In memoriam: Uta Ranke-Heinemann (1927.-2021.)

Uta Ranke-Heinemann jedna je od prvih katoličkih teologinja na njemačkom govornom prostoru. Bila je kratko vrijeme profesorica Novog zavjeta i Starozavjetne povijesti na sveučilištu u Duisburgu, a potom profesorica Povijesti religija u Essenu.

Poznata je kao kritičarka Crkve, riječima i knjigama (prevedenim na više stranih jezika), osporavana, ušutkivana, ali sada, u jeku pedofilskih afera, katolici se sjećaju Ranke-Heinemann kao jedne od dalekovidnih, skoro proročanski mudrih svjedokinja unutarcrkvenih promašaja.

Uta Ranke-Heinemann predočava nam i podsjeća nas na davna vremena živih crkvenih i teoloških gibanja i previranja i u Europi i u obje Amerike.

Na prostoru bivše Jugoslavije njezino je ime nešto značilo užem krugu osoba koje su se osamdesetih godina prošloga stoljeća okupljale oko teologa Centra Kršćanske sadašnjosti i teologinje i spisateljice Ljiljane Matković-Vlasić.

Za razliku od hrvatske intelektualne scene, Uta Ranke-Heinemann, 1969. godine habilitirana je kao prva na svijetu profesorica katoličke teologije (bibliotekarka) na Teološkom fakultetu, zanimala je čak i Fakultet za družbene zadeve u Ljubljani, a profesorica Maca Jogan, stručnjakinja za pitanje položaja žene u društvu i u vjerskim zajednicama posvetila joj je studijske programe koji su nailazili na odjek i u Mariboru i na slovenskom Primorju.

Uta Ranke-Heinemann rođena je 1927. godine u evangeličkoj obitelji kasnijeg njemačkog predsjednika Gustava Heinemanna. Studirala je najprije evangeličku teologiju, da bi tijekom studija bila u vezi s katoličkim studentom teologije Edmundom Rankeom.

Godine 1953. prešla je na katolicizam i nastavila studij teologije na Katoličkom teološkom fakultetu u Münchenu. Na prijelaz se odlučila, kako će kasnije obrazložiti, ”u potrazi za velikom tolerancijom, a dospjela sam iz lošeg na još gore”.

Uta Ranke-Heinemann je postala ”pojam” za kritičarku Crkve i crkvene doktrine. Tim je stazama krenula kad je službeno, u televizijskoj raspravi sa essenskim biskupom, izjavila kako je naučavanje o Isusovu rođenju ”iz Marije Djevice” zasnovano na mitu, rasprostranjenom u antičkom svijetu, o rođenju antičkih bogova od djevica

Njezin kolega na Sveučilištu tada je bio Joseph Ratzinger. On će 1969. godine ocjenjivati i njezinu habilitaciju za Teološko veleučilište u Duisburgu.

Godine 1954. stekla je doktorat katoličke teologije, kao jedna od prvih žena na svijetu, zajedno s kasnijom feminističkom teologinjom Elisabeth Moltmann-Wendel. No od početka svoje znanstvene karijere ona je pokazala da ne želi biti teologinjom za pisaćim stolom, nego se želi ”umiješati”, ”uzburkati”, ”uznemiravati”.

Uta Ranke-Heinemann je postala ”pojam” za kritičarku Crkve i crkvene doktrine. Tim je stazama krenula kad je službeno, u televizijskoj raspravi sa essenskim biskupom, izjavila kako je naučavanje o Isusovu rođenju ”iz Marije Djevice” zasnovano na mitu, rasprostranjenom u antičkom svijetu, o rođenju antičkih bogova od djevica.

Marijino djevičanstvo prije i poslije Isusova rođenja, Ranke-Heinemann izbrisala je kao ”ginekoteologiju o rodu i malim bebama” 1987. godine.

Nakon toga joj je mjesni biskup smjesta oduzeo pravo naučavanja (venia legendi) za sve katoličke fakultete, no sveučilište u Essenu otvorilo joj je posebnu katedru za Povijest religije.

Slično se dogodilo i Hansu Küngu, kad je 1979. godine izgubio licencu za predavanje na katoličkim učilištima, nakon čega mu je u Tübingenu omogućen nastavak naučavanja na katedri za religijske studije.

Nakon ”kobne” televizijske rasprave, Uta Ranke-Heinemann je svoju, sve oštriju kritiku katoličkih dogmi, crkvenog naučavanja i institucije Katoličke Crkve pretočila u niz knjiga.

Prvo izdanje knjige ”Nein und Amen” (”Ne i amen”) je jedno od prvih javnih razračunavanja s enciklikom ”Humanae vitae” pape Pavla VI. (objavljenom 1968. godine). Drugom izdanju te iste knjige autorica je 2002. godine dala podnaslov ”Moj oproštaj s kršćanstvom”.

