Na misi ”za Domovinu” Bozanić se pokazao kao vulgarni nacionalist

Za razliku od mnogih umjerenih poruka s misnih slavlja ”za Domovinu” prigodom dvadeset i pet godina od međunarodnog priznanja Republike Hrvatske, poput onih koji su izrekli šibenski biskup Tomislav Rogić ili požeški Antun Škvorčević, misa koju je jučer predvodio u zagrebačkoj katedrali domovinski vrač Josip Bozanić pred okupljenim starješinama Kolindom Grabar-Kitarović, Božom Petrovom, Andrejom Plenkovićem i drugim predvodnicima hrvatskog plemena imala je sve atribute tribalnog sijela.

Molohu nacije su prinesene i žrtve: nastavlja se, zapravo vraća, praksa poglavice Franje Tuđmana da se na oltaru Domovine žrtvuju neprijatelji. Nastavlja se praksa, kažem, jer je kraljica Grabar-Kitarović Tuđmanovu potrebu da vadi utrobu i pojede srce neprijatelja ponovo vratila u praksu rekavši po povratku iz SAD-a: ”Nemojte dopustiti da vas obeshrabre oni kojima ništa ne predstavlja ni hrvatska država ni hrvatske institucije.” (Facebook, 11. siječnja 2017.).

Ne smijemo prijeći preko enciklike pape Pija XI. Non abbiamo bisogno, kojom je hrabro i pravovremeno osuđena državolatrija fašističkog režima, a koja je (enciklika) izgubila vrijednost u NDH samo zato što se krvavi ustaški režim izdavao za rimokatolički. U tom svjetlu Bozanić nasljeđuje najgore elemente Pavelićeva i Stepinčeva obogotvorenja države. On nije katolik po mjeri pape Franje niti po mjeri Ivana Pavla II., a kamoli nadbiskupa i kardinala Franje Kuharića. Bozanić je vulgarni nacionalist

Brzo su se vratila sjećanja na fundamentalne poruke oca plemena Franje Tuđmana koji je rekao: “Mi nećemo dopustiti ostacima jugokomunističkog sustava, niti jugosrpskog, stanje kakvo smo bili zatekli u Hrvatskoj uspostavom hrvatske slobode i demokracije. Nećemo dopustiti da nam sve to dovedu u pitanje. Nećemo to dopustiti tim jugokomunističkim ostacima, ali ni onim političkim diletantima, bezglavim smušenjacima koji ne vide o čemu se zapravo radi danas u Hrvatskoj i u svijetu sa kojekakvim regionalnim planovima… Nećemo dopustiti onima koji se vežu i sa crnim vragom protiv hrvatske slobode i hrvatske nezavisnosti, ne samo sa crnim, nego i zelenim i žutim vragovima… Nećemo dopustiti onim koji se povezuju sa svima protivnicima hrvatske samostalnosti, ne samo povezuju nego im se nude, ne samo da im se nude nego im se prodaju za Judine škude, kao što se i sami hvale da dobivaju dotacije iz svih centara svijeta, a povezuju se od fundamentalističkih ekstremista, do kojekakvih lažnih propovjednika, pseudodemokratskih obmanjivača koji nam danas propovijedaju velike ideje o ljudskim pravima i slobodama medija” (Zračna luka Zagreb, 23. studenoga 1996.).

Tako je slično prozborio jučer u katedrali i glavni vrač Bozanić: ”Oni koji Hrvatsku nisu voljeli i koji je ne vole, koji je vide tek kao neželjenu privremenost, u kardinalu Stepincu vide najveću zaprjeku za svoja nastojanja da Hrvatsku ponize, ocrne i spriječe u ostvarivanju boljitka.”

Etno i religijski nacionalizam je jučer proslavljen očekivano, a pripadnici plemena su ponavljali ”Amen, amen”.

A sada, ironiju na stranu. Zagrebački nadbiskup je, nakon što je ugostio neoustaški Projekt Velebit na Kaptolu 25 (jesu li neprimjerena podsjećanja da je prva ustaška ćelija u domovini osnovana na Kaptolu 4?), a upoznao sam ga s ustaškim polazištima tog projekta (Bozanić je odlučio prešutjeti postavljeno pitanje), izveo konzekventan manevar. I tu nam se postavlja pitanje: može li biti slučajno što sada, nakon što je ugostio politički projekt koji traži Hrvatsku u granicama NDH, koji zagovara priznanje ustaške Hrvatske pravoslavne crkve, zalaže se za ukidanje svih manjina i za zabranu imena ”srpsko” u političkim strankama, projekt koji traži promjenu Ustava – tj. da se iz njega izbaci da je Hrvatska osnovana zahvaljujući odlukama ZAVNOH-a, itd. – Bozanić veliča ustašku politiku poglavnika Ante Pavelića?

