Čovjek i smrt (1)

Smrt je velika.
Rainer Maria Rilke

Smrt. Kako govoriti o nečemu što sami nismo iskusili? Kako govoriti o izravnom iskustvu smrti onih koji su ga stekli, ali koji, baš zato što su to iskustvo imali, o njemu ne mogu ništa reći? Je li ”smrt velika”, kako kaže veliki Rilke, ili tek neka puka životna beznačajnost? O tome bismo, pretpostavljam, mogli nešto znati tek kad o tome ne mognemo zboriti.

S druge strane, promatrajući život pojedinca od začeća do smrti ili, kako bi to rekao moj profesor akademik Ivan Cifrić, ”od udaha i krika do izdisaja i muka”, vidimo da je naš život vremenski ograničen. No, je li tako i sa smrću?

Znamo kad nastupa kod drugih, ali ne znamo do kada traje. Ne znamo kako izgleda ono što umire. I ostaje li trajno mrtvim? Stoga se s pravom i postavlja pitanje: što je onda vječno – život ili smrt? Ili je, nasuprot vremenski ograničenom i svakodnevno (po)svjedočenome životu, smrt možda, iako to nitko od nas ne bi želio, vječna i trajna?

Znamo kad nastupa kod drugih, ali ne znamo do kada traje. Ne znamo kako izgleda ono što umire. I ostaje li trajno mrtvim? Stoga se s pravom i postavlja pitanje: što je onda vječno – život ili smrt? Ili je, nasuprot vremenski ograničenom i svakodnevno (po)svjedočenome životu, smrt možda, iako to nitko od nas ne bi želio, vječna i trajna?

Pitanja su mnoga i na njih do sada nema čvrstih i trajnih odgovora.

Da bi se ipak osmislilo ovu vremenski ograničenu egzistenciju i da bi se smrt učinilo manje važnom, stvoreni su višestruki religijski, filozofski, svjetonazorski, kulturološki obrasci o postojanju tamo nekoga sasvim drukčijeg, netjelesnog, u svakome slučaju nekoga pretpostavljenog života nakon smrti u tamo nekome pretpostavljenom drugom i drukčijem svijetu.

U gotovo svim religijama nastoji se uvjeriti ljude da nakon smrti ima neko Negdje, Nešto ili Netko / Neki. Nitko nije siguran je li to zbilja ili obmana. Sve je u fazi pretpostavke. Međutim za one koji vjeruju, npr.za kršćane, muslimane ili pak židove, smrt nije kraj, ona je tek neizostavan i prijeko potreban prelazak u jedan nov život.

Zato je smrt, prema tim vjerovanjima, trenutak koji omogućuje prelazak iz jedne – tjelesne, u drugu – duhovnu egzistenciju. Neke od tih religija, na primjer kršćanstvo, taj su prelazak u jedan nov život ”riješile” vjerovanjem u uskrsnuće tijela svake osobe pojedinačno. Jer, prema kršćanskome nauku, kada uskrsnuća tijela ne bi bilo, uzaludna bi bila i sama kršćanska vjera (1 Kor 15,12-14.20).

Međutim, unatoč religijskim vjerovanjima u zagrobni život, u uskrsnuće tijela ili u reinkarnaciju, u (pre)seljenje duša, nitko još nije ponudio odgovor na pitanje što je to smrt. I kad se pokušalo (do)znati što ona zapravo jest – a mnogi su to učinili i mnogi od nas to i danas i ovdje činimo – uvijek se zaustavimo na prvome koraku na kojem smo uspjeli spoznati samo ovo: smrt je velika tajna, neodgonetnuta zagonetka, osobni doživljaj koji do sada nitko nije uspio prevladati niti o njemu izvijestiti.

Iako su ljudi od najstarijih vremena, od vremena prvih ukopa mrtvoga tijela svojih najbližih – kada zapravo počinje ljudska civilizacija – nastojali shvatiti smrt kao neku prohodnu granicu, kao prelazak iz jednoga (lošeg) u jedan drugi (bolji) svijet, u ”carstvo mrtvih”, nitko nam sve do danas nije mogao ispričati priču o smrti, o prelasku iz jednoga u drugo područje ako ga je uopće ikada bilo.

Smrt. Kako govoriti o nečemu što sami nismo iskusili? Kako govoriti o izravnom iskustvu smrti onih koji su ga stekli, ali koji, baš zato što su to iskustvo imali, o njemu ne mogu ništa reći? Je li ”smrt velika”, kako kaže veliki Rilke, ili tek neka puka životna beznačajnost? O tome bismo, pretpostavljam, mogli nešto znati tek kad o tome ne mognemo zboriti

Uz to, smrt je jedna od najintrigantnijih tema svakome mislećem biću. Ona nije tek puki prestanak bioloških funkcija koje definiraju živi organizam. Ona je u susretu kulturoloških obilježja, znanstvenih spoznaja i osobnih uvjerenja puno više od toga.

A to se posebno odražava u načinima suočavanja s umiranjem i smrću, u oblicima žalovanja za umrlom osobom, obredima pokopa i sjećanja na umrle te u brojnim drugim poveznicama s umiranjem i smrću.

