novinarstvo s potpisom
(Napomena uredništva: U obliku redovne kolumne Zlatka Dizdarevića donosimo njegovo tumačenje eskalacije nasilja i rata između izraelskih i palestinskih vlasti u Gazi. Analiza je to dana novinaru Miroslavu Filipoviću sa portala Net.hr – Link na izvornu objavu donosimo ispod ovoga članka).
Nepotrebno je previše podsjećati na priču o Palestini i Izraelu unatrag 75 godina. Riječ je o procesu koji traje nekad sporije, nekad ubrzanije, ali je jednosmjeran i vodi k potpunom čišćenju teritorije Izraela od Palestinaca na raznorazne načine.
U tom smislu sve više se, čak i s raznih međunarodnih instanci, govori o aparthejdu. Zna se da je Haški sud potvrdio odluku o pokretanju istrage oko zločina u Palestini i da je Human Rights Watch izašao s opširnim izvješćem u kojem optužuje izraelske vlasti za aparthejd nad Palestincima. Čak su i neke izraelske humanitarne organizacije utvrdile isto. Našao sam podatak da su svojedobno i neki visokopozicionirani izraelski dužnosnici – jedan bivši premijer, jedan bivši ministar obrane pa čak i jedan bivši direktor Mossada – ukazivali na opasnost da se stvaraju uvjeti za proglašenje aparthejda.
Britanski novinar Ben White u svojoj je hvaljenoj knjizi “Izraelski aparthejd – vodič za početnike” piše da i najdrastičniji aparthejd, kakav je do 1992. godine bio u Južnoj Africi, nije imao tendenciju protjerivanja lokalnog stanovništva, što u odnosu Izraela prema Palestincima nije slučaj.
U pitanju je bitka za zemlju, a ne za stanovništvo. Ekstremni cionizam eskalirao je u proteklih 15 godina, za vrijeme premijera Netanyahua, osobito dok je Trump bio na čelu SAD-a, a njegov zet Jared Kushner, kao istaknuti cionist, vodio mirovni sporazum Izraela i Palestinaca. Ovo sada dogodilo se u trenutku kada se, rekao bih – iza zavjese, pojavila naznaka da Biden radikalno zaokreće svoju politiku prema Izraelu, odnosno prema Netanyahuu kojemu je Trump čuvao leđa.
Netanyahu bi, naime, ovih dana treba napustiti premijerski položaj. Prije desetak dana istekao je mandat koji mu je nakon općih izbora dao izraelski predsjednik Reuven Rivlin da pokuša sastaviti koalicijsku vladu, u čemu Netanyahu nije uspio. Rivlin je potom mandat za sastavljanje vlade dao Yairu Lapidu, umjerenom centrističkom političaru i glavnom Netanyahuovu suparniku koji bi morao koalirati s Naftalijem Benettom, liderom ultradesne stranke Yamina, ali i malom palestinskom strankom Ra’am.
Pretpostavljalo se da će oni uspjeti sastaviti koaliciju i formirati vladu u kojoj više neće biti Netanyahua.
To je bila varijanta iza koje – iako se to ne spominje, ali tako tvrde moji izvori – stoji i Biden na liniji odmicanja od Trumpove politike prema Izraelu. Dakle, Netanyahu je trebao još pet dana biti premijer u tehničkom mandatu prije nego Lapid dobije mandat za formiranje nove vlade.
Sve je slutilo na smirivanje situacije, koje je iz strateških razloga trebalo koristiti Bidenu za nastavak pregovora u Beču o obnovi nuklearnog sporazuma s Iranom te omogućiti nastavak američke geostrateške politike polaganog napuštanja Bliskog istoka. SAD žele napustiti taj prostor da bi se mogle punim kapacitetom okrenuti Kini koja im postaje glavni problem. U tom smislu za Bidena je sporazum s Iranom beskrajno bitan.
No, ako ne potpišu taj sporazum , Iran – pojednostavljeno rečeno – može reći: Niste se vratili u sporazum pa mi sad imamo pravo napraviti atomsku bombu. Time se stvara potpuno novi geostrateški moment na Bliskom istoku.
Onda je prošle nedjelje buknuo sukob. Prve incidente u Jeruzalemu organizirale su tamošnje policijske grupacije pod kontrolom Netanyahua, kojemu destabilizacija povećava šanse za ostanak na vlasti. S druge strane stoji Hamas, palestinska islamistička skupina koju su SAD i Velika Britanija proglasile terorističkom organizacijom.
