Gore nam je. Zapravo smo bijesni!

Profesorica Hela Baumgertner koju smo od milja prozvali Bimba, u razred je uvijek ulazila u plavoj, nekako đačko-radničkoj kuti, sa šrafcigerom (pardon: odvijačem) u džepu. Odvijač je bio za gramofon, za ”naštelavanje” brzine vrtnje ploče.

Bimba nije predavala tehnički, nego umjetnost, povijest glazbene i likovne umjetnosti. I to sasvim prikladno, jer koloritom očiju i pojavom nalikovala je na muze koje ovjekovječili su holandski majstori, jer je dramskim stanjima svojih predavanja utjelovila svu dramatiku mijena neba nad Nizozemskom što je stvaraju vjetrovi uvijek drukčijeg intenziteta i smjera na porubu oceana.

Divna Hela, niska i pupasta, beskrajno iskričava, po ploči nam je kredom dočaravala Chopina, govorila o njegovoj glazbi kao o čipki, mijenjala registre vlastita glasa kako bi nam dočarala što zvuku čine lukovi gotičkih katedrala i kako je sunce Moneta svojim izlaskom impresioniralo do te mjere da je jednim zamahom pokrenuo nov pravac u slikarstvu.

U jeku sveopće mitomanije, na porubu devedesetih, ona nam je pripovijedala o stvarnim ljudima, grešnim, počesto nerazumnim ljudima što ih je povijest prozvala vođama kojima vremenske lente kolče kao miljokazima

Svojim je bistrim i hitrim očima odmjerila svakog od nas u razredu, sveobuhvatila nas i svakome dodijelila po jednog slikara ili skladatelja, u impresiji naših postura za klupama, u srcu barokne Tvrđe. Protumačila nam je nikad protumačeno tako što nas je nagnala da tumačimo.

Čak i Picassa kao proizvod sebe samoga i svijeta koji se trgao, nakazno zatim sklapao u mozaik što ga samo rijetki umiju vidjeti onakvim kakav jest.

Kod Hele nikada nismo učili za ocjenu. Kod nje smo se gradili i znali smo to. Jer činjenično je na njezinim satima bilo armatura za ono što ćemo izgraditi u duhu, u spoznajnom i osjetilnom od čega se grade najbolje kuće za ljude.

Svi mi iz tad jedine osječke gimnazije koja je Šuvarovom reformom stekla status Centra za usmjereno obrazovanje, sjećamo se Tee Herold, ”strašne” profesorice povijesti pred kojom smo, više od datuma (nadnevaka), strahovali od gubitka pameti, pametnog razlučivanja uzajamne povezanosti povijesnih događanja koja se zapravo uvijek uzročno-posljedično nižu u girlande.

Gospođa Herold učila nas je razmišljati i kako ne biti ovca, kako biti trezven, razborit i u trenucima kad mnogi većinski razum otpuste kao gnjevna psa.

U jeku sveopće mitomanije, na porubu devedesetih, ona nam je pripovijedala o stvarnim ljudima, grešnim, počesto nerazumnim ljudima što ih je povijest prozvala vođama kojima vremenske lente kolče kao miljokazima.

Sjećam se, svoj maturalni rad sam htjela pisati baš kod nje i htjela sam (ponesena nacionalnim žarom i domoljubljem u uzletu) pisati o kralju Tomislavu. Gospođa Herold mi je, kad joj to rekoh, smireno odgovorila: ”Dušo, ja predajem povijest, a ne mitologiju.”

Bila sam tad, dakako, srdita, no poslije, gotovo pa prekasno za neke stvari sam shvatila koliko je bila u pravu kad mi je za temu odredila ”Hrvatsko-srpsku koaliciju u Osijeku, 1906.”  Prije nje, povijest je bila niz nepovezanih, nasumičnih, lokalnih požara. Nakon nje, sve se heraklitovski pretočilo u vatru koja se s mjerom pali i s mjerom gasi.

Ovim velikim ženama svakako bih pridodala profesora Milardovića koji je svoje prvo predavanje okončao krležijanski, pokličem: ”Djeco, bježite iz Vučjaka!” Ali i latinštinu profesorice Barice Kučan, osebujnu matematiku Magde Stanojević, geografiju profesorice Mjesečević.

Zašto spominjem to vrijeme koje proveli smo skutreni iza željezne zavjese? Zato što sam udbašica, jugonostalgičarka, ili zato što sam mrziteljica svega hrvatskog?