Zapravo, svi oni pokazuju koje značenje čovjek pogođen smrću bliskih osoba pridaje ne samo smrti kao takvoj nego i dostojanstvu umrle osobe. No, neovisno o tome što ćemo se svi mi prije ili poslije susresti s tom stvarnošću, ipak kao da želimo vjerovati da se smrt tiče tamo nekoga drugog, a ne nas samih ili naših bližnjih. Kao da smo već unaprijed svjesni da o njoj nikome nećemo moći kazati ni jednu jedinu riječ.

Međutim, ljudi svakodnevno umiru, ali i rađaju se. Više ih se rađa negoli umire. Jedini način osiguravanja preživljavanja tek rođenih je ravnomjerno umiranje već rođenih. A kako danas u našemu društvu ne umiru mladi i značajni ljudi, nego ponajviše oni koji su ostarjeli i koji u zajednici više ne znače gotovo ništa ili znače veoma malo, oni kojima je, kažu, vrijeme umrijeti kako bi omogućili nesmetano življenje njihovih potomaka, umiranje je postalo tiho, neprimjetno, bez puno pompe i publike, bez priprave i velikoga žalovanja. I ono se odvija u malim prikrajcima velikih institucija: u bolnicama, staračkim domovima, hospicijima.

Ljudi većinom umiru daleko od očiju javnosti, od očiju svojih bližnjih, opskrbljeni profesionalnom skrbi medicinskog osoblja. Rijetki su sretnici koji mogu umrijeti u svojoj kući, u svome stanu, u krugu svoje obitelji.

Znanstveno-stručnim skupom ”Čovjek i smrt”, u organizaciji Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar iz Zagreba, Hrvatskoga katoličkoga sveučilišta iz Zagreba i Udruge Posmrtna pripomoć iz Zagreba, održanim u prostorijama Galerije Klovićevi dvori od 14. do 16. rujna 2016., a u povodu obilježavanja 85. obljetnice utemeljenja Udruge za solidarnu posmrtnu pripomoć iz Zagreba, Gajeva 29, željelo se iskazati ponajprije važnost i vrijednost institucije Udruge Posmrtna pripomoć koju su u Zagrebu 26. kolovoza 1931. godine pod nazivom Posmrtna zadruga Svetog Josipa utemeljili zagrebački obrtnici, Caritas i Nadbiskupski duhovni stol s ciljem da svojim članovima osigura pravo na organizaciju pogreba, pravo na podmirenje pogrebnih troškova, odnosno pravo na dostojanstven posljednji ispraćaj.

Udruga je od te 1931. pa sve do prošle 2016. godine, dakle punih osamdeset i pet godina, unatoč mijenama političkih režima i ekonomskih sustava te opstajući u četiri države u cijelosti uspijevala ispuniti svoju temeljnu zadaću: sačuvati tradiciju solidarne posmrtne pripomoći članovima i učiniti da njihov rastanak s njihovim najdražim bude što humaniji i lakši.

Ljudi većinom umiru daleko od očiju javnosti, od očiju svojih bližnjih, opskrbljeni profesionalnom skrbi medicinskog osoblja. Rijetki su sretnici koji mogu umrijeti u svojoj kući, u svome stanu, u krugu svoje obitelji

Ne treba stoga nikoga čuditi da je u traženju što cjelovitijih odgovora o pitanjima smrti, koje suvremeno doba istodobno i nudi i traži, nužan i dijalog iz različitih perspektiva. Jednu od tih perspektiva ponudio je i ovaj znanstveno-stručni skup na kojemu su o fenomenu smrti kao sastavnom i bitnom dijelu ljudskoga života, a ne kao nekome tehničkom problemu, iznesene značajne kako biološke, antropološke i povijesne, tako i psihologijske, sociološke, filozofske, teološke i ine spoznaje.

Uz to, skupom se željelo pridonijeti početku procesa detabuizacije smrti u Republici Hrvatskoj, odnosno početku glasnijega govora o našoj svakodnevnoj hrvatskoj zbilji.

Tim povodom prvi put u modernoj hrvatskoj povijesti na jednome mjestu susreli su se teolozi, filozofi, bioetičari, liječnici, ginekolozi, psihijatri, povjesničari umjetnosti, sociolozi, demografi kako bi dali svoje viđenje smrti.

(Nastavlja se).

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM. HVALA! KLIKNITE OVDJE.

    •  ''Crkvena šutnja'' u vrijeme Hrvatskoga proljeća (6)
    •  ''Crkvena šutnja'' u vrijeme Hrvatskoga proljeća (5)
    •  “Crkvena šutnja” u vrijeme Hrvatskoga proljeća (4)
    •  “Crkvena šutnja” u vrijeme Hrvatskoga proljeća (3)
    •  ''Crkvena šutnja'' u vrijeme Hrvatskoga proljeća (2)
    •  “Crkvena šutnja” u vrijeme Hrvatskoga proljeća (1)
    •  Ako Svevišnji postoji, ako je i svemoćan, zašto dopušta rat?
    •  Ima li nade za kršćanske nomade kakav je papa Franjo?
    •  Živimo li u intervalu od razmjene do razmjene mrtvih?
    •  Ukidanjem entiteta riješiti hrvatsko pitanje u BiH

> Svi tekstovi ovog autora