Svećenici pobunjenici i crkveni disidenti – Ima li ih još uopće?

Povodom smrti bečkog ”svećenika pobunjenika” Adolfa Holla (1930.-2020.).

Papa Benedikt XVI. se u propovijedi na Veliki četvrtak 2012. godine strogo kritički osvrtao na različite svećeničke i mješovito-svećeničke skupine koje se sada već skoro pedeset godina ne žele miriti s blokiranim reformama potaknutim Drugim vatikanskim saborom. Papa (danas papa emeritus) Joseph Ratzinger naglasio da je posrijedi neposluh čak i naspram defitinitivnih odluka crkvenog naučavanja – celibatu, ređenju žena … – odlukama utvrđenim neopozivim crkvenim dekretima.

U Beču je 23. siječnja 2020. u 90. godini umro jedan od tih neposlušnika kojeg je Joseph Ratzinger vjerojatno imao pred očima –Adolf Holl (1930.-2020.), zaređen za svećenika 1953. godine, studentski dušebrižnik, zatim docent Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilista u Beču.

Godine 1971., nakon skoro dvadeset godina svečenstva, Adolf Holl je predstavio Isusa ”radikalno drugačijeg” od onoga što ga je 2000 godina svećenička hijerarhija iskrivljala i razvodnila njegovo Evanđele. Isus Krist bio je ”sveti anarhist”, divljak, čudak, stran i lijep. Nemoguće je njemu se klanjati i moliti, on je kao pojava s drugog planeta, kozmički putnik koji je zalutao u pustinju. Onaj, koji upozna tog Isusa, nije ni sam više od ovoga Svijeta

Godine 1971., nakon skoro dvadeset godina svečenstva, Adolf Holl je predstavio Isusa ”radikalno drugačijeg” od onoga što ga je 2000 godina svećenička hijerarhija iskrivljala i razvodnila njegovo Evanđele. Isus Krist bio je ”sveti anarhist”, divljak, čudak, stran i lijep. Nemoguće je njemu se klanjati i moliti, on je kao pojava s drugog planeta, kozmički putnik koji je zalutao u pustinju. Onaj, koji upozna tog Isusa, nije ni sam više od ovoga Svijeta.

”Hollov Isus” ponašao se dosljedno, u suprotnosti sa svećeničkim kanonom, družio se s ljudima kojih se ”pristojni” svijet okanio, a izgrdio svećenstvo, okomio se na moćnike, ignorirao svoju majku i obitelj, i koji je svojoj sljedbi obećavao raj na zemlji – a da nije pozvao na oružanu borbu protiv okupacijske vlasti. Isus je za Holla bijesan revolucionar prema hijerarhijama i kastama, a blag i oprostiv prema grešnicima.

Joseph Ratzinger prepoznao je u provokativnim opisima ovog osebujnog Isusa kritiku na račun lica Crkve, pape i crkvene hijerarhije (a možda i na račun sebe). Bečkom nadbiskupu, tada kardinalu Franzu Königu zapao je zadatak pozvati na red nepoćudnog teologa – ne samo zbog iritantnih teoloških stavova, nego i zbog opetovanog kršenja celibata i stila nedoličnog svećeniku i profesoru.

Nakon više od trideset godina svećenstva, Holl je odlučio ostaviti dotadašnji život za sobom i baviti se novinarstvom, jedinom alternativom svećenstvu, koju si je – prema njegovim riječima – mogao zamisliti.

Sedamdesetih godina, pet i više godina nakon završetka Drugog vatikanskog sabora, kad su pozorni promatrači reformskih gibanja u Crkvi spremali blokade, prepreke i zastoje, Hollovu odluku dijelio je niz svećenika diljem svijeta. Teme su ostajale kao iritantno neriješene i nerješive: posluh ili vlastita savjest, promišljanje strukturalnih i pastoralnih reformi ili vraćanje tradicionalizmu, poglavito po pitanju svećeničkog celibata, ređenja žena, obiteljskog pastorala, seksualnog morala.

Što je polučio Adolf Holl iza kojeg stoji niz knjiga u kojima se sučeljavao s pitanjima, zbog kojih se on sam udaljavao od Crkve i zbog kojih su i drugi svećenici riskirali razilaženje i raskid?

Nadahnjivao je vjernike i nevjernike – oni su na tragu njegovih nedogmatskih spoznaja – krenuli u osobne ”susrete” s Isusom. Nastali su ”prijevodi” Evanđelja na žargone i dijalekte učenika koji po svom društvenom, imovinskom, obrazovnom sloju nemaju pravih preduvjeta za to da prepoznaju Isusove poruke iz kanonskih Evanđelja.

Umjesto toga su nastale ”priče o Isusu i njegovim burazerima”, u dijalektu bečkog predgrađa, kojim su se služili (prije no što su ”gastići” preuzeli funkciju kućepazitelja), ”hausmajstori”, šmokljani, fakini i barabe.