Divna Hela, niska i pupasta, beskrajno iskričava, po ploči nam je kredom dočaravala Chopina, govorila o njegovoj glazbi kao o čipki, mijenjala registre vlastita glasa kako bi nam dočarala što zvuku čine lukovi gotičkih katedrala i kako je sunce Moneta svojim izlaskom impresioniralo do te mjere da je jednim zamahom pokrenuo nov pravac u slikarstvu

Ima tu svega pomalo. Prvenstveno emocija lišenih svega ideološkog. Nisam nostalgična za državnom tvorevinom, no puca me nostalgija za vremenom kad se poštovalo znanje, kad neuki, a moćni roditelji mladih tupoglavih nasilnika nisu upadali u zbornice i učiteljima prijetili ne daju li prolaznu ocjenu njihovom nezainteresiranom, za moć programiranom zlatu, za vremenom kad se profesore i učitelje gledalo s divljenjem i poštovanjem, kad su učenički bahati performansi po školskim satom bili kažnjavani ukorima i izbacivanjem iz škole, kad su u školskim odborima sjedili oni koji su diplome stekli, a ne kupili, kad se znalo što se kupuje, a što stječe radom, trudom, zalaganjem, pameću.

Nostalgična sam za vremenom kad nismo znali tko je koje krvi, nego nam je bilo važno tko je kakav, kad je bilo sramota biti loš u školi, ali nije bilo sramotno izučiti zanat.

No, jalova je, čini se, ta moja nostalgija sada kad se svakog koji ukazuje na nepravde proglašava izdajnikom, sada kad oni koji grade sutrašnjicu obrazujući mlade poput prosjaka mole povećanje koeficijenta i dignitet od onih koji, plebiscitom, u zanosu ideologije izabrani ne moraju imati ni diplome, ni pismenost, ni temeljnu pamet.

Jalovo je to u društvu koje humanitarnim akcijama spašava živote i kupuje medicinsku opremu, gdje ljudi koji iz plaća izdvajaju za zdravstvo umiru čekajući pregled.

Jalovo u trenutku kad se temelji svega urušavaju kao potporni stupovi nagriženi erozijom. S vojskom koja skriva švercere oružjem, policijom čiji čelnici skrivaju svoje javašluke, koja skida glave poštenima u svojim redovima, ministrima koji se ne libe najsramotnijeg bogaćenja.

Jalovo se čudimo posvemašnjem čemeru, alijenaciji, nasilju, nemilosrđu, tuposti, depresiji, gorčini, ogorčenju u zemlji gdje se sustavno rušilo sve okomice i postavljalo nove uzore, kumire protuslovne svemu što olako nazivamo nekakvim kršćanskim načelima.

Preostaje samo pitanje jesu li ti koji su sve porušili to radili svjesno ili im se ”omaklo” dok su samo mislili na sebe i svoje guzice? Ili smo krivi mi, svi mi koji smo šutjeli. I trpjeli.

Čekajući neko novo vrijeme, nekakav kopernikanski obrat, prelazak u nešto bolje.

Usprkos idolatriji na koju smo šutnjom pristali u stilu: ”Krade gazda (i pljuje nas i ponižava), ali i nama malo daje”.

Pa sad gacamo po kaljuži i dopuštamo da nas se jedne okreće protiv drugih, da se svakog koji se pobuni optuži za sva zla. Sad su tako krivi profesori i učitelji. Krivi su za djecu. Zato što su mnogi škole počeli doživljavati kao ”čuvališta” za podmladak s kojim ne znaju što bi, a ne kao prostor s kojim bismo trebali roditeljski surađivati kako bi ta djeca jednoga dana postali dostojanstveni i pametni, svjesni i samosvjesni ljudi.

Zašto spominjem to vrijeme koje proveli smo skutreni iza željezne zavjese? Zato što sam udbašica, jugonostalgičarka, ili zato što sam mrziteljica svega hrvatskog?

Zato što će nam ”požderati proračun”. Zato što smo i mi bijedni, ali šutimo, pa bi trebali šutjeti i oni. Zato što imaju građanske hrabrosti. Zato što treba držati jezik za zubima. Zato što se bojimo da bi nam zbog njih moglo biti gore.

A gore nam je.

Sve gore, samo što ne znamo artikulirati, prstom uprijeti u neuralgičnu točku. Jer, boli nas sve. Zapravo smo bijesni, samo s jezikom za zubima. Pokorno. Kao izbjeglički. Kao kroz šumu za koju nam rekoše da je krcata vukovima.

Nekoć smo poštovali i na ulici pozdravljali profesore, učitelje, susjede, pomagali nemoćnima, razgovarali, čavrljali. Što nam se dogodilo? Zar doista ne znamo?

Zar doista nećemo priznati da nam se nakon rata dogodilo nešto daleko gore, nešto zbog čega se divimo nečasnima, a preziremo poštenje?

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Divljaštvo
    •  Čudovišna empatija prema zlostavljačima
    •  Strah od ulaska Rodnih studija na Filozoski fakultet je glupost
    •  Zašto glumice nisu ranije progovorile o Daliboru Mataniću?
    •  Čudno je ljudsko osjetilo vida i tumačenje morala
    •  Živimo u euforiji, u virtualnoj distopiji, u kakofoniji
    •  Penava ne odaje počast mrtvima već želi o(p)stati na vlasti
    •  Afekt je kriv za sve za čime posežu psihopati i nasilnici
    •  Kolektivno ljubi totalitarno, voli mitove
    •  Stvorili smo instant-društvo, šuplje, bez sadržaja

> Svi tekstovi ovog autora