Njezino glavno djelo je ”Eunuchen für das Reich Gottes” (”Eunusi za kraljevstvo Božje”, 1988. godine, prevedeno je na slovenski jezik). U toj knjizi se namjerila na seksualne fobije, na kojima počiva katolički nauk, i na obavezni celibat kao jedan od ”izroda” – posljedice i implikacije ove ”nevjerojatne”, ”neukusne” optužbe (kako su na to odzvanjali stavovi neistomišljenika) nije mogla očekivati, ali je – po znanju njezine sredine – svašta naslućivala o pedofiliji u Crkvi.

Njezine bezbrojne javne izjave mogu se sažeti u njezinu tvrdnju da je ”Crkva Isusovo naučavanje zamijenila ”krvničkom teologijom” (Henkerstheologie) i ”veličanjem vješala”. Jedino pozitivno što mi je ostalo od kršćanstva, bit će nada u ponovno zajedništvo s mojim ljubljenim pokojnicima”, reći će Uta Ranke-Heinemann u poodmaklim godinama.

Zašto ne istupi iz Katoličke Crkve, kad je njome toliko nezadovoljna, pitali su je njezini sugovornici skoro pa redovito u svim javnim kontroverzama. ”Ne dolazi u obzir”, odbrusila bi: ”želim kritiku iznutra, želim dokazati da mogu biti kritična, a ipak dobra i lojalna katolkinja”.

Upravo po takvim stavovima je ona nailazila i na odjek još dok je opstajala željezna zavjesa, premda Crkva ”iza” srži njezine kritike nije mogla shvatiti drugačije nego ”zanovijetanjem situirane zapadnjakinje, koja nema pojma o borbama za opstanak i preživljavanje”.

Poznata je kao kritičarka Crkve, riječima i knjigama (prevedenim na više stranih jezika), osporavana, ušutkivana, ali sada, u jeku pedofilskih afera, katolici se sjećaju Ranke-Heinemann kao jedne od dalekovidnih, skoro proročanski mudrih svjedokinja unutarcrkvenih promašaja

S Josephom Rahnerom ostala je u prijateljskim odnosima, iako joj je bilo jasno da je on, još kao minhenski nadbiskup, a poglavito kad je obnašao dužnost prefekta Kongregacije za doktrinu vjere, stajao iza njezine uskrate sveučilišnog naučavanja. Prijateljstvo ju, pak, nije sprečavalo kritizirati ga kad je potvrdio zabranu korištenja prezervativa u Africi i područjima gdje je harala epidemija HIV-a.

I Ratzingerov NE ukidanju celibata uzrujavao ju je toliko da je ustrajno, koliko i neuspješno, pokušavala utjecati na prefekta Kongregacije za doktrinu vjere. Papa Ivan Pavao II. dao je ”poljski odgovor na njemačko pitanje”: Razgovor s neistomišljenicima i kritičarima – za njega ni u drugim, istaknutijim slučajevima, nije dolazio u obzir. Uskratio joj je osobno predstavljanje kad je posjetio Njemačku.

U godinama kad odnosi između katolika i protestanata u Njemačkoj nisu bili ni bliski ni ekumenski, nego konkurentski, poneki bi protestantski kontrahent i stranački konkurent predsjednika Heinemanna zlobno primjećivao, kako je Heinemann sa svojom svadljivom kćerkom katolicima ostavio baš lijep mućak”.

Istina, Uta Ranke-Heinemann podizala je prašinu sve češće i u sferi politike. Prosvjedovala je protiv rata u Vijetnamu, organizirala humanitarnu pomoć za Kambodžu, zatim za vrijeme rata u BiH, na Kosovu.

Rudolf Bultmann ju je ohrabrivao i zaključio: ”Uta Ranke-Heinemann ostat će, dakle, u sjećanju kritičkih vjernika i vjernica kao primjer i uzor da je kritički kršćanin lojalni i odani kršćanin”.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, PREKO PAYPAL-A, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

 

    •  Pokušaj da shvatimo papu Pija XII. sine ira et studio
    •  Tko je svet? Kanonizacije su problematične
    •  Svjetska biskupska sinoda – proces samorefleksije
    •  Nihil obstatili kako vjernike voditi žedne preko vode
    •  Papa na strani migranata – no treba čuti i drugu stranu
    •  Nimalo blagdanske misli o svetkovini Marijinog uznesenja
    •  Otvorenje OI u znaku povrijeđenih osjećaja vjernika
    •  Slavimo one koji su dio ljudi kojim je Antigona prva heroina
    •  Socijalni tjedan, Trst: Oduševljenje i iritacije
    •  Novi dokument o rimskom biskupu: ni revolucija ni evolucija

> Svi tekstovi ovog autora