U ovim čistim vremenima treba nam više nečistoće

”Sablast kruži Europom – sablast komunizma” – upravo prije 170 godina objavili su to svijetu Marx i Engels. Nova sablast za novo stoljeće krenula je na pobjednički pohod – ne samo Europom: sablast čistoće.

”Moja domovina je zemlja čistih”, kaže o rodnom Pakistanu književnik emigrant Mohsin Hamid. U državi koja je službeno usvojila naziv islamske republike vjera je temelj nacionalnog identiteta. Za druge nema mjesta.

I ništa lakše no da pomama čistoće zahvati široke mase. Pa onda bude sasvim naravno da država ravnodušno promatra rulju koja na smrt prebije ugledna advokata što je tražio za sve građane zakon slobode ispovijedanja svake vjere. Na taj zahtjev potaknuo ga je akt iste rulje kad je prebila mladu ženu kršćanku, lažno okrivljenu da se pogrdno izrazila o svetoj knjizi Kur’anu.

Prvobitna zadaća upravljača države naravno je skrb za opće dobro svojih građana. No, u Europi moć i popularnost sve više osvajaju vođe – kao mađarski i poljski – koji očuvanje čistoće vlastitih prostora od ljudi druge vjere i običaja, što bježe da spase goli život, legitimiraju kao obranu kršćanstva

U zemlji čistih nema mjesta nečistima.

Ideološku čistoću u politiku i ekonomiju uvela je prije gotovo 40 godina britanska premijerka, ”čelična dama” Margaret Thatcher. Propovijedala je ideal kršćanstva viktorijanske ere u kojemu je bila odgajana: ”Nas su učili da je čistoća najbliža bogougodnosti”, cleanliness next to godliness.

Kad je prije sedam godina u Siriji buknula pobuna, predsjednik države Bašar al-Asad poslužio se metaforom iz svoje medicinske struke da proglasi program kako se suočiti s nezadovoljnim masama na ulicama gradova.

Kao liječnik (oftalmolog s londonskom diplomom) tumačio je parlamentu mikrobe koji uzrokuju bolesti: jedini način obrane od njih je ubiti ih. To vrijedi i za državnu zajednicu: remetioci jedinstva su mikrobi koje valja ubiti. Parlament je poludio u ushitu. Započeo je rat protiv vlastitih građana, s rezultatom od pola milijuna mrtvih, razorenih gradova i nekoliko milijuna izbjeglica.

Nepodnošenje drugačijih staro je kao ljudski rod. Biblijska priča o bratoubojici Kainu simbol je sukoba dviju kultura, ratarske i nomadske; nomadska je bila Bogu milija. Prošlost kršćanske Europe obilježava nekoliko velikih čišćenja državne zajednice sa svrhom jedinstva: jedna država, jedna vjera.

Prvu pretvorbu kršćanstva u državnu vjeru izveo je rimski car Konstantin u 4. stoljeću (sam se nije krstio do pred smrt). Njegovi su prethodnici okrutno progonili kršćane, odsad se progone nekršćani.

Na prijelomu 8. i 9. stoljeća franački kralj Karlo Veliki okrunjen je rimskim carem (carstva koje više nije postojalo) za nagradu što je ognjem i mačem preveo na kršćanstvo pola poganske Europe. Ostale su remetiti jedinstvo još samo manjine Židova, kao trajan predmet progona.

Kraljevski par Ferdinand i Izabela odlučio je stvoriti na cijelom Iberskom poluotoku čistu, katolički jedinstvenu Španjolsku. Godine 1492. njihova vojska osvojila je Granadu, posljednje islamsko uporište u Europi.

Tamošnje Židove, koji su dotad živjeli u slobodi pod Maurima, staviše pred izbor: pokrstiti se ili van iz zemlje. Manjina se pokrstila, većina se uputila u izgnanstvo, neke je primila Dubrovačka republika, još više tursko Sarajevo. No, čistiocima je i ona pokrštena manjina bila sumnjiva, pa napokon istjeraše i njih. Otada je Španjolska ”čista”.