Molohu nacije su prinesene i žrtve: nastavlja se, zapravo vraća, praksa poglavice Franje Tuđmana da se na oltaru Domovine žrtvuju neprijatelji. Nastavlja se praksa, kažem, jer je kraljica Grabar-Kitarović Tuđmanovu potrebu da vadi utrobu i pojede srce neprijatelja ponovo vratila u praksu rekavši po povratku iz SAD-a: ”Nemojte dopustiti da vas obeshrabre oni kojima ništa ne predstavlja ni hrvatska država ni hrvatske institucije”

Jer nadbiskup zagrebački reče ovako: ”Događaju kojega se danas spominjemo prethodilo je razdoblje hrvatske čežnje za slobodom, samosvojnošću, istinom i pravdom. Od suverene hrvatske države u vrijeme narodnih vladara tijekom svih dugih stoljeća tegobne nam povijesti u hrvatskom je narodu kao nositeljica pravnog poretka i čuvarica državne samosvojnosti postojala institucija Hrvatskoga sabora. Jedino je u razdoblju od 1918. do 1941. godine Hrvatski sabor bio raspušten zbog hegemonističkih i unitarističkih težnji ondašnje države.

Ta državotvorna svijest u raznim oblicima trajno prisutna u hrvatskom narodu i po instituciji Hrvatskog sabora kao i sloboda obranjena u Domovinskom ratu postaju temelji međunarodno priznate države Hrvatske.”

Dakle, prema Bozaniću, demokratski Sabor RH, obnovljen 30. svibnja 1990., je isto što i ustaški Hrvatski državni sabor, premda Bozanić, očito, ne poznaje hrvatsku povijest – ustaški Hrvatski državni sabor nije obnovljen 1941. godine. Potpuno je jasno da razdoblje Nezavisne Države Hrvatske Bozaniću, kao i Stepincu, predstavlja prihvatljiv dio povijesti.

Podsjetimo ipak Bozanića da je Hrvatski državni sabor naziv koji se za hrvatski parlament koristio još početkom 20. stoljeća, točnije, 1918. godine kada je Hrvatska raskinula državnopravne veze s Austro-Ugarskom. Budući da je hrvatski parlament bio nasilno ukinut za vrijeme Kraljevine SHS (i Kraljevine Jugoslavije), četrdesetih godina 20. Stoljeća, u sklopu tadašnjeg nacifašističkog svjetskog poretka, hrvatska je ustaška država ponovo uspostavila parlamentarno tijelo vlasti.

No, Hrvatski državni sabor je tijekom 1942. godine u NDH bio samo simbolična institucija reprezentativnog karaktera.

Osnovan je zakonskom odredbom poglavnika Ante Pavelića ne 1941., već 24. siječnja 1942. godine. Poglavnik je u njega imenovao zastupnike, jer izbori za njegov saziv nikad nisu održani, što je bila posljedica totalitarnog karaktera NDH. Sabor je imao samo savjetodavnu funkciju, bez ikakve stvarne političke moći, a sazivan je na po nekoliko dana u veljači, travnju i prosincu 1942. I samo tada.

Posebno je zabrinjavajuće što svakoga tko kritizira Alojzija Stepinca, koji biva reduciran ili promoviran (kako god želite) u kakvu ”svetu kravu”, Bozanić optužuje za neprijateljstvo prema Hrvatskoj i Hrvatima

Nije prvi puta da Bozanić pokazuje nepoznavanje i nerazumijevanje povijesti, pa ni vlastite uloge. Na Bleiburgu je tako, slaveći misu 13. svibnja 2007., rekao da je ”biskup Crkve hrvatskog naroda”, iako takvo nešto ne postoji, jer ako bi to postojalo, onda bi zaista hrvatski narod bio pleme, a on vrhovni vrač. Nakon što sam ga ukorio i ispravio, Bozanić je te riječi dao izmijeniti (kako se vidi u knjizi ”Istina u ljubavi”, Glas Koncila & Školska knjiga, Zagreb, 2008., str. 26) jer je sporne riječi dao promijeniti u ”zagrebački nadbiskup”.

Posebno je zabrinjavajuće što svakoga tko kritizira Alojzija Stepinca, koji biva reduciran ili promoviran (kako god želite) u kakvu ”svetu kravu”, Bozanić optužuje za neprijateljstvo prema Hrvatskoj i Hrvatima.

Reče Bozanić: ”Oni koji Hrvatsku nisu voljeli i koji je ne vole, koji je vide tek kao neželjenu privremenost, u kardinalu Stepincu vide najveću zaprjeku za svoja nastojanja da Hrvatsku ponize, ocrne i spriječe u ostvarivanju boljitka. I danas se njegov lik pokušava prikazati spornim da bi se opravdalo vlastitu zarobljenost neistinama, vlastitu zatvorenost uma i srca.”

