori Barack Obama, koje podrazumijevaju različite kriterije za žrtve ISIL-a u Parizu i žrtve ISIL-a u Siriji?

Znači, na jednom je mjestu tvoje ubojstvo “napad na čovječanstvo”, dok bi na drugom mjestu tvoja smrt bila doživljena kao kolateralna posljedica ratnog sukoba. Ubojica je u oba slučaja isti. U prvom slučaju, u Parizu, možeš stradati i kao nedužni musliman, američki predsjednik neće te žaliti ništa manje nego kršćanina, dok u drugom slučaju, u Siriji, tvoja je žrtva vrijedna spomena samo ako si kršćanin, i to onaj sa Zapada. Pri tako postavljenim pravilima ove igre smrti cinično je govoriti o univerzalnim vrijednostima.

Ali ako je ISIL napao Pariz, zar ne bismo onda, sa stanovišta Obaminih univerzalnih vrijednosti, koje šeramo u ime čovječanstva, morali biti solidarniji prema onima koje isti ISIL svakodnevno napada? Ne bježe li sirijski izbjeglice upravo od ISIL-a? Ako smo solidarni s postradalima u Parizu, s onima koji su poginuli ili su ranjeni, s njihovom rodbinom, pa i s njihovim sugrađanima, kako to da odbijamo biti solidarni s postradalima u Alepu i Damasku, u Bejrutu ili Kairu, koje su ubijali i ubijaju isti oni koji su napali Pariz?

Sljedećeg jutra po napadima u Parizu već su gorjeli izbjeglički centri. Zapaljen je divlji izbjeglički centar u Calaisu, koji je lokalno stanovništvo poetično nazvalo – Džungla. Istoga jutra, prije nego što je na 10.000 četvornih metara izgorjelo sve što je skupinama ilegalnih izbjeglica činilo život, zamjenik gradonačelnika Calaisa izjavio je kako “požar nema nikakve veze s nizom napada u Parizu”.

Ovu su vijest naši tabloidi izbjegli objaviti, a nije naišla na osobit tretman ni u zapadnim medijima, tako da se nitko nije stigao zapitati odakle dogradonačelnik Calaisa i bez provedne policijske istrage zna da jedan neugašen požar nema nikakve veze s napadima u Parizu.

U tom trenutku, mogli smo primijetiti i to, on nije mogao odgovoriti niti na pitanje ima li u Džungli ljudskih žrtava. Bude li ih, nikada nećemo za njih saznati. To je još jedan prilog Obaminoj teoriji univerzalnih vrijednosti.

Narednih dana gorjet će džamije diljem zapadne Europe, a izbezumljeni će europski muslimani tražiti načina da se izuzmu od krivnje. Izlazit će na demonstracije, skupljati pomoć za povrijeđene u napadima, slikati se po međumrežju s natpisima: Nije u moje ime! U jednima će rasti bijes, u drugima će rasti očaj. Novopokrenuti niz uzroka i posljedica dugo će se, poput gvozdenog kotača, okretati oko svoje osi, gazeći pred sobom nedužne. I nitko se neće potruditi da ga zaustavi.

Francuski predsjednik najavio je rat, u kojemu, kaže, neće imati milosti. Ali protiv koga bi se, zapravo, mogao voditi rat? Protiv ISIL-a je u Siriji taj rat već poveo Vladimir Putin, kojemu se Amerikanci i njihovi europski saveznici baš i nisu voljni priključiti.

U Europi, pak, i u Francuskoj rat se može voditi samo protiv nedužnih. Može ga se voditi nasumično, s onom istom idejom s kojom su ga poveli napadači na Pariz. Ubijajući nevjernike – a kako su i to mogli znati: da su ti ljudi nevjernici, da među njima nema pravovjernih muslimana? – oni su neprijatelja našli u svima koji u Parizu žive, a ne ubijaju.

Kako im i gdje uzvratiti, pa još nemilosrdno? Paljenjem ilegalnog izbjegličkog centra u Calaisu, nakon što su prije nekoliko mjeseci svi legalni izbjeglički centri u Calaisu zatvoreni i sravnjeni sa zemljom?

Umjesto da ovaj strašni događaj ojača europsku i američku odlučnost u obrani temeljnih ljudskih prava, počevši od prava na život danas ugroženih na Bliskom istoku i na sjeveru Afrike, nanovo se otvaraju priče kako bi upravo zbog napada na Pariz trebao biti zapriječen put onima koji pred ISIL-om pokušavaju spašavati živu glavu. Kakve bi to mogle biti univerzalne vrijednosti, o kojima govori Barack Obama, koje podrazumijevaju različite kriterije za žrtve ISIL-a u Parizu i žrtve ISIL-a u Siriji?

Zlo koje je zadesilo Pariz je strašno. Njegova je strahota dvostruka. S jedne strane, ultimativna islamistička krvožednost koja se, slobodno i to recimo, ne razlikuje od one nacističke, jer kao što je četrdesetih godina nacistički cilj bio poubijati sve Židove, tako je ISIL-ov cilj poubijati sve nevjernike, kršćane i Židove, redom.

S druge strane, ultimativna nespremnost i nesposobnost Europe da brani principe na kojima je zasnovana. Solidarnost, empatija i razumijevanje, raznolikost vjera i nacija, univerzalni principi mira i razumijevanja, kulturna raznolikost, na kojima se Europa temeljila i stvarala u godinama mira i obećanog blagostanja, kao da nisu u stanju izdržati prvo veće iskušenje.

Kada su europski ultrakonzervativci i velevjernici relativizirali napad na Charlie Hebdo, objašnjavajući ga i pravdajući tobože nepriličnim likovnim prilozima u satiričnom listu, tvrdili su da napada i ne bi bilo da nije bilo uvreda. Tada je pala sloboda umjetničkog izražavanja. Sada nitko nije ništa nacrtao. Opet se dogodio zločin. I pada sloboda razumijevanja i prihvaćanja drugog. Koga smo u Calaisu prethodno već ionako proglasili majmunom iz džungle. Pardon, iz Džungle.

(Prenosimo s autorova portala).

    •  Crveni Štef i dolazak Donalda Trumpa na vlast u Hrvatskoj
    •  Mržnja zagrebačkog gradonačelnika prema vozačima
    •  Kratka povijest parkiranja u Zapruđu
    •  Ovo bi bio bolji svijet kada bismo bili kao vozači kamiona
    •  Zašto nakon uvođenja eura odumiru zagrebačke tržnice?
    •  Hanka Paldum i njezini problemi na državnoj granici
    •  Kako to da nikome nije nedostajalo tih 1.334.823 eura?
    •  Lud, zbunjen, normalan
    •  Zašto Nepalci ne bi postali Hrvati…
    •  Bečki konjušari i slovenska gospoda

> Svi tekstovi ovog autora