”Hollov Isus” ponašao se dosljedno, u suprotnosti sa svećeničkim kanonom, družio se s ljudima kojih se ”pristojni” svijet okanio, a izgrdio svećenstvo, okomio se na moćnike, ignorirao svoju majku i obitelj, i koji je svojoj sljedbi obećavao raj na zemlji – a da nije pozvao na oružanu borbu protiv okupacijske vlasti. Isus je za Holla bijesan revolucionar prema hijerarhijama i kastama, a blag i oprostiv prema grešnicima

Evanđelje je pustilo korijene u sličnim društvima ”teških momaka” i ”lakih djevojaka”. I iza Željezne zavjese – u NJDR, u Poljskoj, Mađarskoj – Isus iz Hollove knjige prepoznat je kao snaga koja uzdrmava ”postojeće društvene prilike”. ”Kod Vas ne smije biti kao u onih (svećenici, hramski službenici, kolaboratori rimske vlasti i kraljeva namjesnika) koji imaju vlasti i koristi se njome”…, Isus upozorava učenike, vjesnike prevrednovanja svih ovozemaljskih vrijednosti.

Čehoslovački reformirani komunist Milan Machovec se mogao sprijateljiti s takvim Isusom. Machovec je napisao ”Isusa za ateiste”, štivo koje je nadahnjivao kreatore Praškog proljeća i pobunjenike protiv diktature. Suborac mu je postao francuski marksist Roger Garaudy.

Ni Holl niti njegovi baštinici – marksisti u potrazi za povijesnom istinom iza Isusa – nisu sebe smatrali ”kršćanskim reformistima”, no za sebe bi rekli da su ”Isusovi učenici”.

U ateističkim društvima čitatelji nisu otkrili katolicizam, čak ni kršćanstvo – otkrili su i ”usvojili” Isusovo učeništvo. Svjesni da Hollov pogled na Isusa u svim detaljima nije niti pretendirao biti u suglasju s kritičkom egzegezom – knjiga odiše duhom svojega vremena, studentskog bunta, prosvjeda protiv svih autoriteta, uključivši i egzegeta i Crkve i njezinih teologa i institucija. No taj je pogled silno golicao znatiželju i pitanje tko je Isus iza dogmi.

Isus iza dogmi – to je Isus u kojeg je vjerovala prva kršćanska zajednica i vidjela da je Isus bio osoba između svih stolaca, osoba toliko vezana uz svojeg Boga da je nadjačala sve vjerske, nacionalne i obiteljsko-rodbinske veze, i zato se morao opravdavati i odgovarati svima ovozemaljskim hijerarsima. Oni su od njega stalno iznuđivali opravdanja, obrazloženja, obrane.

Lako moguće da je Holl imao pred sobom svoj vlastiti put u Crkvu, kroz Crkvu, iz Crkve. Stari tekstovi Svetog Pisma ne čitaju se lako, no lišeni drevnog govora, iskristalizirali su ličnost koja je generacijama odraslim s parolama realnog socijalizma i gluhima na njih, imala što reći.

Holl je pored niza drugih buntovnika u Crkvi nakon prvog postkoncilskog entuzijazma počeo frustriran zastojima polemički pozivati Crkvu na ”polaganje računa”.

Hans Küng je daleko odjekivao, zahvaljujući svojoj sposobnosti predstavljati ”bolne točke” crkvenog zatajivanja, živahnim, medijalno atraktivnim rječnikom. Schillebeeckx, Yves Congar, Henry Lubac – da spomenem samo nekolicinu koliko renomiranih, toliko i kontroverznih postkoncilskih teologa –  prokrčili su nove puteve europske teologije, svim optužbama i sumnjičenjima zbog hereze usprkos. (I teologija oslobođenja jest teologija iz osobnih iskustava, teologija odozgo, s Isusom koji je na strani potlačenih, obespravljenih.

Teolozi oslobođenja koji se nisu mirili s Isusovim supatnikom, nego su tražili Isusa osloboditelja, a otkrili svoju odgovornost i svoj poziv boriti se, makar svojim životom). No, u Rimu ih nisu razumijeli, odnosno tendenciozno pogrešno izvrnuli su osloboditeljski žar u ”oholu vjeru u samooslobađanje”.

Čehoslovački reformirani komunist Milan Machovec se mogao sprijateljiti s takvim Isusom. Machovec je napisao ”Isusa za ateiste”, štivo koje je nadahnjivao kreatore Praškog proljeća i pobunjenike protiv diktature. Suborac mu je postao francuski marksist Roger Garaudy

Holl kao i Küng prepoznali su i Isusovo uzorno ophođenje sa ženama, učenicima i Isusovim prvim uporištima. ”Religija je zabrana erotike”. ”Tek kad kršiš zabranu, možeš nešto naučiti”.

Iako se osamdesetih godina, tu i tamo, neki propovjednik usudio prozboriti o ”ženama prvim svjedokinjama Isusova Uskrsnuća”, zbog čega i ženama treba dati primjereno mjesto u Crkvi – ta, zaslužile su to, to je bilo već vrhunac crkvenog angažmana i uvažavanje vjere i vjerovanja žene. Dalje od toga nismo stigle ni do danas, a po svemu sudeći, ni nećemo u skoroj budućnosti.