Ideološku čistoću u politiku i ekonomiju uvela je prije gotovo 40 godina britanska premijerka, ”čelična dama” Margaret Thatcher. Propovijedala je ideal kršćanstva viktorijanske ere u kojemu je bila odgajana: ”Nas su učili da je čistoća najbliža bogougodnosti”, cleanliness next to godliness

U ovom 21. stoljeću okrenuo se kotač. Danas su kršćani najprogonjenija vjerska zajednica na svijetu. Kako je u svijetu u naglom porastu moć religija, to donosi sa sobom čišćenje od vjerskih manjina. Kršćani su poglavito pali pod udar islamizma i indijskih hinduista.

Mianmar (prije Burma) većinski je budistička zemlja. Mirotvorna, tolerantna osnova budizma ništa ne znači generalima koji zemljom gospodare, vjera je postala jedno s nacionalnom sviješću. Dosljedno, u njihovim granicama nema mjesta nebudistima.

Svjetina je dobila signal za čišćenje zemlje od muslimanske manjine Rohingja. Počelo je masovno paljenje njihovih naselja i pokolj svega živoga. Pola milijuna ljudi krenulo je u bijeg preko granice u jednako bijedni Bangladeš. Budistički narod Mianmara sada može mirno uživati vjersko-nacionalno čistu zemlju.

Prvobitna zadaća upravljača države naravno je skrb za opće dobro svojih građana. No, u Europi moć i popularnost sve više osvajaju vođe – kao mađarski i poljski – koji očuvanje čistoće vlastitih prostora od ljudi druge vjere i običaja, što bježe da spase goli život, legitimiraju kao obranu kršćanstva.

U istini to je temeljita negacija same srži kršćanstva.

Apolitična i anacionalna nauka evanđelja o ljubavi i otvorenosti za svako ljudsko biće, navlastito za one u dubokoj nevolji, izobličuje se u prostu nečovječnu farsu.

Kad pripadnost jednoj religiji postane osnovom i sastavnicom nacionalne svijesti rođenih unutar određenih granica, ishod je ružna karikatura temeljnih zasada jedne izvanprostorne i izvanvremenske vjere kao što je izvorno kršćanstvo.

Na ovom portalu čitali smo o vođi jedne hrvatske naglašeno kršćanske stranke koji je dobio velik prostor u medijima izjavom kako će ”drugačiji mentalitet (izbjeglica) promijeniti kulturu Hrvatske”.

Autorica teksta ilustrirala je izvrsnost te ugrožene nam kulture porukama što su putem društvenih medija bile upućene dječaku izbjeglici iz Iraka, pošto je pri povratku iz škole uspio pobjeći grupi nasilnika: ”Na mom si tlu i život će ti postati pakao sada”, ”…glava će ti odletjeti kao da si u Siriji”, ”Tvoj život je odsad teror”, ”Ti si samo sirijski doručak za nas”… Nije čudo da mađarski ekstremni ekskluzivizam osvaja simpatije naših pobornika čistoće.

”Sablast kruži Europom – sablast komunizma” – upravo prije 170 godina objavili su to svijetu Marx i Engels. Nova sablast za novo stoljeće krenula je na pobjednički pohod – ne samo Europom: sablast čistoće

Novi val nacionalne čistoće preplavio je i Britaniju, zemlju stare demokracije i izgubljenog imperija, koja je još do prije nekoliko godina pružala gostoprimstvo i zaštitu tisućama izbjeglih iz tiranija i bijede sa svih kontinenata.

Vodeću poziciju u globalnom ”projektu čistoća” zauzela je Amerika. Pod geslom ”Amerika prije svega!” osokoljeni su stari rasistički pokreti, Bijeli suprematisti i Ku Klux Klan. Marširaju i neonacisti pod kukastim križem. ”Među njima ima krasnih ljudi!”, izjavljuje predsjednik. God bless America!

Ima li suvremena globalna opsesija čišćenja od svega drukčijega nekog utjecaja na nas ovdje? Ne, mi nemamo potrebe za takvim importom. Skrb za nacionalnu čistoću pripada među odlike naše tradicije. Mogli bismo biti ponosni što ostatak svijeta sada tek dolazi na naše.

Slobodan Milošević autor je termina ”etničko čišćenje”. Sudeći po događanjima što su slijedila na prostorima i šire od njegova pašaluka, ideja čistoće kao da je pala na plodno tlo. Ili su samo stvoreni uvjeti da iznikne u punom sjaju.

