Vladimir Putin, neskriveni uzor Zorana Milanovića i Tim Oreškovića

Kod temperamentnijih i impulzivnijih naroda najefikasniji detonatori građanskoga gnjeva oduvijek su žderačina i lokačina na tuđ, tj. državni račun.

Afere koje uključuju milijune eura, marketinške agencije, off-shore račune, ruske lobiste, austrijske pokrajine ili engleske nazive tvrtki na Kajmanskim otocima prosječnom su Hrvatu tradicionalno daleke, te krajnje prekomplicirane za dublje i podrobnije procesuiranje.

On čitajući novinske naslove o zakulisnim političarskim igrama s mađarskim MOL-om ili o aferi Hypo kroz maglu svakako sluti da ga je neka domoljubna hulja još jednom povukla za rogove i na njegov račun zbrinula tri svoje generacije, ali su mu sve te vrtoglave cifre, koruptivne operacije i financijske kombinacije toliko virtualne, filmske i izvan njegova perceptivnog svemira da je gotovo posve lišen opipljivog osjećaja zakinutosti.

Gurni mu, međutim, pod nos račun koji dokazuje da se netko od preplaćenih državnih muktaša na račun proračuna bahato gostio biftecima, šampjerom i škampima, jastozima i carpacciom od tune plavoperke, pio najskuplja vina i šampanjac te tako dodatno potrošio desetke ili stotine tisuća državnih kuna, i fjakasti barba u hladu ispod smokve brzopotezno će se preobraziti u gnjevnoga Che Guevaru: ”Vraga izili i popili, male su vam plaće!“

Gurni mu, međutim, pod nos račun koji dokazuje da se netko od preplaćenih državnih muktaša na račun proračuna bahato gostio biftecima, šampjerom i škampima, jastozima i carpacciom od tune plavoperke, pio najskuplja vina i šampanjac te tako dodatno potrošio desetke ili stotine tisuća državnih kuna, i fjakasti barba u hladu ispod smokve brzopotezno će se preobraziti u gnjevnoga Che Guevaru: ”Vraga izili i popili, male su vam plaće!“

Narod s muktaškim sindromom kojega je pred izbore oduvijek bilo najlakše podmititi upravo besplatnom hranom i pićem – pečenim volovima, janjetinom, bržolama, srdelama, nekad i sadnicama maslina – naprosto refleksno reagira na okidač koji dobro osjeća i razumije. To je ovdje tradicija, ilustrirana je tisućama novinskih tekstova, opjevana je u literaturi, pa čak i u TV serijama.

Epizoda ”Demonštrancjun“ Smojina Maloga mista savršeno opisuje eksplozivan tematski potencijal ”žderačine i lokačine“, kad hapšenje mjesne sirotice zbog krađe jedne kokoši izazove pobunu i otvorene kontraoptužbe da općinski načelnik više popije u jedno jutro nego sirotinja pojede u godinu dana.

Svojevrsnu modernu parodiju toga povijesnoga scenarija priredili su nam ovih dana Most i SDP, svađajući se javno čiji ”načelnik“ ima veći drob i veći račun u MUP-ovoj opatijskoj vili Costabella.

Saznali smo tako najprije da je tehnički premijer Orešković u samo mjesec dana, boraveći tamo sa svojom obitelji, državi ispostavio račun veći od stotinu tisuća kuna, a koji uključuje i česte narudžbe delicija iz obližnjeg hotela “Milenij”.

Mostovci koji su Oreškovića odavno politički ”posvojili“ na to su uzvratili prezentacijom troškova vile u Milanovićevu mandatu koji po godini dosežu i do 300 tisuća kuna.

Premda nije specificirano na što i na koga su zapravo arčeni svi ti narodni novci – isključivo na obitelj šefa Narodne koalicije ili ponekad i na strane delegacije? – to u ovoj priči i nije najvažnije: krucijalno je da su u njoj svi glavni likovi do kraja ostali načelnici s velikim drobom i bez trunke pokajništva, uključujući i one iz HDZ-a koji tiho likuju i mudro šute.