Usprkos tome je ”Isus i žene” polučio hiperprodukciju naslova, počev od ”Isusa prvog feminista”, ”Isusa prvog integriranog muškarca” (prema Jungovu psihoanalitičkom modelu muško-ženskih udjela svijesti i podsvijesti).

I Hrvatska teologija je dala svoj obol: prva, po mom znanju, Ljiljana Matković Vlasić osudila se o tome napisati knjigu i uspjela ju je čak izdati u nakladi Kršćanske sadašnjosti, onih zlatnih godina kad su poznata imena hrvatske teologije – Tomislav Janko Šagi Bunić, Bono Zvonimir Šagi, Vjekoslav Bajsić, Josip Turčinović, zatim Adalbert Rebić, Marijan Valković – ”nadjačali” strahove od hereze (jače od strahova zbog komunističke represije).

Smije li se Evanđelje toliko profanizirati, zapitali su se prvenstveno čitatelji Adolfa Holla, da bi naposljetku novi rječnik zavoljeli baš zato što je nastajao vjeran duhu Evanđelja?

To su namrgođenih čela zapitali i kritičari i recenzenti, te naposljetku crkveni ”inkvizitori”. Crkveni su recenzenti ostali ”neodlučni” – da, stil je nekako sasma nov, osvježavajući – ali taj Isus je nekako ”nedogmatski”. I zato – anatema.

No unatoč tomu Adolf Holl nije istupio iz Crkve. Ostao je ”katolički renegat”. ”Istupiti iz toliko moćne institucije, bilo bi glupo”. Nastavljao je pisati kao autor religijiskih znanosti, uz naglasak da jest i ostaje kritički ”renegat”, celibat i seksualnost u kršćanstvu i u drugim svjetskim religijma (Islam, budizam) sačinjavaju kontinuitet njegovih temi.

Treća osoba u Sv. Trojstvu, Sv. Duh, s lijeve strane Božje, lik koji je vjernicima ostao apstrakcijom. Holl ga je učinio dostupnim, pratio je njegove ”tragove” u svjetskim religijama – i otkrio da je vjera u djelovanje Božanske snage – ruah, pneuma, spiritus – i njegove manifestacije kao svjetlosni raj, kao vjetar, kao grom, i kao golub ili kao čisti duh, sila koja nadahnjuje i osvježava, okrijepi, nahrani, čisti – liječi sve rane što ih zbog ljudske ograničenosti nanosi čovjek čovjeku.

Teolozi oslobođenja koji se nisu mirili s Isusovim supatnikom, nego su tražili Isusa osloboditelja, a otkrili svoju odgovornost i svoj poziv boriti se, makar svojim životom). No, u Rimu ih nisu razumijeli, odnosno tendenciozno pogrešno izvrnuli su osloboditeljski žar u ”oholu vjeru u samooslobađanje”

Adolf Holl se u tom smislu, ali ipak dosta suzdržano očitovao o aferama zlostavljanja djece od strane crkvenih dužnosnika i kršćana.

Vjeru u obnovu Crkve u ovom pontifikatu nije gajio. On je do kraja života ophođenje Crkve s novim idejama ili kritikama iz krugova izvan Crkve doživio kao ”mješavinu samodopadljivosti, dvostrukih mjerila i sljepoće u odnosu na stvarnost.”

Od crkvenih disidenata i pobunjenika žive još poznati psihoanalitičar Eugen Drewermann, i pisac, filozof religija Hubertus Mlynarek, koji je otprilike u isto vrijeme kao Adolf Holl ”zalutao” u herezu, pobunio se protiv crkvene hijerarhije, zamjerio se zbog svojih teoretskih povezivanja Isusa dogme s vjerskim vođama nekrešćanskih religija.

”Ne čuje se za onoliko kontroverznih teoloških imena kao u prvo desetljeće postkoncilskog razdoblja. Zar Katoličkoj crkvi sada već nestaju ne samo vjernici, nego i kritičari?”, pita njemački časopis Der Spiegel, ne dvojeći u to da je Crkva definitivno krenula putem beznačajnosti.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Pokušaj da shvatimo papu Pija XII. sine ira et studio
    •  Tko je svet? Kanonizacije su problematične
    •  Svjetska biskupska sinoda – proces samorefleksije
    •  Nihil obstatili kako vjernike voditi žedne preko vode
    •  Papa na strani migranata – no treba čuti i drugu stranu
    •  Nimalo blagdanske misli o svetkovini Marijinog uznesenja
    •  Otvorenje OI u znaku povrijeđenih osjećaja vjernika
    •  Slavimo one koji su dio ljudi kojim je Antigona prva heroina
    •  Socijalni tjedan, Trst: Oduševljenje i iritacije
    •  Novi dokument o rimskom biskupu: ni revolucija ni evolucija

> Svi tekstovi ovog autora