Čistoća nacije, vjere, rase, mišljenja, kultne osobe i skupine … – sve se to našlo u rešetu čišćenja. Svaki na svome ograđenom prostoru.

Da, i čistoća jezika. U godinama 1991./92. su oko nas niknuli jezikoslovci i stali na branič čistoga jezika. Manje od deset riječi bilo je dosta da te odvagnu koliko si svjestan Hrvat. (Tako je, npr., namjerno-izričnom vezniku ”da” udaren pečat srpskog ”dakanja”, pa nas – čak na nacionalnom tv-u – umjesto toga prati sveudiljno ”kakanje”).

Zanimljivo, jezičnom čistunstvu hrvatskoga jezika još je u 19. stoljeću velik zamah dao lingvist dotepenac, Slovak Bogoslav Šulek mnoštvom svojih jezičnih novokovanica.

A tek prezimena! Moj pokojni prijatelj, ugledan arhitekt u Londonu, imao je nevolju da se zove Jovanović. Ma, da se zvao Jović, Stojanović, Milošević, nema problema, ali Jovanović! ”Je li on Srbin?”, potiho bi me upitali u Hrvatskoj kad bih ga spomenuo. Odgovor da u Mostaru, Čapljini, oko Međugorja i u Hrvatskom primorju od davnine živi mnogo Jovanovića Hrvata nije bio od pomoći.

Dođe on u Zagreb s prijedlogom financijske pomoći za obnovu ratnih ruševina, koju su mu obećali imućni engleski prijatelji, ali kad bi se na određenim visokim mjestima najavio sa svojim imenom, nitko ga nije primio.

***

Ljudski rod izgrađen je na nečistoći. Svako dijete je nečisto, mješanac. Kombinacija genetičkog materijala dvoje roditelja, od kojih je opet svako mješavina tisuća generacija.

Kad pripadnost jednoj religiji postane osnovom i sastavnicom nacionalne svijesti rođenih unutar određenih granica, ishod je ružna karikatura temeljnih zasada jedne izvanprostorne i izvanvremenske vjere kao što je izvorno kršćanstvo

Žitarice kojima se hranimo i koje su omogućile naglo širenje čovječanstva genetski su modificirane različite trave što su ih prije 10-12 tisuća godina naši preci počeli međusobno ploditi na ravnicama Egipta, Turske, Sirije i Iraka.

Amerika, čiju polovicu je sada zahvatila manija čistoće, etnički je i rasno najnečistija zemlja na kugli zemaljskoj. A hrvatski geni (”kameni”) potječu starinom od Slavena, kažu i Perzijanaca, Avara, Romana, Ilira.

O kotlu miješanja kroz prošlost govori mnoštvo prezimena njemačkih, čeških, talijanskih, židovskih, mađarskih, slovenskih, crnogorskih, vlaških… Od Židova Ignaca Fuchsa dobili smo Vatroslava Lisinskog, Ritter postade Vitezovićem, Biagio Faggioni Vlahom Bukovcem … Drugi, kao Demeter, Vraz, Šenoa, Strossmayer, Lhotka, Ružička, Szabo … nisu mijenali imena, jednostavno su postali naši najnašiji. Pa i Tuđmani su negda odnekud doselili. Legije ”dotepenaca” obogatile su nam nacionalnu kulturu, znanje i – svijest.

Svi smo mi nečisti. U ovim čistim vremenima treba nam više nečistoće.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM. HVALA! KLIKNITE OVDJE.

 

    •  Pet zakona ljudske gluposti
    •  Tuđman zatajio očevo samoubojstvo i krivotvorene dokumente
    •  Sklonost religiji dio je naše genetske baštine
    •  Moj prijatelj pater Emanuel nema imena na grobnom križu
    •  Nepoželjne manjine, genocidi – Ubojice su pobjednici
    •  Diskretni šarm politike. Kraj povijesti – ili ponavljanje?
    •  Kultura selektivnoga sjećanja. Hrvati Hercegovine i NDH
    •  Prijestupi mišljenja nekoć i danas
    •  Sila kao sredstvo osvajanja zemalja i duša
    •  Kad laž i korupcija dobivaju izbore

> Svi tekstovi ovog autora