O uhljebima s više poštovanja, molim. Ne može to svatko

U povijesti su mnogi veliki i važni ljudi počinili grozne stvari, ali nikada se ništa ružno nije čulo ni o jednom uhljebu. Zašto ponižavati uhljebe kad su oni prvi shvatili da se ne može živjeti bez moćnog zaštitnika?

Nitko nije omraženiji u Hrvatskoj nego uhljeb: čas se otkrije u HDZ-u, čas u SDP-u, čas u Holdingu, čas u Mostu. Onda se mediji nad njim zgražaju, a nesretnici koji nose isto prezime objavljuju plaćene oglase da nemaju veze s uhljebom i da pošteno zaslužuju plaću, ali, avaj, nitko im više ne vjeruje.

Međutim, kako se postaje uhljeb, kako uhljeb razmišlja, koje su teškoće njegova životnog poziva – o tome se malo zna, iako se proučavaju još od antike.

Ljude koji se besplatno goste kod bogatih Grci su nazivali ”parazitima” (”parasiteo” znači ”jedem s nekim”); dobru plaću za nikakav rad Rimljani su zvali ”sinekura” (”sine cura” na latinskom znači ”bez brige”).

Da bi se bilo uspješnim parazitom, treba stalno raditi na sebi i stjecati nove vještine, napose jer postoji velika konkurencija i samo najuspješniji uhljeb može računati na vrhunsku sinekuru

Naturalizirani Grk iz Sirije, Lukijan iz Samostate, posvetio im je u 2. stoljeću ironičnu pohvalu u obliku filozofskog dijaloga. Iz nje, recimo, možemo saznati da je parazitstvo zvanje kao i svako drugo. Naime, definicija zvanja jest da je to skup znanja primijenjenih u po život korisne svrhe; budući da uhljeb živi od nametništva, to je evidentno točno.

Nadalje, da bi se bilo uspješnim parazitom, treba stalno raditi na sebi i stjecati nove vještine, napose jer postoji velika konkurencija i samo najuspješniji uhljeb može računati na vrhunsku sinekuru.

Ponajprije, treba prepoznati osobu koja ga je u stanju uzdržavati, a zatim je obasipati izrazima posebna štovanja, što se ne postiže bez razmišljanja i mudrosti. Poznato je da nesposobni nikada ništa nisu postigli – iz čega se može zaključiti da je i zadobivanje života bez rada postignuće za koje se vraški treba potruditi.

A što kaže Lukijan, što je cilj nametnika? S jedne strane, udovoljavanje tjelesnim potrebama, a s druge težnja da mu ”duša ne zna za vrtloge svijeta” – jednom riječju, parazit želi biti sretan.

Parazit je nadmoćan intelektualcu: dok pametan razmišlja o svijetu, svemiru, društvu ili vjeri, što je sve u proturječju pa ga neprestano muči, dembel misli da je sve u redu i da stvari ne mogu biti bolje: ”u svom spokojstvu pojede pa zaspi, ispružen na leđima”.

Ponajprije, treba prepoznati osobu koja ga je u stanju uzdržavati, a zatim je obasipati izrazima posebna štovanja, što se ne postiže bez razmišljanja i mudrosti. Poznato je da nesposobni nikada ništa nisu postigli – iz čega se može zaključiti da je i zadobivanje života bez rada postignuće za koje se vraški treba potruditi

Nikada takvo blaženstvo ne može postići netko tko nije uhljeb. Radnik stalno ispunjava narudžbe, majka jurca na sve strane, poduzetnik ovisi o bankama i propisima, čak i bogataš strepi oko svojeg imetka, a parazit se ni na koga ne ljuti i nikad ne gubi apetit ili san.

Zapravo je najbolje od svega biti sinekurac. Nitko smrknut ne odlazi na poslovni ručak, nitko ne ide s grčem u želucu u kancelariju u kojoj ništa ne radi, nitko nije zabrinut na položaju gdje se od njega ništa ne očekuje.

Dok druga zanimanja donose plodove tek nakon dugog učenja i još dužeg uvježbavanja, sinekurac uspijeva ljenčariti od mladosti pa je dobre volje i lijepa tena.

Radni ljudi slave nedjeljom i blagdanima, sinekurac svaki dan. Ljudi vole ležerne, a uhljeb je ležeran. Nadasve, a to je veoma važno danas kad se tijelo cijeni više od duše, parazit je zdrav i dobro uhranjen, čist i počešljan, uredan i pristojna ponašanja – jer tko bi badava hranio smrdljivog i nepristojnog čovjeka?