Kada sam prije tridesetak godina, u vrijeme prve intifade kao novinar boravio u Gazi, pisao sam kako mi se Hamas doima kao projekt SAD-a i Izraela. Hamas je bio glavni razlog zbog kojeg je u proteklih dvadesetak godina potpuno zamro mirovni proces između Izraela i Palestinaca. Svaki put kad bi se složile kockice da mirovni sporazum krene naprijed, pojavio bi se Hamas i ispalio dvije-tri protugradne rakete na Izrael. Iako bez većih posljedica, to bi Izraelu uvijek bio argument da obustavi pregovore.
Atmosfera u izoliranoj i ekonomski uništenoj Gazi, gdje dva milijuna ljudi živi na prostoru površine od 365 četvornih kilometara (usporedbe radi, površina Zagreba je 640 četvornih kilometara, nap. a.) išla je na ruku radikalnom Hamasu jačajući njegovu moć. Od 2007. godine Hamas je i formalno na vlasti u Gazi, čime se Palestina razdvojila na Gazu s radikalnim Hamasom i Ramalu na Zapadnoj obali s umjerenijim Fatahom na vlasti.
Što bi situacija bila radikalnija, Hamas bi dobivao više glasova u Gazi. Postali su politički ambiciozni, dok je Fatah strahovito oslabio. Bio je to dodatni argument Izraelu koji je otada mogao reći: S kim da pregovaramo kad Palestinci uopće nisu jedinstveni i nemaju zajedničkog legitimnog predstavnika.
Organizirane su se provokacije u Jeruzalemu poklopile sa svetim mjesecom Ramazanom.
Nikada se nije događalo da se u to vrijeme na svetim mjestima za muslimane pojavi izraelska policija i postavi barikade oko Damaščanskih vrata ili na platou ispred džamije Al-Akse. Nastala je strahovita tenzija koju je predvodio izrazito radikalni šef policije blizak Netanyahuu. Time se dao argument Hamasu da uđu u sukob i sada imamo situaciju kakvu ranije nismo imali, jer Hamas nikada nije imao ovoliko raketa.
Oni sada imaju više od tisuću raketa srednjeg dometa. Nisu to neke grandiozne rakete, ali su sasvim dovoljne da iz Gaze ugroze Tel Aviv. Ako se Hamasu u hipotetskoj situaciji pridoda i Hezbollah onda je Izrael u vrlo ozbiljnim problemima. Izraelci nisu računali na ovakvo što. Pokazalo se da desetak posto Hamasovih raketa probija zračnu obrambenu liniju Izraela.
Ako deset posto tih raketa prođe, ako pogine stotinu Izraelaca i nastane kaos u tri grada, kod mnogih mirnih stanovnika Izraela stvorit će se osjećaj da tamo više nije sigurno i počet će se raseljavati. Hamas ne igra samo za sebe, nego i za Izrael.
Iako je američki predsjednik poručio da Izrael ima pravo braniti se od napada iz Gaze, Dizdarević smatra da Biden na sve moguće načine pokušava odvratiti Netanyahua od daljnje radikalizacije situacije koja bi mogla u sukob uvući i Iran na strani Palestinaca i dovesti u pitanje njegov plan o postizanju nuklearnog sporazuma s Iranom i mirnom povlačenju američkih snaga s Bliskog istoka.
Pred američkom javnošću još nije sazrela situacija da se javno osudi Netanyahua. Biden je stoga u krajnje nezgodnoj poziciji jer je na terenu već dosegnuta takva razina kaosa da je neusporedivo teže smirivati situaciju, nego prije tjedan dana. Jedan ozbiljan koncept u kojem su bili i SAD i Iran i Europska unija doveden je u pitanje.
Po mom mišljenu – sve zbog Netanyahuove nezajažljive ambicije da se održi na vlasti. On je dodatno u panici jer ga čeka suđenje za korupciju, što je bilo na stand-byu dok je bio premijer. Čitava jedna struktura u administraciji, vojsci i obavještajnim službama koju je stvarao 15 godina, sada prijeti urušavanjem. Svi će oni, manje-više, biti “na ledu” ako on ode.
Tamo se čitav jedan sustav brani od odlaska podržavajući Netanyahua, koji zajedno s Hamasom otvara zlo mnogo većih razmjera čak za čitav svijet. Problem je što se njih to ne tiče. Ambicija je ambicija. Sada je ključno pitanje hoće li prevladati bar mrva razuma.
(Prenosimo s portala net.hr).
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, PREKO PAYPAL-A, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.