Ovime Bozanić ne samo neprijateljski i iznimno neprijatno progovara o prvacima Srpske pravoslavne crkve, Židovima, Romima i drugima kojima nije svejedno što je nadbiskup Stepinac šutio pred užasnim zločinima ustaša, već i šamara papu Franju i vatikansku diplomaciju koja mu je jasno poručila, iz pera kardinala državnog tajnika Svete Stolice Pietra Parolina (pismo od 8. travnja 2015. Broj: 3342/14/RS), da će se Stepinčeva svetost moći dogoditi, ali ”u klimi što je više moguće bez tenzija i polemika”, što Bozanić i njegovi propagandisti stalno pokušavaju minirati i onemogućiti.

Uostalom, ne poštuju dogovor s papinim predstavnikom o. Ardurom i s kolegama Srbima iz mješovite Komisije o Stepincu da se neće vršiti propaganda (nikakva!) dok Komisija bude radila.

Dakle, do kanonizacije će možda doći, tko zna kada, ali znat ćemo da je ona blizu kad odnosi Hrvata i Srba, pravoslavaca i katolika, budu bratski i srdačni, bez fige u džepu, bez međusobnih optuživanja, bez obostranih prozivanja za stvaranje zavjera, onakvi kakvima ih je želio pokojni kardinal Franjo Kuharić: takvi da neće svaka strana najprije tražiti krivicu u drugoj, već u vlastitoj zajednici.

Tako je slično prozborio jučer u katedrali i glavni vrač Bozanić: ”Oni koji Hrvatsku nisu voljeli i koji je ne vole, koji je vide tek kao neželjenu privremenost, u kardinalu Stepincu vide najveću zaprjeku za svoja nastojanja da Hrvatsku ponize, ocrne i spriječe u ostvarivanju boljitka.” Etno i religijski nacionalizam je jučer proslavljen očekivano, a pripadnici plemena su ponavljali ”Amen, amen”

Hrvatske katolike muči, to je očito, koliko će se morati čekati dok Papa (tko god on bio) odluči potpisati dekret o proglašenju zagrebačkog nadbiskupa blaženog Alojzija kardinala Stepinca svecem. Hoće li to biti papa Franjo, njegov nasljednik, koji pak po redu, hoće li se čekati još mnogo godina? Ali potpuno je bezobzirno, rekao bih antiekumenki i necivilizirano, da se na misama šamaraju pravoslavni Srbi i to kada bi se, kao, trebalo zahvaljivati za neovisnost Republike Hrvatske.

Manipulacija osjećajima vjernika više konfesija, a ne samo katolika, konstanta je ponašanja Josipa Bozanića. On ne može mirno provesti u djelo Papinu želju da se pristupi ”čišćenju memorije”, nečemu što je pokrenuo još Ivan Pavao II. u enciklici kojom je najavio Jubilej 2000. Godine. Proces čišćenja memorije je Bozanić strahovito zanemario i u potpunosti onemogućio.

U tom smislu, baš kao i Kolinda Grabar-Kitarović svojom potkapacitiranošću (i lažima) na državnoj, Bozanić se pojavljuje kao glavni kočničar ekumenskih i pomiriteljskih procesa na crkvenoj razini.

Ne smijemo prijeći preko enciklike pape Pija XI Non abbiamo bisogno, kojom je hrabro i pravovremeno osuđena državolatrija fašističkog režima, a koja je (enciklika) izgubila vrijednost u NDH samo zato što se krvavi ustaški režim izdavao za rimokatolički.

U tom svjetlu Bozanić nasljeđuje najgore elemente Pavelićeva i Stepinčeva obogotvorenja države. On nije katolik po mjeri pape Franje ni po mjeri Ivana Pavla II., a kamoli nadbiskupa i kardinala Franje Kuharića. Bozanić je vulgarni nacionalist.

    •  Shvatite: Milorad Pupovac nije kriv za tragediju Vukovara
    •  Treba nam spomenik kakav je zagovarao Ivan Zvonimir Čičak
    •  Kutlešu ne brinu ni mrtvi ni grabežljivi kapitalizam
    •  Slovo o još jednom (ne)uspjehu, u Nacionalu
    •  20 godina ogromnog doprinosa Documente i Vesne Teršelič
    •  Dođite na promociju možda najvažnije moje knjige
    •  Može li nada doći iz Beograda? Da. Axios, mons. Ladislave!
    •  Novinar Malić i ministar Anušić misle da je Porfirije četnik?
    •  Vatikanska placebo Gospa
    •  Je li SDP ljevica, služi li ona još ičemu danas?

> Svi tekstovi ovog autora