Ne samo što je ugodan u ophođenju, on je veoma koristan i za društvo. Ne treba mu ni alat ni radionica pa je jeftin za uzdržavanje. Njegovo obrazovanje ništa ne stoji.

Ta ljudska imela ne izaziva političke sukobe jer je politika ne zanima – on je uvijek lojalan svojem sponzoru. Parazit se ne bavi kriminalom jer sve već ima. Krvopija nikad ne protestira i ne štrajka jer bi tako prestao biti krvopija.

U povijesti su mnogi veliki i važni ljudi počinili grozne stvari, ali nikada se ništa ružno nije čulo ni o jednom uhljebu. Zašto ponižavati uhljebe kad su oni prvi shvatili da se ne može živjeti bez moćnog zaštitnika?

U povijesti su mnogi veliki i važni ljudi počinili grozne stvari, ali nikada se ništa ružno nije čulo ni o jednom uhljebu.

Zbog svega toga apeliram da se prema dvonožnim pijavicama ubuduće odnosi s više poštovanja. Oni su tusti i privlačni, nasmiješeni i bezbrižni, bezazleni i poslušni. Vrše svoje dužnosti po uredima i općinama, studijima i ordinacijama, udrugama i komisijama, zavodima i akademijama, sudovima i postajama, institutima i klubovima, županijama i ministarstvima, dotiranim medijima i nevladinim organizacijama.

I nitko od tih krpelja nije nikad imao štete, samo koristi, jer svojim plaćama, mirovinama, potporama i poticajima uzdržavaju sebe i obitelji. Bave se znanošću i umjetnošću, gospodarstvom i turizmom, ljudskim pravima i financijama, dobivaju nagrade i odlikovanja, i ništa zlo ni o kome ne misle. Idealni su diplomati, savjetnici, djelatnici nevladinih udruga i marketinški stručnjaci, a to su sve vrlo cijenjena zanimanja.

Velika se nepravda čini kada se ruga nametnicima, a to je obično kad se time bave privatno i na malo, poput sponzoruša.

Puno je adekvatnije diviti im se, a mediji to čine obilno, pogotovo ako je riječ o parazitima okupljenima na mondenim i skupim mjestima, teretanama, počasnim ložama, revijama, eventima, finim restoranima i zagrebačkoj Špici. Sportaši su čak i ponosni na svoj poziv pa gordo na sebi nose oznake svojih sponzora, a zauzvrat dobivaju portale, stanove, stipendije i kabelske televizije.

U politici se mali paraziti hrane na srednjima, srednji na velikima, a oni najveći izravno sišu budžet. Novac u tu blagajnu dolazi iz inozemstva, s beskonačnom odgodom plaćanja – pa je dakle cijela naša država samo divovski parazit koji ovisi o međunarodnim bankama i fondovima, tim najvećim svjetskim krvopijama

Zašto ponižavati uhljebe kad su oni prvi shvatili da se ne može živjeti bez moćnog zaštitnika? U politici se mali paraziti hrane na srednjima, srednji na velikima, a oni najveći izravno sišu budžet. Novac u tu blagajnu dolazi iz inozemstva, s beskonačnom odgodom plaćanja – pa je dakle cijela naša država samo divovski parazit koji ovisi o međunarodnim bankama i fondovima, tim najvećim svjetskim krvopijama.

Lukijan je pronicavo uočio da je parazitstvo univerzalno – jer lijenčine i požderuhi isti su na cijelom svijetu – zbog čega je moćan instrument povezivanja naroda. Stoga naši uhljebi lako postižu karijere u međunarodnim leglima parazita, kao što je Europski parlament i NATO, čime se s pravom diče.

I zato onoj šačici ljudi što još živi od svoga rada nema druge nego nabaciti osmijeh na lice, poviti kičmu, prešutjeti sve osim pohvala, vježbati laganje i ulagivanje, razvijati parazitske sposobnosti i čekati da nam uvale neku sinekuru, makar i sinekuricu, ako već ne može pravu, poštenu, masnu sinekurčinu.

(Prenosimo s tportala).

    •  Zar je javno pokazivanje vjere opet postalo odiozno?

> Svi tekstovi ovog autora