Epizoda ”Demonštrancjun“ Smojina Maloga mista savršeno opisuje eksplozivan tematski potencijal ”žderačine i lokačine“, kad hapšenje mjesne sirotice zbog krađe jedne kokoši izazove pobunu i otvorene kontraoptužbe da općinski načelnik više popije u jedno jutro nego sirotinja pojede u godinu dana

Lijepeći jedni drugima etikete žderonja i manjamuktaša i svađajući se tko je većega cuga i apetita, svi se ponašaju navlas isto kao Smojin načelnik koji je u pobuni protiv muktašenja također nalazio problematičnim jedino to što ga prozivaju na osobnoj razini: ”Šta ne napadaju kralja, bane, ministre, ka’ da je malo lopovi i gadi u ovu ‘rvatsku zemlju?“

Nijedan se iz plejade političkih pravednika, naime, ni u vlastitoj obrani ni u paradnim prozivkama druge strane još nije svečano zakleo da će, pobijedi li na izborima, ukinuti pravo korištenja državnih vila za dužnosničke privatne i obiteljske odmore.

Nijedan od hrvatskih sudbonosaca, uključujući onoga što je nepozvan došao iz Kanade poučiti nas kako se uspješno stječe kapital (a nije trebao, ovo znamo i sami) nije se s prezirom trajno odrekao komunističke tradicije, običaja i zloglasne opatijske rezidencije Aleksandra Leke Rankovića, premda smo nadomak četvrtome desetljeću okrutnoga kapitalizma u kojemu, kao što znamo, nema besplatnoga ručka.

Nijedan od jeftinih liberalnih demagoga i europejaca ne nalazi za shodno naprasno raskinuti s običajima despotskoga jugomaršala i njegova kolege Vladimira Bakarića, onako kao što će neumitnom logikom gologa opstanka sutra pravdati otkaze čistačicama ili outsourcing bolničkih kuhinja.

Ništa se u tom svijetu i u njihovim glavama ni nakon ovih izbora sudbinski promijeniti neće: Brijuni, Hvar i Costabella će u mandatu nove Vlade biti samo još bolje čuvani, a tragovi korisnika socijalističkih privilegija i cifre na računima efikasnije zataškavane i brisane kroz državno knjigovodstvo.

Nijedan od jeftinih liberalnih demagoga i europejaca ne nalazi za shodno naprasno raskinuti s običajima despotskoga jugomaršala i njegova kolege Vladimira Bakarića, onako kao što će neumitnom logikom gologa opstanka sutra pravdati otkaze čistačicama ili outsourcing bolničkih kuhinja

Nijedna istinski demokratska zemlja u Europi nema poglavare koji odmaraju u državnim vilama i kojima porezni obveznici plaćaju obiteljske odmore.

Sovjetsko bahaćenje u državnim dačama na račun građana prakticira uglavnom samo Vladimir Putin, neskriveni uzor, a i strateški partner, mnogih hrvatskih domoljuba.

Zbog dublje i manifestne poruke premijerske bakanalije i rastrošnost u Costabelli zato nisu sudbinski nevažna anomalija: one su jasan marker dekadencije suvremene političke klase i uvjerenja da joj nitko ništa ne može. No, tako su donedavno sigurno mislili i općinski vijećnici u Ražancu kod Zadra.

(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).

    •  Marko Vučetić: ''Mi smo država bez društva''
    •  Tko se još sjeća Tomislava Karamarka?
    •  Mandatar mekog srca
    •  Radost bezvlađa
    •  Izračunajmo koliko smo svjetlosnih godina do Kanade
    •  Hoće li i 8. studenog pobijediti cinizam?
    •  Neoboljševika poput Karamarka nema sve do Bjelorusije
    •  Znači imamo domoljubne i nedomoljubne branitelje
    •  Panika raste kao plima u plitkome mozgu
    •  Predsjednica ne zna što joj je posao

> Svi tekstovi ovog autora