Blizu točke poslije koje više nema povratka

Na ivici stojimo još od ”konačnog rješenja”. Gledamo u vlastito lice suočeni s onim za što smo kadri učiniti jedni drugima prelazeći točku u kojoj se još možemo zvati ljudima. Kroz našu povijest prelazi nezacijeljena pukotina i širi se. Gledamo i pravimo se da ne vidimo.

Jedni nas uvjeravaju da se Holokaust zapravo i nije dogodio, ili barem ne u razmjerima u kojima ga bilježi povijest. Druge se to i dalje ne tiče – Holokaust se dogodio u neko drugo vrijeme i nekom drugom, a posljednji svjedoci umiru. Treći, kojih se to tiče, nerijetko zapadaju u opasnost da patnjom koje su u prošlosti trpjeli opravdavaju patnju koju u sadašnjosti nanose drugima.

Na ivici stojimo još otkako je mundijalizacija počela zahvaćati svijet te nam je postalo jasno da velike korporacije i banke diktiraju raspodjelu na tržištu, a tržište uništava one koje iskorištava ili one koji ne sudjeluju u okrutnoj igri.

Stojimo na ivici i gledamo kako se provalija između bogatih i siromašnih sve više produbljuje i širi. Važno nam je samo da nismo na planetu najsiromašnijih.

Na ivici stojimo još otkako je mundijalizacija počela zahvaćati svijet te nam je postalo jasno da velike korporacije i banke diktiraju raspodjelu na tržištu, a tržište uništava one koje iskorištava ili one koji ne sudjeluju u okrutnoj igri. Stojimo na ivici i gledamo kako se provalija između bogatih i siromašnih sve više produbljuje i širi. Važno nam je samo da nismo na planetu najsiromašnijih

Više ne proizvodimo, nego trgujemo i trošimo. Kina je daleko. Još nam se čini da se neman nije približila našem unajmljenom ili na rate plaćenom stanu, kakvom-takvom poslu, našim kupovinama i kreditima. U Slavoniju ionako rijetko putujemo, a Afrika i Južna Amerika su na drugom planetu.

Globalizaciji se, kao alternativi mundijalizaciji, opiremo jer može dovesti u pitanje naše identitarne zatvore. Naše male samodostatne otoke na koje najradije nikoga ne bismo pripustili ako nije naše nacionalnosti ili vjere.

Toliko nam je stalo do našega zatvora da ne vidimo da smo uhapšeni jednom drugom globalizacijom – globalizacijom ravnodušnosti.

Stojimo na ivici otkako možemo mirno gledati kako se na vijestima nižu ratni prizori, razoreni domovi i povorke izbjeglica, odmjenjujući se s reklamama. Odvraćamo pogled od nevolja drugih jer one nisu naše. Radije ćemo ih proglasiti prijetnjama našoj sigurnosti.

Stojimo na ivici svaki puta kada puštamo na slobodu aveti prošlosti, svađamo se oko ustaša i partizana, oko vlastitoga ispravnog političkog stava, ne primjećujući kako aveti plešu samrtnički ples za neki novi rat. Nisu nam bili dosta dosadašnji.

Na ivici stojimo otkako fosilna goriva emitiraju toliko zagađenja da su već opustošila vegetaciju pola našega planeta, tope led čiji zapusi proizvode oluje i tornada, podižu temperaturu ili ubijaju brojne životinjske vrste (svakoga dana izumre ih na stotine). Stojimo na ivici jer ionako ne možemo utjecati na klimatske promjene. O tomu brine netko drugi.

To nas se ne tiče sve dok možemo voziti svoje automobile, gladiti svojega psa ili mačku sjedeći za stolom s leševima drugih životinja koje zovemo hranom samo da možemo zatvoriti oči pred činjenicom odakle nam dolazi, kako bismo kako-tako mogli živjeti svoje male živote, nedjeljom roštiljati i pijuckati pivo na popodnevnom suncu.

Stojimo na ivici gledajući povorke mladih koji protestiraju protiv svijeta kakvog im odrasli ostavljaju. Gledamo i komentiramo: protestiraju da ne bi morali ići u školu i da bi fotografije s transparentima mogli staviti na svoje Facebook ili Instagram profile.

Slušamo govor Grete Thunberg i raspravljamo hoće li dobiti Nobelovu nagradu. Samo da ne bismo čuli što govori.

Stojimo na ivici sve dok očekujemo da će nas političari spasiti od provalije, samo da izaberemo one prave, pa se svađamo s onima čiji izbor nije kao naš. Ili možda, ionako ništa ne možemo jer političari odlučuju o našim životima, pa možemo samo kritizirati ili jadikovati i prepustiti se vlastitoj nemoći. Netko će drugi riješiti probleme za koje smo svi odgovorni. Netko će drugi biti kriv što nismo preuzeli našu vlastitu odgovornost.

Stojimo na ivici gledajući povorke mladih koji protestiraju protiv svijeta kakvog im odrasli ostavljaju. Gledamo i komentiramo: protestiraju da ne bi morali ići u školu i da bi fotografije s transparentima mogli staviti na svoje Facebook ili Instagram profile. Slušamo govor Grete Thunberg i raspravljamo hoće li dobiti Nobelovu nagradu. Samo da ne bismo čuli što govori

A, zapravo, nije nas ni briga. Katastrofa još vjerojatno neće biti za našega života, i ne još u ovom dijelu svijeta.

Stojimo na ivici slušajući propovijedi svećenika u kojima se zagledaju u tuđe krevete i intimne odluke, broje krvna zrnca i popise u matičnoj knjizi krštenih. Stojimo na ivici dok vjerujemo u Isusa da je ovo ili ono, sve dok ne činimo ono što je on činio, sve dok mu ne pustimo da živi u nama.

Stojimo na ivici. I radije ćemo papu Franju, koji nas upozorava na iscereno lice neoliberalnog kapitalizma i zaziva Majku Zemlju kao zajednički dom svih živih bića, prozvati heretikom, nego da pogledamo. Samo da se ne bismo morali mijenjati.

Gledamo i pravimo se da ne vidimo. Ne želimo vidjeti da živimo u posljednja vremena. Sve dok i sami ne budemo egzistencijalno ugroženi. A tada će biti prekasno.

Gledamo sve dok nas, kada budemo u areni puke borbe za preživljavanjem pa nas vlastite nemani ne budu proždrle.

Što kad pređemo tu točku i nepovratno se strovalimo se niz provaliju? Zemlja će tada napokon biti ravna ploča.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Papa Franjo nas poziva: ''Činimo sve dobro koje možemo!''
    •  Britanska monarhija, Crkva i sinodalnost
    •  S odlaskom profesora Žmegača otišao je cijeli jedan svijet
    •  Želim li da se svijet promijeni?
    •  Prostor za trećeg(a) - opće dobro - u dijalogu
    •  Antisemitizam u Hrvatskoj i dalje je prisutna anomalija
    •  Susret s Irinom iz Mariupolja
    •  Bio nam dobar Prelazak!
    •  Refleksija uz rat u Ukrajini: što znači – biti za mir?
    •  Thich Nhat Hanh – učitelj za 21. stoljeće

> Svi tekstovi ovog autora