novinarstvo s potpisom
Da bi neki veliki javni plan uspio, morao bi biti svima dostupan, jednostavan i realan. To su, onako, kriteriji koji se postave u hodu do uredskog aparata za vodu. Ako vode ima. Ako nema, ide se u toalet. To znači imati vodu one way or another.
Veliki plan je svima dostupan u 21. stoljeću ako je, recimo, u nekom digitalnom obliku pa ga svi s mobitelom mogu ponijeti sa sobom u džepu. Jednostavan znači svima razumljiv.
Realan znači ostvariv, a to je onaj koji je sastavljao plan riješio tako da je uzeo u obzir postojeću situaciju, znao kako izgleda idealna i ponudio rješenje kako se može doći do cilja.
Predsjednica je ponudila plan za demografski spas Hrvata. Reason why kriterij je riješen na početku mandata predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović, na onom inauguracijskom tulumu koji je cijeloj zemlji poslužio kao ilustracija svijeta koji oko sebe okuplja predsjednica.
I u prošlotjednoj informaciji da je hrvatskih građana manje od četiri milijuna.
A u međuvremenu cijelim nizom slika kojih se normalni ljudi moraju uplašiti i stidjeti.
Od onih da predsjednica odlazi u Argentinu i tamo izjavi kako su u njoj Hrvati našli zemlju u kojoj će živjeti svoje snove. I onda pozove ljude da se vrate, iako je većina tamošnjih Hrvata o Hrvatskoj samo slušala od svojih djedova. Pa se ti ljudi, u tehničkom smislu, ne mogu vratiti jer nikada i nisu bili ovdje.
A velik broj onih koji su tamo davno našli sreću za sebe su ponizili ovu zemlju i nikada joj se nisu ispričali.
I na taj svoj put potroši gomilu novca, a i ne osvrne se na hrvatsku zajednicu u Irskoj ili Njemačkoj do koje može doći jeftinim letom za 37 eura. Gdje žive ljudi koji su prošle godine slali molbe za posao raznim hrvatskim tvrtkama.
Ili ono kada se pravila gluha. Ili kada je poručila da svima kojima se ne sviđa u Hrvatskoj, mogu otići.
Da, Hrvati i ne samo Hrvati su otišli. Nisu više htjeli živjeti u zemlji u kojoj se demografija sređivala doseljavanjem Hrvata iz Bosne i Hercegovine u srpske kuće u Hrvatskoj koje smo naknadno platili njihovim vlasnicima koji se nemaju gdje vratiti.
Zamijenili smo Hrvate za Hrvate, jednima smo dali mirovine i braniteljske invalidnine jer su ratovali u svojoj zemlji, a ne u Hrvatskoj, njima i svoj njihovoj obitelji smo dali prednost pri zapošljavanju i obrazovanju, a drugi onda nisu imali svoje mjesto u svojoj zemlji pa su otišli.
Uvezli smo cajke i masne kobasice na Trg bana Jelačića, tamo slušali Thompsona, a izbacili dobru mjuzu, iščupali smo magnoliju i stari kamen koji je pripadao Meštroviću te betonom zalili nastalu rupu i parkirali bezvezni auto.
Nismo li povećali proračun ministra Tome Medveda koji je dodijelio pozajmicu čovjeku osuđenom za ratni zločin jer je pucao u zarobljene Srbe koji su ležali na podu?
Nismo li prešli preko toga da je njegov sin zaposlen u tvrtki koju je ministar angažirao da radi za Ministarstvo i sačuvali ga od toga da ode voziti u Njemačku?
Nismo li svima koji su studirali pokazali da se krade novac iz fondova EU time što je u potpunosti poništena dodjela sredstava utrošena u renoviranje studentskog doma?
Nismo li slušali kako krije razloge svojih putovanja dok predstavlja Hrvatsku?
I gledali kako se nameće Trumpu i ponižava sve samosvjesne žene svojim stilom?
Nije problem u novcu koji smo do sada zdrobili, nego u kultu laži, iskorištavanja i nagrađivanja nepoštenja, kriteriju nagrađivanja naših.
Sastavili smo zemlju nepravde i nejednakosti, povlaštenih i onih drugih, i sve strpali u one druge, manje bitne.
Ne cijenimo poštene, njima govorimo da nema smisla, puštamo da ih pretječu oni koji se nisu ni trudili ni borili za bolje društvo.
Svake godine u Zagrebu ostane najmanje dvije tisuće djece neupisane u vrtiće i natjera roditelje da osiguraju nekoga, bilo koga, da čuva tu djecu. A oni koji su ipak u vrtiću moraju izaći oko 16 h iako im roditelji rade do 17 sati, i dulje.
Ne, ne da nemamo dovoljno vrtića, čak ovi koji postoje postoje bez beze.
Pustili smo da se kontrolira brak i ljubav, da se maršira uime zabrana, da se promovira zatucanost, raspravlja o cijepljenju, a to je, realno, rasprava o ravnoj ploči, zagovara izbacivanje informatike iz škola, a zemlja u kojoj se promoviraju zabrane i zatupljivanje nije osobito slobodna zemlja.
To je logor, u logoru se preživljava po kriterijima snalažljivosti i poniznosti.
U normalnom svijetu se ljudi natječu sposobnostima i kvalitetama, u Hrvatskoj se uspijeva zahvljajući klijentelizmu i pozivu na inauguraciju predsjednice.
I, dosta bitno – gdje su pare?
Svaki, pa i najnezainteresiraniji dokoličar bi pitao gdje su pare kojima će se namiriti taj popis želja?
“Nijedna od tih mjera nije preskupa jer budućnost je neprocjenjiva”, glasio je unaprijed ponuđeni odgovor.
Ne zvuči li to slično onome kako prodavači vječnog života prodaju ljekovite magnete hrvatskim umirovljenicima?
Zar bi stvarno netko htio u ovakvoj zemlji graditi svoju budućnost?
Možda problem demografije s Pantovčaka izgleda jednostavan, ali s ove strane je to tek predstava o još jednom mandatu u državnoj rezidenciji.
(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).